Alexandra Midal: "Da dizajneri mogu spasiti svijet, to bi već odavna učinili"

Kada sam dobila poziv na otvorenje BIO28, Biennale oblikovanja u Ljubljani koje traje sve do 6. travnja 2025., nisam očekivala da se iza puta u uvijek lijepu Ljubljanu krije jedan iznimno inspirativan susret i razgovor. S organizatorima Biennalea oblikovanja dogovorila sam intervju s kustosicom ovogodišnjeg izdanja, Alexandrom Midal. Bila je to jedinstvena prilika da razgovaram s osobom koja prvenstveno djeluje kao umjetnica-kustosica, a iako sam znala da Midal pristupa svome radu iz nekih posve drugih sfera i dimenzija, sada sam to na Biennaleu i doživjela. Alexandra, sada u funkciji umjetnice-kustosice, povezuje vlastite ideje i radove s radovima drugih umjetnika i dizajnera kako bi kreirala i komunicirala određenu poruku, a koja je na kraju krajeva – rad za sebe.

Alexandra je profesorica je na Sveučilištu za umjetnost i dizajn HEAD u Ženevi i voditeljica Odjela za kritičko mišljenje na ENSCI-Les Ateliers u Parizu. Kao cijenjena povjesničarka umjetnosti i dizajna kombinira praktične i teorijske pristupe istraživanju te djeluje kao umjetnica-kustosica, teoretičarka i autorica filmskih eseja. U svojim istraživanjima bavi se neistraženim i zanemarenim aspektima povijesti dizajna, što je vidljivo u njezinim knjigama The Murder Factory i Design by Accident: For a New History of Design. Studirala je književnost, arhitekturu i povijest umjetnosti na Sveučilištu Princeton i u Parizu, a doktorirala je na pariškoj Sorboni, tijekom čega je bila dobitnica prestižne nagrade Rome Prize. Kurirala je mnoge međunarodne izložbe posvećene vizualnoj kulturi, dizajnu i politici, poput Top Secret: Cinema and Espionage i Tomorrow Now – When Design Meets Science Fiction. Njezini filmovi, uključujući Mind’s Eyes, Possessed i Heaven is a State of Mind, prikazivani su u muzejima diljem svijeta. Nakon ovog ubrzanog pregleda Alexandrine bogate i šarolike karijere, vjerujem se da ste dobili dojam o osobi s kojom sam imala čast razgovarati.

YASA Collective (@sara_bezovsek @asianaja @gajavicic @doratrcek) osmislio je umjetnički projekt temeljen na istraživanju “Don’t Teach a Flower How to Bloom”, izložen na BIO28

Double Agent: Do You Speak Flower?

Sam naziv glavne izložbe Biennalea Double Agent: Do You Speak Flower? otkriva da Alexandra vidi, koristi i promišlja dizajn, oblikovanje na jedan posve drugačiji način od očekivanog. No krenimo od početka: prije nekoliko godina, tijekom neobaveznog razgovora za doručkom, umjetnik Thomas Demand pričao joj je o tome kako vlast u Sjevernoj Koreji portretira svoje javne osobe pomoću cvijeća. Ta ju je strategija odmah fascinirala jer cvijeće može „govoriti“ i izgledati kako god želite, čak i nakon smrti političara. Ona je razmišljala o jednoj takvoj političkoj strategiji unutar jednostavnog propagandnog sustava iz doba prije umjetne inteligencije, što podsjeća na prikaz pokojnih vođa u Orwellovoj 1984. Pojam političke manipulacije kroz forme i sive zone središnji je motiv njezinih istraživanja, od izložbi na temu filma, dizajna i špijunaže (izložba Top Secret: Cinema and Espionage, npr.).

Feminizam i dvostruka mjerila u dizajnu

Perspektiva dvostrukog jezika i kodirane poruke, prožima sve medije i područja, od psihoanalize i književnosti do svakodnevnih razgovora, politike te dizajna i vizualnih umjetnosti. S feminističkog stajališta, osobito u sadašnje vrijeme, ovo stanje ona smatra – alarmantnim. Sama percepcija da muškarci „dizajniraju“, a žene „dekoriraju“ još uvijek je opasno prisutna. „To nikada nije bila istina“, govori Aleksandra, vidno uznemirena. „Radi se o krivoj percepciji, jer ako pogledamo povijest, ona je ispunjena mnogim ženama dizajnericama, no problem je u tome što tu povijest bilježe muškarci.“

Alexandra nastavlja s nabrajanjem imena dizajnerica koje su obilježile povijest jednakim djelima i utiskom kao kolege dizajneri, ali jedan snažan primjer kao da je postao dio kolektivne kreativne svijesti, a nekako ga često zaboravljamo, zato je i bitno isticati ga: „Ako gledaš povijest dizajna, čak je i najpoznatiji, najslavniji dizajnerski par američkog 20. stoljeća, Ray i Charles Eames, često bio komuniciran u nerazmjernom odnosu snaga. Ray je uvijek nekako bila manje vrijedna. Nije potpisivala sve projekte, posebno u početku njihove suradnje. U nekim projektima nije niti spomenuta. Tako da problem nije dizajniraju li žene ili ne, već koliko je zabilježena povijest izbrisala njihovo djelovanje i postojanje.“

S druge strane Alexandra spominje primjer kada se određene teme atribuiraju određenim kreativcima, dizajnerima, umjetnicima tj. dizajnericama i umjetnicama. „Georgia O’Keeffe je slikala cvjetne motive, radila je velike close-upove cvijeća. I jednom je Alfred Stieglitz, fotograf s kojim je živjela, novinaru kazao da ona zapravo slika ženski spolni organ. Što uopće nije bila istina.“ Alexandra nastavlja i upozorava na ono što je ova izjava umjetnika, prvenstveno muškarca, učinila: „Nakon toga je svaki likovni kritičar njezino cvijeće gledao i tumačio kroz tu prizmu. Čak su i feministkinje poput umjetnice Judy Chicago to prihvatile.“ Morala sam odmah pitati zašto nitko nije slušao umjetnicu? Zašto zapravo nismo u stanju slušati umjetnicu kad govori o svom radu. „Razlog je taj što muškarci dizajniraju, a žene dekoriraju“, momentalno mi je u riječ uskočila Alexandra. I zato je BIO važno događanje. „Ljudi misle da se dizajn bavi predmetima, a dizajn je zapravo suprotan tomu. Dizajn se bavi iskustvom i kako to iskustvo može oplemeniti i poboljšati naš život“, govori i poentira: „Dizajn je definiran svim drugim disciplinama, osim s dizajnom. Sociologijom, arhitekturom, vizualnim umjetnostima i dr.“

YASA Collective (@sara_bezovsek @asianaja @gajavicic @doratrcek) osmislio je umjetnički projekt temeljen na istraživanju “Don’t Teach a Flower How to Bloom”, izložen na BIO28

No Alexandra ima aduta u rukavu, jednu zanimljivu priču, zanimljivu percepciju, koju svi zapravo znamo, ali ju ne promišljamo. „Želim ti ispričati priču o muškarcu koji – dekorira“, odmah me je zaintrigirala. „Momački stan. Bachelor’s pad, Man’s cave. Bill Osgerby je napisao odličan rad na tu temu. U njemu je objasnio koliko su muškarci zapravo opsjednuti s dekoriranjem i da razni muški magazini, poput Playboya i Esquirea, imaju cijele rubrike posvećene upravo toj temi. Erotska duplerica je bila zapravo rez između raznoraznih tema o uređenju, zato su ju i koristili, kao snažan rez i protutežu onome što bi inače bilo karakteristično feminine.“

Dizajn bi trebao biti zabavan

Dok slušam ovu neizmjerno zanimljivu ženu, stalno mi kroz glavu prolazi edukacija, edukacija, edukacija i nekako mi je, barem što se dizajna tiče, nedjeljiva od zabave. Ili barem industrije zabave. I Alexandra, kao da mi čita misli, vrlo brzo skače na temu zabave i spominje najvećeg storytellera ljudske povijesti – P. T. Barnuma. Ako vam ime zvoni, to je zato što je prema njegovom životu snimljen holivudski hit film The Greatest Showman. Uglavnom, P.T. Barnum je skovao termin edutainment. Već je tada, u 19. stoljeću shvaćao moć zabave. Posebno u edukativnim svrhama i namjerama. „Smatram da je njegov muzej bio preteča muzeju dizajna, prije nego li je to kabinet čudesa. Da, njegov lik i djelo jesu problematični, pogotovo zbog njegovog ljudskog zoološkog vrta, ali ne možemo ignorirati činjenicu da je njegov muzej dobar primjer od kuda muzej dizajna vuče svoje porijeklo. I za taj dio zabave smatram da je jako važan.“ U postavu glavne izložbe biennalea svakako prepoznajem taj princip, mislim da sam se većinu vremena čudila i smijala dok sam gledala postav i izloške. A da ne kažem da je svima nama, posjetiteljima u grupama, na licu bilo nacrtano – iznenađenje. „Moj posao je da kreiram show. I to najviše volim raditi. Obožavam kada se dogodi taj moment dijaloga između izložbe i publike. Rad mora biti zanimljiv, edukativan i zabavan“, zadovoljno zaključuje Alexandra.

YASA Collective (@sara_bezovsek @asianaja @gajavicic @doratrcek) osmislio je umjetnički projekt temeljen na istraživanju “Don’t Teach a Flower How to Bloom”, izložen na BIO28

OK, iskustvo, istraživanje, edukacija, zabava, no sve to zajedno mora, jednostavno mora, istovremeno uvjetovati, ali i slijediti dobar dizajn, dobro dizajniran proizvod, predmet, ako hoćete. „Kazat ću ti što je dobar dizajn“, samouvjereno mi govori Alexandra smješkajući se: „Edgar Kaufman Jr. je 1940. izmislio dobar dizajn. On je bio kustos u MoMA-i i kreirao je izložbe dobro dizajniranih predmeta u robnim kućama. Najbolje dizajnirani predmet na svakoj od tih izložaba izabrao bi se za izlaganje u MoMA-i. I to je – dobar dizajn.“ Thomas Watson Jr., bivši generalni direktor IBM-a poznat je po svojoj uzrečici, definiciji Good design is good business. Alexandra skreće pozornost i na sada već vječnu borbu dizajna koji se trudi, pokušava spasiti svijet. „Je li dizajn obavezan spasiti svijet? Budimo realni, da dizajneri mogu spasiti svijet, to bi već odavna učinili.“

Naše vrijeme je isteklo, ja sam ostala s još toliko pitanja o dizajnu, vremenu, suvremenosti… svemu zajedno, no kako bih u potpunosti zaokružila ovu priču svakako ću skočiti do Ljubljane još nekoliko puta u sljedećih pola godine, i znajte, svaki put ću posjetiti BIO28. Barem znam da ću se dobro zabaviti.