Novi kreativni direktor Alexander McQueena Seán McGirr: o improvizaciji, mladenačkoj kulturi i "razigranoj agresiji"

“Za mene je to puštanje svjetla unutra”, govori mi Seán McGirr usred završnih priprema u Parizu. Njegov debitantski nastup za Alexander McQueen je za četiri dana. Nedaleko od nas, modeli stoje u redu, a kutije s odjećom ulaze i izlaze kroz ulazne vrata, dok zračne struje veljače hlade inače frenetičnu atmosferu. Ali gore, gdje McGirr radi, sve je mirno.

Referentne ploče stoje uz zid. Slike Davida Hammonsa, skulpture automobila Johna Chamberlaina i slike s njegovog vlastitog iPhonea, čiji je zaslon razbijen u milijune sitnih komadića, poredane su u urednim redovima. Tu i tamo ispremiješane su fotografije mladih Londončanki nekada i sada — poput Kate Moss u njezinim Pete Doherty danima i Amy Winehouse koja nosi svoju visoku “košnicu” i najniže rezanu bustier haljinu, te Bebe Parnell, sadašnje studentice s Oxforda koju planira izvesti na svoju prvu reviju. Redovi cipela i čizama poslagani su na policama, uključujući prepoznatljive modele oblikovane po uzoru na konjska kopita. A na policama su odabrani lookovi- očekivani tartan i drugi vješto, detaljno ukrašeni komadi koji će biti iznenađenje.

“Počeo sam gledajući kolekciju Birds”, rekao mi je McGirr nešto više od tjedan dana ranije u svom studiju u Londonu, misleći na reviju Lee Alexandera McQueena iz proljeća 1995. s kojom najviše rezonira. “Ono što mi se sviđa kod nje je to što je sve vrlo jednostavno, ali pomalo uvrnuto. Tu je sako s više podignutim ramenima ili je rever podignut malo previsoko. Ideja je izraditi prelijep kroj, a zatim ‘preći preko njega’ kako bi se napravilo nešto novo. Uzeti nešto i dodati twist, vidjeti što će se dogoditi.”

McGirrov je posao, naravno, donijeti nešto novo Alexanderu McQueenu. Kada je imenovanje objavljeno, Gianfilippo Testa, izvršni direktor kuće, rekao je: “On će donijeti moćan kreativni jezik.” Da bi to učinio, unijet će u njega svoje gledište, iz pozicije milenijalca. “Za mene, on mora imati mladenačku energiju. Mislim da bi fokus trebao biti na Londonu, toj mješavini kulture mladih kojoj ovdje stalno svjedočim. Želim da upravo ona bude predstavljena.” Također, “Mora izazvati reakciju; to je DNK brenda. McQueen također govori o agresiji, ali razigranoj agresiji.”

A bumsteri? Hlače koje padaju preko bokova i otkrivaju “ass-crack”, po kojima je McQueen bio poznat, pojavile su se i na drugim modnim pistama ove sezone. Ali McGirr ne radi ništa doslovno isto. Umjesto toga, kaže da je jedan par iz arhiva redizajnirao više puta. “Za mene je ovo sad moderna verzija. I dalje su super, super niske, ali su labave i nosite ih na cool način.” Novi McQueen, kaže on, “ne bi trebao biti previše zahtjevan da u njemu živite”.

Razrada ready-to-wear linije krucijalni je dio priče; McGirr kaže da je veliki dio sadašnjeg posla jedna tenisica. U tome postoji mnogo prilika, posebno za nekoga tko ima samopouzdanja kao što ima McGirr. “Uvijek sam bio jako samouvjeren oko onoga što sam radio”, kaže. “Preselio sam se u London kada sam imao 17 godina, tjedan dana nakon škole, i moji su me roditelji zaista podržavali jer sam vjerovao u to.”

Sada 35-godišnjak, McGirr je bio jedan od onih alternativnih londonskih klinaca u vrijeme kada si je McQueen oduzeo život 2010. — došljak iz Irske na rubu da se prijavi na Central Saint Martins kako bi pronašao svoje mjesto u modi. Horn of Plenty i Plato’s Atlantis, posljednje dvije McQueenove kolekcije, impresionirale su ga. “Imao sam 20 godina… to je bila moja formativna godina, a te su mi dvije revije udahnule mnogo inspiracije. Plato’s Atlantis bila je vrlo hrabra, s tako snažnom porukom. Taj je show ostavio dojam na mene, a imao je i vrlo snažan učinak na kulturu, s Lady Gagom i ‘Bad Romance’. Sve je bilo u tkanini.”

Odrastao je u “prilično banalnom, prilično konvencionalnom” predgrađu Dublina s roditeljima koji su marljivo radili; njegova majka kao medicinska sestra i njegov otac kao mehaničar (na njegovoj reviji će biti i oba roditelja, te mlađi brat i sestra). “Nisam baš bio u modi; ono što me uvelo u to bili su filmovi,” kaže. Njegov je tata volio Tarantina i pokazao mu je Reservoir Dogs i Pulp Fiction. “Ti likovi koji su bili na rubu, autsajderi, pomalo opasni — mislio sam da su stvarno cool.” McGirr je želio biti novinar, no filmovi su mu pomogli da shvati da kroz odjeću može reći ono što želi. “Zato toliko volim McQueena, jer u odjeći uvijek postoji neka poruka”, kaže. U šivanje ga je uvela njegova baka koja se bavila uređivanjem izloga 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća. Počeo je kupovati vintage odjeću i prerađivati ​​je te je skrojio svoju školsku uniformu. “Ova ideja improvizacije — htio sam vidjeti kako se stvari slažu. To je bilo nešto što me stvarno privuklo.”

Po dolasku u London zaposlio se u prodavaonici cipela u Oxford Streetu, ali to nije dugo trajalo. “Doživio sam nešto što bih mogli nazvati homofobnim iskustvom. Dio osoblja je bio grub prema meni jer su znali da sam gay. Nazvao sam mamu, a ona mi je rekla: ‘Odlazi od tamo’. Tako sam te večeri otišao u gay bar i tamo počeo raditi.”

Kasnije se, zahvaljujući savjetu Louise Wilson, legendarne profesorice modnog dizajna u Central Saint Martinsu, prijavio i dobio stipendiju te diplomirao na školi 2014. godine.

Oni koji su krenuli pet ili deset godina ranije, poput Simone Rocha, Christophera Kanea i Jonathana Saundersa, lansirali su svoje brendove odmah nakon završetka studija, ali McGirr i njegovi kolege diplomirali su s druge strane Velike recesije. Većina je tražila poslove u velikim tvrtkama, a McGirr je odabrao jednu od najvećih: tokijsku tvrtku Fast Retailing, vlasnika Uniqla, gdje je radio na liniji Uniqlo U s Christopheom Lemaireom. “Bilo je stvarno inspirativno živjeti u Japanu”, kaže. “To je tako različita kultura, ali oni su otočani kao i Irci. Oboje smo malo čudni.”

Nakon što je živio u Antwerpenu i radio za Dries Van Noten, vratio se u London kako bi se pridružio timu JW Andersona, počevši s muškom kolekcijom prije nego što je preuzeo žensku i ulogu voditelja ready-to-wear linije. Osim Andersona, među dizajnerima kojima se divi navodi Johna Galliana, Ricka Owensa i japanske dizajnere Junyju Watanabe, Isseyja Miyakea i Rei Kawakubo: “To su ljudi koji stvari vide na nekonvencionalniji način, koji pokušavaju progurati ideje naprijed ili promijeniti način na koji gledamo stvari.”

O svom stilu rada kaže: “Bio sam dizajner 10 godina, još uvijek sam, i navikao sam raditi s timovima u kojima rade mladi te davati ljudima puno prostora, ali također poprilično volim biti uključen.” Osim stilistice Marie Chaix i asistenta, svi u timu su radili prije njegova dolaska, a mnogi su radili i sa samim Leejem. “Svi smo uzbuđeni što radimo nešto novo. Mislim da sam prilično otvoren prema kreativnim ljudima i mogu biti fleksibilan. Polako shvaćaju što volim, a ja pokušavam vidjeti u čemu su stvarno vješti.”

McGirr živi u vrećastim Dickies hlačama, Saint James pletivima i matching dijamantnim huggie obručima koji ističu njegove plave oči. U razgovoru održava kontakt očima bolje nego itko koga sam susrela, a po studiju se kreće atletskom lakoćom. Pliva, a uoči revije prakticira jogu.

McGirrovo imenovanje izazvalo je online buru – bio je to još jedan čovjek na još jednom vrhunskom dizajnerskom poslu, a ovaj je bio posebno bolan jer je zamijenio voljenu Sarah Burton, koja je radila rame uz rame s McQueenom prije njegove smrti. McGirr gaji poštovanje prema Burton. “Rječnik koji je McQueen iznio, to je ono u čemu je Sarah bila tako nevjerojatna; nosila je taj žar i dodatno pojačala kodove.” Čini se da je njegov odgovor na zaprepaštenje koje je izazvao njegov dolazak usklađen s njegovom sklonosti suradnji, i da mu nije problem zasukati rukave i baciti se na posao. “Očito je”, kaže, “sve vrlo složeno. Ali da budem iskren, jako sam sretan i jako ponosan što je moje imenovanje potaknulo takvu raspravu o različitosti. Radio sam diljem svijeta i uvijek sam primjećivao da raznolikost rađa kreativnost. Mislim da je jako važno nastaviti taj razgovor.”

Prošlog mjeseca McGirr je objavio teaser kampanju koju je snimio umjetnik Tommy Malekoff, a u kojoj su se pojavile Debra Shaw i Frankie Rayder, koje su nosile revije Leeja McQueena. Ponovno je uveo logo koji je skicirao McQueen (onaj sa c unutar Q) i vratio lubanju — ikonu kuće. “Bila je to neka vrsta igre u gotičkoj tradiciji kuće”, kaže. “Htio sam napraviti nešto što je vrlo sirovo – pomalo razigrano, pomalo agresivno.” To je potaknulo internetsku raspravu, kao što to uvijek obično bude u počecima, i glasovi su bili različiti, ali opet, on je jednodušan u pogledu reakcija. “To je malo podijelilo ljude. Mislim da je to cool, mislim da je važno. Lee McQueen je 90-ih rekao: ‘Radije bih da ljudi mrze to što radim nego da ne osjećaju ništa.’ Mislim da je McQueen pomalo takav.”

Provokator po prirodi, McQueen se dobro osjećao u tami, ali ne očekujte isto od McGirra. “Moda bi doista trebala uzbuđivati ​​ljude, ali na optimističan način”, kaže. “Ne volim baš tugu ili potištenost. Da budem iskren, mislim da je mentalno zdravlje u svijetu na niskim granama. Moda bi trebala moći dočarati osjećaje koji su pomalo uvrnuti,”— na pariškoj premijeri, riječi koje je upotrijebio bile su “grub glamur”— “ali vas u isto vrijeme i inspirirati.”

Kako bi zadržao vlastiti osjećaj ravnoteže, prošle je godine uklonio svoj profil s Instagrama. “Prije sam stvarno uživao u tome, ali onda sam odlučio da ću se maknuti, uglavnom zato što želim ostati usredotočen na posao. Mislim da je za mene zdravije da se toga klonim.” Jednom tjedno radi i analizu. “Za mene je prilično dobro na neki način kontekstualizirati i razumjeti ono što pokušavam raditi i duboko razmisliti o stvarima.” Njegova je analitičar jungovac, a ne frojdovac, ističe. “Prilično me zanima ljudski um. Kako radimo, naša psiha, kako dolazimo do stvari. Znate, živimo u svijetu koji je sada vrlo reaktivan. Uvijek je zanimljivo razmišljati malo dublje, razumjeti odakle stvari zapravo dolaze.”

Tamo gdje nas večeras vodi je Olympiad, nekadašnja veleprodajna tržnica hrane u srcu kineske četvrti Pariza. Želio je nešto pomalo industrijsko iu skladu s McQueenovom tradicijom prezentacije daleko od buržoaskog središta Pariza. Prije showa, McGirra preplavljuju emocije. “Mislim da je McQueen bio najveći dizajner koji je ikada živio, zaista. Dakle, uzbudljivo je. Samo sam uzbuđen zbog budućnosti.”