Alessandro Michele nam je otvorio vrata svog veličanstvenog stana u Rimu

Alessandro Michele, nedavno proglašen novim kreativnim direktorom kuće Valentino, traži dom u svakom gradu koji posjeti, zabavljajući se vlastitim romantičnim vizijama koje slijedi gdje god da krene. Posebnu ljubav gaji prema izblijedjelim ljepotama, zapuštenim mjestima koja vrve poviješću i izgubljenom veličinom – i to je razlog zašto se upustio u donkihotovski pothvat renoviranja jedne od najlegendarnijih i najtajnovitijih zgrada u Rimu: Palazzo Scapucci.

Kao tinejdžer ranih 90-ih, Alessandro je šetao Vječnim gradom, često sam i fokusiranog pogleda. Jarkozelene kose podignute u irokezu, bio je jedini klinac punker u svom susjedstvu. Već i čekanje na autobusnoj stanici za njega bila je avantura. Pohađao je konzervativnu srednju školu u buržoaskom i staromodnom kvartu Quartiere Trieste—i unatoč tome upao je u grupu prijatelja anarhista prije svih ostalih životnih epizoda. Rim je oduvijek bio pozadina za njegove avanture, idealan za šetnje do centra, do Babilonije i Dakote, dva davno izgubljena avangardna skladišta iz kojih se širio zvuk zagušujućeg tehna te prodavali modeli Converse All Stars, Palladium tenisica, kao i indijska svila,  šalovi, teški metalni nakit, mreže za ribe i industrijska punk odjeća. Outsideri iz svih dijelova Rima hrlili su u ta sigurna utočišta, okupljali se kako bi kupovali, slušali glazbu i razmjenjivali ideje.

Alessandrov ujak imao je studio za restauraciju antiknog namještaja, ušuškanog u vrtovima Via Margutta, gdje se dizajner susretao s mirisima ljepila i opojne mastike, i gdje je sanjao o prošlim životima stolova i fotelja. Također je proveo sate u Villi Giulia, renesansnoj palači u kojoj se nalazi Nacionalni etruščanski muzej, uranjajući u njegove vrtove, istražujući predrimsku antiku i pogrebne spomenike od terakote. Dok su njegovi vršnjaci bili do kasno na rave partyjima i okupljali se na središnjim trgovima zbog omražene tradicije aperitiva, Alessandro je gledao u krovove i kupole, čekajući da mu se zgrade obrate. Rim te opčini i svakoga dočekuje na autentičan kaotičan način, kaže. Ta se fascinacija prenijela na predmete, umjetnost, knjige – i očito odjeću. Način na koji je on revolucionarizirao Gucci tijekom svog gotovo osmogodišnjeg rada kao kreativni direktor imao je veze s njegovim bezazlenim odnosom prema neispričanim pričama i razmišljanjima o prošlim životima drevnih artefakata, spomenika i ljudi.

Ja sam liječnik za oštećene, oronule domove, kaže mi. Kupujem prostore za koje mislim da bi me mogli trebati, koji su ili uništeni ili napušteni. Alessandro i ja sjedimo u renoviranom piano nobile apartmanu u palazzu, on na baršunastom petrolej plavom naslonjaču iz ere Tudora, s bujnim tamnim pletenicama koje mu uokviruju lice. Otprilike osam mjeseci nakon što je napustio Gucci, ima miran, sabran izraz lica nekoga tko je sve vidio i napravio i tko mirno spava —iako nisam sigurna da je rad s restauratorskim timom na preuređenju 800 godina stare palače prilika za odmor i miran san.

Palazzo Scapucci jedna je od rijetkih građevina u Rimu s vlastitim srednjovjekovnim tornjem (gdje je u 11. stoljeću navodno rođen sveti Ottone Frangipane). U 15. stoljeću okolne su građevine funkcionirale kao samostan pape Siksta IV. (tijekom restauracije, Alessandro je pronašao izvorne papinske grbove iz kasnih 15. stoljeća ugravirane na visokim gredama). Više od stoljeća kasnije cjelokupno imanje prešlo je u ruke bogate obitelji Scapucci koja je povezana s legendom koju je ispričao Nathaniel Hawthorne u svojim Odlomcima iz francuskih i talijanskih bilježnica iz 1871. Prema legendi, Scapucciji su imali voljenog kućnog ljubimca majmunicu koja je postala nepodnošljivo ljubomorna kad im se rodilo prvo dijete – toliko da je zgrabila bebu iz kolijevke i pobjegla na vrh tornja, odbijajući sići dolje. Otac se uspaničio i, kao što to obično činimo u Italiji u bilo kojem kriznom trenutku, zazvao je Djevicu Mariju, obećavši da će, ako beba bude spašena, u tornju držati upaljenu uljanicu njoj u čast. Čudo se dogodilo: majmunica je vratila bebu i od tada gori svjetlo na vrhu tornja.

Dok mi Alessandro priča ovu priču, s njegovih ruku koje spontano podiže u zrak, prostorom se širi bljesak antiknih zlatnih prstenova. Ovakve povijesne priče stalno ga okružuju. Nisam uvjeren da vrijeme prolazi kako to kalendar ili sat opisuju kaže. 800 godina ovih zidova za mene je upravo sada. Iz tog razloga nisam nostalgičan. Nikad nisam do kraja uvjeren da su ljudi koji više nisu živi, zauvijek otišli. Svi za sobom ostavljaju snažne tragove.

Alessandrov otac bio je subverzivni slobodan duh koji se mrštio na ideju vlasništva. Bio je dio okupacijskog odbora Lotta Continua, krajnje ljevičarskog političkog pokreta iz 1970-ih koji se borio za dodjelu stanova radničkim obiteljima koje si nisu mogle priuštiti stanarinu. Imao je snažna politička uvjerenja, ali je također volio prirodu, kaže Alessandro. Rekao bih da je bio poganski duh, gotovo animist. Odveo bi nas u planine i natjerao da sjedimo i slušamo. ‘Previše pričaš, šuti’, rekao bi. ‘Slušaj vjetar kako prelazi preko lišća. To je Bog.’ Kad je Alessandrova obitelj otkrila da si više ne može priuštiti svoju kuću, preselili su se u skvotirane domove koje je okupirala Lotta Continua u sjevernom dijelu Rima — to je bilo formativno razdoblje za Alessandra.

No život skitnice bio je skup, pogotovo za njegovu majku, koja je imala manje radikalnu viziju svijeta. “Dijelili smo svoj prostor s obiteljima koje nismo poznavali”, prisjeća se Alessandro. Tamo sam dobio svoju prvu veliku životnu lekciju, gdje sam naučio umijeće promatranja i razvio pravi interes za ljude. Promatrao je strance kako dolaze i odlaze u neobično doba noći, a kad su odrasli govorili, sjedio je u kutu i slušao. Bilo je prostitutki, dilera droge, siromašnih majki koje su izbačene iz svojih prijašnjih domova. Izvanredna ljudska bića s nesvakidašnjim licima. Tako da znam koliko je važno kada te netko prihvati. Nije slučajnost što je izabrao živjeti preko puta barokne crkve Sant’Antonio dei Portoghesi, koja je nastala iz hospicija za portugalske hodočasnike, mjesta za dobrotvorne svrhe i obnovu. Također planira ponuditi rezidencije za umjetnike u svojoj kući na selu (u čarobnom etruščanskom području sjevernog Lazija), a kad je bio u Gucciju, njegov je stol bio točka zaustavljanja za mnoge kreativce koji su putovali svijetom i željeli razmijeniti ideje.

Kad je Alessandro prvi put došao pogledati stan u Palazzo Scapucci, bilo je to mračno, nelogično mjesto, s niskim stropovima od stiropora i i posve neprivlačno. Svaki je dio palače bio ispunjen pretrpanim sobama koje su se otvarale prema još pretrpanijim sobama s malim prozorima, ali ja sam se stalno vraćao i promatrao ju s pločnika. Kad se zaljubim, ne udvaram se kućama, već ih uhodim. Upoznao je vlasnike, tri savršeno bizarna lika iz Rima: ujaka, nećaka i računovođu koji je stan koristio kao ured i nešto kao utočište za prijatelje. Već je imala tu karmu pripadanja više ljudi, kaže. Bilo je to mjesto za zajednički život. Alessandro je znao da bi kupnja kuće bila veliki pothvat, ali se na kraju ipak odlučio za to.

Jedna od mnogih nevjerojatnih stvari koje su se dogodile u radu koji je uslijedio bilo je otkriće izvornog krova ispod spuštenog stropa. Bio je ispunjen gravurama, freskama, onim papinskim oznakama, ljiljanima francuskih kraljeva i štitom sa simbolom obitelji Della Rovere. Alessandro je sate provodio na skelama. Postao sam prijatelj sa svakim centimetrom tog stropa, kaže on i smije se, “iako sam vjerojatno i timu za restauraciju priuštio živčani slom.”

U tom trenu u daljini se začuju lijena crkvena zvona. Izgubili smo pojam o vremenu pričajući o duhovima i otkrićima, ali tada je bilo vrijeme za obilazak. Jesi li siguran da si spremna? upitao me Alessandro sa smiješkom. Njegovi psi, Bosco i Orso, mahali su repovima.

U drugoj dnevnoj sobi visi par lustera u obliku hrastove grane. Nikad ne palim svoje lustere, kaže. Koristim ih kao dijelove namještaja. Volim ih vidjeti u prostoru. Svijetla kuhinja, srce svakog talijanskog doma, preplavljena je podnevnim rimskim sunčevim svjetlom, naglašavajući Alessandrovu prekrasnu kolekciju nizozemskih Delft pločica i drevnih ormara od drva i stakla. Mramorne stepenice dovode nas do radnog studija i knjižnice, smještenih u kultnoj srednjovjekovnoj kuli majmunice: najljepšoj sobi u kući, kaže Alessandro. U posljednje vrijeme on se šulja ovamo i izvlači knjige poezije s polica. To je neka vrsta meditacije dok razmišlja o svojim sljedećim koracima i vlastitom suspendiranom trenutku. Očito je da mi sada treba kisik i ironično je da sam se čitajući sve ove zbirke poezije toliko zainteresirao za prostor između redaka i što se otkriva o riječima koje ga ispisuju. On mi se vragolasto nasmiješi. Pogledaj ovo, kaže otvarajući skriveni prolaz u polici za knjige, onakvu vrstu rotirajućih vrata knjižnice o kojima djeca sanjaju. Izvorna je zgrada bila opremljena mnogim takvim svodovima i portalima, a Alessandro ih je iskoristio. Još jedan trezor, objašnjava, skriven je u njegovom ormaru (moja omiljena soba jer ima vlastitu kadu, a ispunjena je staklenim vratima ukrašenim printevima i tekstilom koji je Alessandro sam dizajnirao).

Prolazimo kroz blagovaonicu, gdje je stol pretrpan olovkama i knjigama, uključujući debelu antologiju pokojne pjesnikinje i muzikologinje Amelije Rosselli. Zatim kroz spavaću sobu, s prekrasnim venecijanskim vratima koja su restaurirana i prilagođena kao uzglavlje. Sljedeća prostorija je Alessandrov studio, do kojeg se može doći iz brojnih hodnika i koji je napunjen kutijama i savršeno organiziranim arhivama stvari poput starih indijskih staklenih slika i marioneta. Alessandro niotkuda podiže kutlaču. To je ludo, neki dan sam počeo otvarati kutije i pronašao ovu kolekciju kutlača. Ne mogu vjerovati koliko ih imam. Penjemo se uz nekoliko stepenica i prolazimo kroz više soba nego što mi Alessandro može pokazati. Nema kraja, kaže on dok izlazimo na terasu, a orgulje Sant’Antonio dei Portoghesi, najstarije u Rimu, ispunjavaju atmosferu. Kroz lišće bujnog bilja, grmove ruža i stabla banana, hvatamo poglede prolaznika na ulicama ispod nas.

Alessandro je noćni šetač, detalj koji smatram nevjerojatno romantičnim, ali voli se izgubiti u gradu i danju. Samo je malo kompliciranije jer živi u prepunoj četvrti i ljudi ga često prepoznaju i zaustavljaju na ulici. Stoga stavlja bejzbolsku kapu i sunčane naočale dok idemo na kavu u kultni bar Sant’Eustachio, koji poslužuje ono što je nadaleko poznato kao najbolji espresso na svijetu, i putem pričamo o njegovoj ljubavi prema filmu i kazalištu. Alessandro pogleda samo nekoliko filmova godišnje, Ali svi su mi izuzetno značajni, kaže. Šetamo — sporim tempom, zaustavljajući se ispred knjižara i starih kazališta. “Pogledajte ovo”, kaže, pokazujući na manirističko pročelje crkve Sant’Andrea della Valle. Rim je grad sigurnih malih oaza usred kaosa. Dok prelazimo Corso Vittorio, rimski vozač žestoko trubi i viče na nas: Annamo un po! (Pokreni se!) Alessandro se smije. Majka bi mi uvijek govorila da živim u mezz’ariji (U zraku), kaže. Unutar crkve svjetlost se filtrira kroz velike zatamnjene prozore odražavajući se na zrcalu u središtu prostorije, stvarajući sveprožimajuću zlatnu nijansu. Alessandro dolazi ovamo gotovo svakodnevno i još uvijek je potpuno očaran. Crkva u Rimu najveća je pozornica na svijetu, kaže. Ja sam poput serijskog ubojice kada je u pitanju ovo mjesto. Uvijek mu se vraćam.

Još jedno omiljeno mjesto je užurbani Campo de’ Fiori, sa svojim štandovima na tržnici i prodavačima voća, koji, čini se, svi znaju Alessandra po imenu. Uspijevamo se oduprijeti zovu sirene iz peći koja poziva na slavnu Pizzu Biancu na ovom poznatom trgu, proći kroz Piazzu Farnese i završiti sjedeći u restoranu na neobičnoj Piazzi della Quercia, s hrabrim, usamljenim hrastom u središtu. Alessandro sanjivo pokazuje na staro rimsko područje gdje se uvijek trgovalo u blizini Tibera i na Palazzo Spada, još jedno mjesto na koje rado odlazi po inspiraciju. Nakon ručka, još uvijek u snenom raspoloženju koje je u zraku, ostavlja novčanik na stolu, a niz ulicu nas juri ljubazni turist. Vidiš kako mi je? on se smije. I to nas potiče na još jedno sanjarenje dok se vijugavim korakom vraćamo do Palazzo Scapucci: Rim je ovdje tisućama godina, kaže. Nas uskoro neće biti, ali on će i dalje postojati. Rim te zavodi i upozorava: ‘Teško je biti sa mnom. Možda izgledam lijepo, ali sam iscrpljujuć i učinit ću ti život nemogućim.’ To mi daje pravu perspektivu.

Kosa Carmen Di Marco i Mimmo Laserra, MUA Tanja Friscic

Vogue.co.uk