Aleksandra Domanović: Putovanje između digitalnog i analognog svijeta
Tena Razumović Žmara
26 rujna, 2024
Tena Razumović Žmara
26 rujna, 2024
Svaki put kada neka od naših umjetnica izlaže vani taj potez smatramo posebnim uspjehom u karijeri. No za Aleksandru Domanović taj skok u karijeri i stvaralaštvu dogodio se još, sada već davne, 2010. godine s izložbom u Berlinu i nakon nje niže samo uspješniju izložbu za izložbom, bilo da se radi o solo ili grupnim izložbama doma, u regiji ili svijetu. Aleksandra je dobro poznato umjetničko ime u Europi i Americi i slobodno bi je mogli etiketirati kao jednu od najuspješnijih regionalnih umjetnica srednje generacije. Sada se njezini radovi mogu pogledati na velikoj izložbi u Kunsthalle Wien, koja iako ne nosi predznak retrospektivne izložbe, ipak pokazuje većinu njezinog stvaralaštva na jednom mjestu. Velika je to i značajna izložba koja se treba posjetiti u Beču, a možete je pogledati do 26. siječnja sljedeće godine.
Sa stvaralaštvom Aleksandre Domanović sam se upoznala kroz njezin rad 19:30 2011. godine u Galeriji 001, tj. sada Tobačni 001, u Ljubljani. Isto se radilo o rujnu, početku nove kulturne sezone i posjet izložbi tj. jednodnevan izlet u Ljubljanu bili su na vrhu moje to do/must see liste. Tada sam još radila kao kustosica i exhibition manager te sam izložbama i stvaralaštvu pristupala drugačije nego sada, kao i novinarka i urednica. Bez obzira na promjene u karijeri, vjerujem da bi tom radu pristupila sada na jednak način – s oduševljenjem. Taj rad se zove 19:30, prema terminu središnjih televizijskih vijesti, tzv. Dnevnika koji su dominirali jugoslavenskim televizijama. Rad predstavlja antologiju naslova i glazbenih tema iz vijesti, kao i rastuću zbirku naručenih remikseva, obrada i novih verzija. Za projekt su korištene glazbene teme iz prvih jugoslavenskih televizijskih vijesti emitiranih 1958. godine, pa sve one do tada, 2011., s nacionalnih, državnih televizijskih postaja.
Aleksandra Domanović je putovala republikama bivše Jugoslavije, posjećujući televizijske mreže i nacionalne arhive Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore, Kosova, Makedonije, Slovenije i Srbije. Pozvala je na suradnju DJ-e elektronske glazbe, koji su prikupljeni materijal koristili kao uzorke te ih miksali u svojoj glazbi. Gledanje večernjih vijesti uvijek je bio (i danas je dio svakodnevne rutine) obaveza koja je određivala ritam života u večernjim satima.
Kodirani karakter glazbenih tema, koje su se ponavljale svakodnevno, duboko se usadio u nacionalnu svijest i postao dijelom kolektivnog sjećanja nekoliko generacija gledatelja. Njezin rad je postao projekt koji suprotstavlja glazbene, povijesne i psihološke vrijednosti dvaju različitih kolektivnih iskustava: gledanje večernjih vijesti, koje je svakodnevno okupljalo mase ljudi svih nacionalnosti u bivšoj Jugoslaviji ispred televizijskih ekrana u 19:30 sati i moć elektronske glazbe koja je na istom prostoru okupljala ljude, potičući osjećaj udaljenosti od individualnih nacionalističkih pogleda među raverima 1990-ih i stvarajući platformu za toleranciju i suživot. U galerijskom okruženju ona je rad predstavila kao dvokanalnu videoinstalaciju koja prikazuje kronološku antologiju i snimke rave partyja, dok se na internetu prikazuje kao kontinuirana arhiva remiksa, video i audio tema, raznih poveznica i drugog istraživačkog materijala. Naprosto genijalno. I dalje taj rad gledam kao svježi, bezvremenski umjetnički rad, on i dalje rezonira, trineast godina kasnije.
Aleksandra ovu izložbu ne vidi kao retrospektivnu (iako ona u svojoj suštini to jest) i htjela mi je pobliže objasniti od kuda i kako je sve počelo. – Studirala sam grafički dizajn, nisam se bavila umjetnošću. Prvo sam promatrala što drugi umjetnici rade i zapravo sam njihove radove objavljivala na blogu. 19:30 je zapravo bio neki “breaking point” za mene, jer sad do tog rada radila samo online, gifove i videe, animacije. Tada sam i dalje smatrala da sve što mi treba, medij i alat, mogu naći online. No čula sam uvodnu špicu Dnevnika RTV Beograd i toliko mi je zaboravljenih uspomena “vratila” da sam naprosto morala nešto s njom učiniti. Kontaktirala sam RTV Beograd (na YouTubeu je bila jedna snimka, ali grozne kvalitete) i nakon godinu dana uspjela sam je dobiti u najboljoj mogućoj kvaliteti. I krenula sam putovati po ostalim državama, u potrazi za tim njihovim specifičnim televizijskim zvukovima. Prvi put sam se našla u situaciji da nemam materijale i alate za rad, koji su mi inače na dohvat ruke, dostupne online. Počela sam ostvarivati kontakte s ljudima, morala sam izaći na teren i počela sam stvarati oblike. Iz digitalnog sam prelazila u analogno i nazad i evo, zauvijek sam ostala u tom međuprostoru.
Kako je Aleksandra spomenula analogno, odmah sam se sjetila da je svojevremeno radila i skulpture od papira, da je zapravo radila s posve arhaičnim medijem, papirom. Za umjetnicu koja je poznata po svojim instalacijama, zanimalo me je kako pomiruje korištenje suvremene tehnologije i arhaičnog medija (poput papira). – Papir je nešto osnovno; prvo je bio papirus i čovjekova misao. Moj rad se nalazi između dva svijeta: fizičkog i virtualnog, analognog i digitalnog. Rad često postoji kao .pdf i onda se taj .pdf isprinta i postane vidljiv, stvaran (stvarniji?). No za mene je sami rad između ta dva svijeta. Moj rad se printa na običnom ink jet printeru, namjerno. Jer ga svi imaju. Domena .yu je 2010. definitivno izbrisana i htjela sam tematizirati to brisanje, nestanak domene i htjela sam da taj rad “izađe” iz računala. Koristila sam tehnologiju i povijest kako bih prikazala virtualno, stvarno i fizičko nestajanje. Njezin pristup stvarno ozbiljnim temama i umjetnička praksa su točno takvi kako je napisano u tekstu izložbe – playful and critical. Kako uspijeva ne samo pomiriti te naoko suprotstavljene strane, već i spojiti ih u karakter umjetničkog rada? – Živimo u post Internet dobu, sve nam je oblikovano kulturom informacije i kada nešto promatramo i zabavno nam je, istovremeno mislimo da je važno, da je i kritika. Ne možemo pobjeći od toliko mišljenja, toliko kritike, i zabave. Sve je to neodvojivo, isprepleteno.
Izložba u Kunsthalle Wien prikazuje presjek Aleksandrinog rada, od početka do danas, nešto što bi bilo svojstveno možda starijim umjetnicima, onima kojima se karijera proteže koje desetljeće ekstra. – Ne mislim da je ovo vrhunac mog stvaralaštva, ne mislim da je ovo retrospektiva, ovo je “survey” mog rada. Zahvalna sam jer prvi put vidim sve radove na jednom mjestu, svakako ih gledam “drugim očima”, no ovo nije moja retrospektiva, ja tek trebam ostvariti još mnogo toga. Ova izložba prikazuje moje radove koji su zapravo prilično različiti. Oni se svi bave komunikacijom, tehnologijom, poviješću… Svaki moj rad je povezan s prethodnim i budućim, oni proizlaze jedan iz drugoga, a istovremeno funkcioniraju sami za sebe jer sam ih radila za jednu izložbu, pa za drugu, bez plana da ih povežem. Oni su organski povezani. Zvuči prilično jednostavno i komplicirano istovremeno, u pomanjkanju bolje riječi, rekla bih – izazovno.
Kako stvoriti radove koji su rađeni zasebno, no referiraju se jedni na druge? – Hm… Ne znam… Evo, sada radim novi rad s tekstilom, u novom mediju. Nikada nisam prije radila s tekstilom, s tkanjem i svakako mi je uzbudljivo raditi s nečime s čime prije nisam. Slijedim koncept, konceptualni put i on me uvijek odvede do medija. Ovo je jedno sasvim novo iskustvo; radila sa s jednom danskom firmom koja se bavi tkanjem, od njih sam mnogo naučila tako da znanje primjenjujem u neko novo iskustvo. Ne znam što će biti, ali se veselim tomu. Kakav je osjećaj držati u rukama knjigu o cjelokupnom svome radu, iako nije retrospektiva, zanimalo me. – Knjiga izlazi 4. listopada, jako sam uzbuđena oko toga. Isto tako moram lansirati website. Htjela bih cijelu priču zaokružiti s izložbom, knjigom i websiteom, nadam se da ću uspjeti sve to ostvariti do kraja godine.
Iako nije retrospektiva, iako Aleksandra Domanović nije niti na pola puta svog stvaralaštva, iza nje se nalazi velik, sjajan opus koji apsolutno zaslužuje zaokruženu priču kao bi, na kraju krajeva, iz njega nastali neki novi, jednako sjajni radovi.