Alban Ukaj o najvećoj ljubavnoj priči ikada napisanoj

Postoje knjige koje mi se uvuku pod kožu i zauvijek ostave trag. Jedna od njih je Bejturan i ruža Aleksandra Hemona. Iako sam je pročitala ljetos, još uvijek se muva po mom stanu. Selim je s kuhinjskog stola na stolić u boravak, pa na rukohvat kauča, pa na fotelju i tako u krug. Svako malo je uzimam u ruke, zato nije dobila još ni svoje mjesto na policama s knjigama. Nanovo je listam, čitam nasumično izdvojene dijelove. Kao da nisam još gotova s njome. Kao da ta knjiga nije samo roman, već paralelni život koji sam vodila svakom stranicom, svakom rečenicom, svakim trenutkom Rafaele Pinte i Osmana Karišika, o čijoj ljubavi Aleksandar Hemon piše u romanu. Ponekad mi se čini  da sam kroz njihove sudbine bolje razumjela vlastitu. I to čak onu koja će me tek zadesiti.

Sjećam se točnog trenutka kad sam je prvi put uzela u ruke. Bilo je to ljetos, nakon promocije u Rijeci, na koju nisam išla. Srećom, prijateljica mi je kupila knjigu i nakon par peripetija napokon donijela u Zagreb. Već je u startu proživjela malu avanturu dok nije stigla u moje ruke. Znala sam da me čeka nešto posebno između njezinih korica. Svijet koji Hemon stvara, iako bi nam se mogao učiniti davnim, jer se dešava tijekom Prvog svjetskog rata, zapravo je toliko intenzivan, živ i kompleksan da osjetiš svaki korak njihovog putovanja kroz Galiciju, Taškent, pustinju Takla Makan… I svaki taj korak je borba, ljubav, preživljavanje.

Najviše me dotaknula Rafaelova stalna žudnja za Sarajevom. Onim Sarajevom koje više ne postoji, osim u njegovim mislima. I koliko god daleko otišao, uvijek je tamo. Mislim da smo svi mi, barem jednom u životu, bili u takvoj situaciji. Neki grad, neko vrijeme, neki ljudi koje nosimo sa sobom, bez obzira na to koliko kilometara prijeđemo.

Sad, kada je predstava Svijet i sve u njemu postavljena u sarajevskom kazalištu SARTR, te oživljava ovu priču na pozornici, osjećam da je taj svijet još bliži. Glumac Alban Ukaj, koji igra Osmana Karišika, kreira lik s onom sirovom snagom i toplinom koja mi je bila u glavi dok sam čitala roman. Njegova interpretacija Osmana postavlja pitanje Što sve ljubav može preživjeti?, jer ako su Rafael i Osman nešto dokazali, to je da ljubav može biti pokretač, lijek i jedini razlog za nastavak.

Dok razgovaram s Albanom Ukajem o predstavi, romanu i ljubavi razmišljam koliko nismo toliko različiti od njih. Svi imamo svog Osmana ili Rafaela, svi tragamo za Sarajevom, u nekoj svojoj verziji svijeta. “Rekao bih da je to jedna od najboljih napisanih ljubavnih knjiga koju sam ikada pročitao”, kaže mi Alban. “Priča počinje negdje, u Prvom svjetskom ratu, u okupaciji. Taj kolorit raznih vjera, nacija, jezika čini ljubav još jačom. Svakako je jedna od najboljih knjiga Aleksandra Hemona.”

Kako mi je samo ponovno bilo žao kao psu što nisam stigla na promociju knjige u Rijeku, što nisam mogla upoznati autora, možda ga i pitati par stvari o pisanju, knjizi, možda čak i o ljubavi. No zato sam sada tijekom razgovora upijala svaku Albanovu riječ, svaki njegov dojam autora: “Imali smo sreće da smo mogli komunicirati s Aleksandrom. Fascinantno mi je stvaranje te slike o nekome kada se čitaju njegova djela. Stvaramo sliku u glavi čak i kako bi ta osoba trebala izgledati. I onda si to ne želite kvariti. Aleksandar je jedan od onih ljudi koji su točno onakvi kakvim ste ih zamišljali. Uvjerio sam se u to tijekom procesa rada na ovom komadu. To je stvarno veliko bogatstvo.”

S obzirom na to da je knjiga nastajala čak četrnaest godina, ne čudi što je tekst zahtjevan i težak, ali ga je Selma Spahić uspjela postaviti na pozornicu kazališta. Alban Ukaj, osim što je glumac, je i režiser, a sada se našao u situaciji gdje ga netko drugi režira. “Mislim da je velika privilegija raditi ovakve stvari. Svakako tu ima puno odgovornosti. Adaptacija romana počela je puno prije; radile su je režiserka Selma Spahić i dramaturginje Emina Omerović i Nejra Babić Halvadžija. Kada su one radile adaptaciju, ja sam tada prvi put čitao roman i razmišljao sam kako se ovo uopće može postaviti. I onda kada sam vidio što su učinile i što smo svi zajedno uspjeli u ova tri mjeseca rada… uspjeli smo predstaviti jedan cijeli – svijet.”

Kada želim gledati predstavu jer sam s njome na nekoj razini emocionalno povezana, izbjegavam premijere i prva igranja. Čekam da se predstava uigra, da svi budu savršeno uštimani. Alban me razuvjerio da je kod njih taj slučaj: “Ova predstava je precizno postavljena, čvrsta je i sumnjam da će doći do promjene u strukturi. Ona će rasti, to je nesumnjivo, ali mijenjati se neće. Tu je uvelike zaslužna Selma, ona to radi s filmskom, montažerskom preciznošću. Dobit ćemo na tempu i primijetit će se kako bolje teče od generalne probe naovamo, ali ostat će unutar te čvrste strukture, to je sigurno.” A onda se režiser u njemu javio: “Ovako nešto ja ne bih mogao režirati. Isprobavao sam u kazalištu par stvari, ali uvijek je to bio naš, zajednički rad, na kraju krajeva. Bili su to mali ansambli i radili smo predstavu zapravo, zajedno. Ne bih mogao uraditi ovo što je Selma uradila. Znaš, prvenstveno sam glumac.”

Ovo “znaš, prvenstveno sam glumac” mi je baš zazvonilo. Nisam se u svojoj dosadašnjoj karijeri susretala s umjetnicima koji su tako jasno vidjeli sebe. Barem ne dok su u procesu rada na djelu. Obično se tu radilo o širini mogućnosti, neiscrpnoj inspiraciji, što se sve još može, želi, treba i mora. Ovo mi je na neki način bila osvježavajuća perspektiva.

“Često se sjetim priče o režiseru Peteru Brooku na Shakespeareovoj predstavi, u Parizu. Jedna glumica, koja dugo nije igrala u predstavi, imala je samo jedan monolog. U zadnjem trenutku, ta scena je izbačena i glumica nije igrala. Na noć premijere, Brook je sišao u garderobu da glumcima poželi sreću. Na njezinoj stolici je stajao buket cvijeća, netko ga je tamo stavio, a nje nema, jer ne igra. I onda je shvatio, u preko četrdeset godina svojega rada, da je pogriješio, da je u kazalištu ipak najvažniji glumac, glumica, zapravo – čovjek. Nije htio nastaviti s premijerom dok se glumica nije vratila.”

Ljubav prema knjizi i ljubav prema kazalištu dolaze posebno do izražaja kada se rade baš ovakva djela, ona o ljubavi. Može li ljubav pobijediti sve? To je na kraju dana, i Hemon s ovom knjigom poručio. “Mislim da je ljubav najintenzivnija i najčišća upravo u uvjetima o kojima on piše. U ekstremnim situacijama, u bolesti, u ratovima. Ljudi se posve ogole kada stvarno više nemaju što izgubiti. Onaj koji nije bio u prilici doživjeti tako nešto podcjenjuje slobodu i činjenicu da imamo malo vremena kako bismo nekoga voljeli.”

Vjerujem da će samo rijetkima te Albanove riječi zvučati kao floskula. Ne znam postoji li važnija poruka koju treba poslati u trenutnom stanu svijeta. “Toliko informacija primamo svaki dan, od okoline, medija, na društvenim mrežama, i sama činjenica da nekome uspije kapnuti suza nad pročitanom posljednjom stranicom knjige i da je može gledati kako se na papiru širi, dragocjena je stvar. Hrabrost je napisati takvo iskreno djelo o ljubavi.”

Nisam mu rekla da sam i ja “gutala suze” dok sam je čitala. Mislila sam da sam u tom trenutku čitanja bila preosjetljiva. No, tako nešto zapravo ne postoji. Trebamo si dozvoliti osjećati. Nije li to cijeli smisao života?

Predstava Svijet i sve u njemu igra u SARTR-u, u Sarajevu, obavezno je pogledajte, a mi ostali u regiji pratimo i slijedimo gostovanja.

Photo: Jelena Janković