Unatoč tome što sam sasvim slučajno stigla u Le Petit Café deset minuta prije našeg susreta, nisam bila ništa sabranija ni smirenija. Kaos u mojoj glavi razlijevao se po bilješkama ispred mene. Jesam li sve zapisala, jesam li nešto zaboravila, što ga još mogu pitati, što uopće pitati a da ga nisu pitali već svi prije mene? Sivo i vlažno subotnje jutro tu i tamo je obojio poneki jesenski list nošen vjetrom. Cijela atmosfera u kafiću bila je neobično turobna, usklađena s prigušenim sepia tonovima ambijenta, iako je bio pun ljudi. Tada u prizor polako ulazi Gospodin u bezvremenskom kaputu, a iza njegovih naočala bljeska prodoran pogled kojem ništa ne promiče. Nešto na njemu djeluje kao da nije iz ovog vremena, kao da sa sobom nosi tisuću života. Mahnem mu, a on priđe elegantnim korakom i ljubazno mi pruži ruku. Ispriča mi se zbog kašnjenja, iako uopće ne kasni, i odmah predloži da prijeđemo na ti. U njegovu glasu osjetim poštovanje i iznimnu toplinu dok nastavlja razgovarati kao da se poznajemo već cijelu vječnost. “Cijelo jutro sam proveo na telefonima.” Trenutni raspored mu je iznimno natrpan, radi na nekoliko projekata odjednom i na različitim stranama, ali kako kaže, to mu odgovara. “Baš je živahna sezona, ali projekti su jako dobri. U snažnom radnom raspoloženju sam. Baš mi se radi.” Naravno, odmah me zanimalo na čemu sve trenutačno radi.

Udahne i počne nabrajati. “Prije par dana predao sam skice za klasični balet, balete uglavnom radim s Valentinom Turcu,” izraz na licu mu omekša. “Valentina je prije svega, i to mi je najvažnije, iznimna i divna osoba. Ona je koreografkinja specijalizirana za dramske balete, a trenutačno surađujemo u SNG Maribor Balet na koprodukciji s Operom Baletom Atene, pod naslovom Tramvaj žudnje.” Zatim se široko nasmiješi. “Onda radim jednu ludu komediju u manjem kazalištu u Kopru. Katja Pegan je ravnateljica kazališta i dobra prijateljica koju poznajem još od osamdesetih. Tekst je Kje je Primadona, a žanr je komedija zabune, smještena negdje u tridesete godine prošlog stoljeća, s modernim twistom. Ovdje imamo sve, kostime i boje i prizore, i svi se zajedno jako zabavljamo. Premijera je 23. siječnja. Istovremeno imam na stolu i tekst Buba u uhu za Mladinsko gledališče u Ljubljani, koji radim s Vitom Tauferom, još jedna komedija.” Glas mu se malo smiri. “S Vitom sam zapravo počeo davno. Vito me je nakon Dragana Živadinova ’86. prvi put pozvao da radim masku. Naime, u kazalištu sam počeo s maskom, dok sam još bio dijete. Onda su shvatili da to dijete zapravo radi kostime. Tako da s Vitom surađujem još od ’87. i najljepše je to kad odrastaš i odrasteš s tim ljudima. Danas se tako dobro poznajemo da se uvijek iskreno zabavljamo. Ja nas zovem školski kolege.”

Osim toga, sljedeći tjedan s Valentinom Turcu idu u HNK Zagreb Balet, gdje imaju sastanak i predaju skice, rade na baletu Othello. Nakon Nove godine počet će raditi na koprodukciji HNK Zagreb, HNK Varaždin i Dubrovačkih ljetnih igara, na predstavi Edvard III. “Mnogo se toga događa, radim s odličnim ljudima, to su moji redatelji i stvarno se dobro poznajemo. Školski kolege, kao što kažem. Navikli su na moj radni proces, surađujemo godinama i točno znaju kada se uključi dislektik, a kada se opet pojavi Alan,” zaključi misao i udobno se nasloni.

“A kako se zapravo hvataš projekata?” sljedeće me zanimalo. “Kako pristupaš kazalištu, baletu, operi, filmu? Sigurno postoje razlike.”

“Naravno da postoje,” odgovori. “Uzmimo najprije dramsku predstavu. Prvo ovisi o tome s kim radiš, tko je redatelj, jer on uvijek ima svoju viziju i estetiku. Ako kažemo da je redatelj dirigent simfonije, ja sam samo jedan instrument unutar orkestra koji ga zajedno s ostalima prati. Kod dramskih predstava puno ovisi o tome o kojem se žanru radi, a unutar toga ovisi i o redatelju i o smjernicama kako će ‘dozirati’ kostimografiju. Ali najvažnija je, kao i u svemu, komunikacija. Ja sam tip kostimografa koji uvijek drži skicu otvorenom, ne držim se slijepo početne ideje, jer mi je iznimno važna komunikacija s glumcem, pjevačem, baletanom. Stalno istražujem tko je ta osoba, taj lik unutar drame, predstave ili koreografije. Iznimno se trudim uvažiti njihovu viziju, upute i želje.

Operni kostimi uglavnom pripadaju staroj kostimografskoj školi, tu se radi paleta. Kod baleta, kao i kod opere, ovisno o tome radi li se o klasičnom ili suvremenom baletu, radiš unutar tih okvira. S Valentinom sam počeo na klasičnom baletu s Annom Kareninom, a zatim smo kod suvremenog baleta jako pročistili kostimografiju.”

Photo: Borut Peterlin

Zatim se zamisli, kao da želi pažljivo oblikovati sljedeću misao. “Znaš kako je s tim, postoji proces koji zahtijeva određeno vrijeme i određeni broj projekata među ljudima da se upoznaš s njima, da ih ponekad i usmjeravaš, ja to zovem zajedničkim odrastanjem unutar kreativnog procesa. Primjerice, Valentin i ja se međusobno pažljivo slušamo, riječ je o povjerenju između nas.” Nakon trenutka tišine nastavi. “Kod filma već u osnovi moraš reducirati i minimalizirati pedeset posto svega, jer radiš s kamerom i sve se vidi izbliza. I opet, sve ovisi o tome kakva si osoba kao kostimograf, gdje završavaju granice tvojega osobnog i gdje počinju granice tvojeg kreativnog ega, kako bi se mogao obuzdati unutar procesa i ne prelaziti te granice. To su obično najteže stvari na projektima s puno ljudi, puno različitih ega, puno ideja, i moraš vrlo oprezno ploviti negdje između.”

Pokušala sam zamisliti cijeli taj proces. Od ideje, preko skice, do konačnog rada. “Želiš li potpunu kreativnu slobodu ili ti je lakše kada dobiješ smjernice unutar kojih trebaš stvarati?”

“Upravo u tome leži ta umjetnost komunikacije, usklađivanja i kontrole. Mnogi ljudi u kreativnom procesu ne razumiju granicu između osobnog i kreativnog ega. Nikada nisam potpuno bez ograničenja, zbog redatelja, vizije, produkcije, jednostavno tako je i s tim nemam problema. To mi i odgovara, jer mogu skakati između različitih tipova kostimografije, što je odlično za mene, jer se stalno preispitujem. S određenim redateljima radim već dvadeset godina i do sada smo već reducirali sve što se dalo unutar kostimografije, do krajnjih granica. Ja sam na tome inzistirao i smatrao da tako mora biti zbog projekta. I ta protuteža između jednog i drugog daje mi kreativnu ravnotežu. Rijetko kad imam stopostotnu slobodu, samo kod izložbi. I ništa od toga mi nije draže, ni bolje ni lošije, sve mi to treba.”

Prije otprilike petnaest godina u kazalištu je prevladavao trend njemačke kostimografije, karakteristično izrazito minimalistične. Neka vrsta “neestetike unutar estetike”, gdje je puno vintage elemenata, pomiješanih stilskih utjecaja i primjesa, a određeni kostimografi to fenomenalno razumiju. Način na koji i koliko unesu svoj osobni ukus u kostimografiju, a da ne bude prenaglašen ni nametljiv, nego baš u pravoj mjeri. Tu vidiš koliko se neki bave glumcima unutar kostimografije, gdje ulaziš u sve te slojeve i pokušavaš doći do biti lika, a istovremeno uvažiti glumca. Kostimografija je u prvom redu dramaturgija lika i time njegova psihologija.

Zatim uzme trenutak, polako otpije gutljaj zelenog čaja i nastavi s toplinom u glasu. “Moraš biti i pomalo psiholog da uhvatiš i osjetiš sve te niti. U tome mi je puno pomoglo moje djetinjstvo. Kao dijete sam provodio mnogo vremena kod psihijatara i psihologa. To me nedvojbeno oblikovalo i dalo mi osobnu i kreativnu širinu. Zbog toga mogu slušati ljude i razumjeti ih. Ako se vratimo na početak, zbog toga mi je komunikacija toliko važna, baš kao sada ovdje, između nas na primjer. Svakoj osobi i svakom projektu pristupam kao da radim prvi put.”

Ako su me na početku možda iznenadili njegova spontanost i topla ljubaznost, u ovom trenutku mi je postalo jasno odakle dolaze. Unatoč tome što iza sebe ima nevjerojatnu karijeru i more iskustva, svemu što radi pristupa bez predrasuda, bez unaprijed postavljenih pretpostavki ili sudova.

U njegovu opusu nalazi se, među ostalim, i suradnja te oblikovanje kostima za slavni Cirque du Soleil i morala sam saznati kakvo je to iskustvo bilo.

“To je prije svega bilo životno iskustvo. To je mašinerija, tvornica, i sami sebe tako nazivaju. Ali u osnovi proces funkcionira isto. Redatelj ima svoju viziju i svi je slijedimo. Kod njih se predstava oblikuje dvije godine, jedna godina se postavlja i kreira, a druga se ulazi u produkciju kostima. Njihove krojačke radionice su po mom mišljenju najbolje na svijetu, a u njima radi oko 4000 zaposlenih. Ali kad si me već pitala o kreativnoj slobodi, čini mi se da sam tamo bio možda najviše ograničen u svojoj karijeri. Cijeli proces trajao je dvije godine.”

“Tada te je posjetio i Jean Paul Gaultier, zar ne,” prisjetila sam se. “Istina. Petkom su imali nešto kao dan otvorenih vrata za posebne goste, i tada su me zamolili da pričekam jer bi nas volio pozdraviti neki celebrity, ali nismo znali tko. Napokon je stigao s cijelom ekipom svojih ljudi i na kraju smo se zabavljali i razgovarali uz slane štapiće i čaj. Izrazito je normalan i vrlo ljubazan gospodin.”

U mislima pokušavam obuhvatiti sve te slike koje mi se iscrtavaju pred očima. Akrobatski korzeti, fantastična bića u odajama Ljubljanskog grada, operne krinoline… Sljedeće se pitanje nametnulo samo od sebe. “S obzirom na to da nisi završio studij i da si zapravo samouk, odakle crpiš inspiraciju za svoju kreativnost?” U tom se trenutku zaustavi i zamisli, a meni se učinilo kao da se i žamor u kafiću jedva primjetno utišao. Nastavi polako, kao da želi jasno uhvatiti i prevesti svaku svoju misao.

Photo: Iztok Umek

“Istina je, sve što znam nisam učio u školi, ta kreativna sila jednostavno je u meni otkad postojim. Kreativnost je za mene nešto što me iscjeljuje, ja kažem da me psihički drži iznad vode. Moja mama je to primijetila već kad sam imao tri godine. Ni sam nisam najbolje razumio što sve zapravo nosim u podsvijesti, što mora izbiti na površinu. Ali znao sam da trebam pomoć i već sam u osnovnoj školi zamolio mamu da idem psihologu. Školska psihologinja tada je predložila mojoj mami da potražimo stručnog psihijatra. To je bilo u šestom razredu i uslijedile su godine terapije. Onda sam upisao Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu i, hvala bogu, ondje su prepoznali da sam stopostotno intuitivan kreativac. S profesorima sam se dogovorio da mogu dolaziti u školu kad god osjetim da želim. I psiholozi i pedagozi shvatili su da me moja kreativnost nekako drži prisebnim, da normalno mogu funkcionirati tijekom dana. Iskreno, ni sam točno ne znam odakle dolazi ta kreativnost, znam samo da joj se potpuno prepustim kad stvaram. I cijeli život se trudim samo da je zaštitim, jer mi je sveta. S jedne strane me liječi, a s druge je to moja suština, to dišem, to živim, to jesam. Nisam izabrao taj put, on je izabrao mene, ja ga samo slijedim. I beskrajno sam zahvalan.”

Potpuno sam razumjela o čemu govori. Ne toliko na svjesnoj, koliko na onoj senzibilnoj, gotovo podsvjesnoj razini. U trenutku one ugodne tišine, te su se misli nekako ispreplele s mirisom kave i lebdjele nad nama.

“Jesi li praznovjeran?” izletjelo mi je. Nasmiješio se. “Uopće to ne doživljavam kao praznovjerje, ja u to vjerujem i s tim surađujem svakodnevno. Kad bih morao birati, rekao bih da sam budist, jer je to znanje o svjesnosti sebe i svijeta. I svjestan sam da sve jednostavno jest, sve je to utkano u moju kreativnost. Astrologija, svemir, nevidljivi svjetovi… to je dio moje svakodnevice.” U tom trenutku naš je razgovor skrenuo u smjerovima koje ću zadržati samo za sebe. Ne zato što Alan to ne bi želio podijeliti, naprotiv, iznimno je otvoren, prije svega prema sebi. Već zato što su te riječi bile izgovorene u tom trenutku s nekom višom svrhom koju još uvijek pokušavam razumjeti i vrlo bih ih teško opisala onako kako zaslužuju.

Na ovoj točki moram vam priznati da se ništa od ovoga, osim našeg razgovora naravno, nije odigralo onako kako sam napisala. U stvarnosti se nismo susreli, nismo popili onaj gutljaj kave. Samo zamišljam da bi tako izgledao naš intervju da su nam rasporedi dopustili da se sretnemo uživo. Kad smo se oprostili preko telefona, njegove su mi riječi još dugo odzvanjale u mislima. Ne zato što su bile velike, nego zato što su bile iskreno ogoljene. Samo su potvrdile ono što sam već slutila. Da prava kreativnost ne raste iz ambicije, nego iz unutarnjeg mira, zahvalnosti i sklada u sebi. Kad govori o svom radu, zapravo govori o životu. A ako je život umjetnost, onda ga Alan Hranitelj svakog dana kroji u remek djelo.