Kako žive kulturni radnici i o čemu sanjaju? Pitali smo Adrijanu Gvozdenović i Nelu Gligorović

Upoznao sam Adrijanu Gvozdenović na početku eksperimentalnog istraživačkog projekta koji je vodio Kurziv/kulturpunkt.hr, prije nešto više od godinu dana. Upoznali smo se na Zoom sastanku, gdje smo počeli razgovarati o “anomalijama”. Prirodno smo prešli na razgovore o tome što znači biti različit naspram pripadanja nečemu i kako se taj osjećaj pripadnosti može mijenjati unutar svijeta umjetnosti. Nisam znao tko je Adrijana, niti sam ikada prije toga čuo za njezin alter ego Adrian Lister. No kroz te razgovore shvatio sam da dijelimo sumnju prema samoproglašenoj posebnosti, kao i potrebu da razmislimo o tome kako zaista razmjenjujemo znanje, a da to ne preraste u puko isticanje.

Vijesti o izložbi u Podgorici probudile su moju radoznalost – želio sam vidjeti kako će iskoristiti samostalnu izložbu unutar svoje prakse, koja izbjegava mnoge kategorizacije umjetničkih praksi i koja se obično oslanja na suradnju i kolektivnost. Ne mogu reći da me iznenadilo to što se čak i ovaj trenutak prezentacije pretvorio u nešto što aktivira publiku, pruža prostor za učenje i – u konačnici – nadmašuje tradicionalne podjele u muzeju između kustosa i umjetnika.

Kada smo se našli da razgovaramo o izložbi u Podgorici, bio je to prvi put da smo se ponovno sastali online nakon razgovora o “anomalijama”, ali i prvi put da smo se isključivo fokusirali na Adrijaninu umjetničku praksu. Bilo je mnogo toga za razmotriti, posebno kada je riječ o njenom putu od alter ega Adriana Listera do ideje takozvanog radničkog kluba, koji muzej pretvara u mjesto okupljanja.

Maximilian Lehner: Kako je tvoj radnički klub pronašao put do Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore?

Adrijana Gvozdenović: Postojao je otvoreni poziv za Bijenale, gdje su kustosi i umjetnici mogli aplicirati zajedno. Nela mi je predložila da apliciramo zajedno. U početku je u središtu projekta bio moj dugogodišnji rad Ko je Adrian Lister?

Maximilian: Kad već postavljaš to pitanje – tko je Adrian Lister?

Adrijana: Kada sam se preselila u Belgiju zbog studija, prevela sam jedan tekst za svoj CV, a automatski prijevod je od mog imena napravio “Adrian Lister”. Tako sam počela pitati “Tko je Adrian Lister?” i godinama izvodila kratke performanse na tu temu. Nakon studija, napravila sam pauzu u korištenju ovog alter ega i ponovo ga aktivirala tek kada su me pozvali da sudjelujem na izložbama koje se bave identitetom ili nacionalnom reprezentacijom. Tako sam i upoznala Nelu – 2021. godine me je pozvala da predstavim Adriana Listera u Crnoj Gori, u okviru izložbe koja se bavila postjugoslavenskim intelektualnim i kulturnim prostorom. U tom periodu sam se morala vratiti iz Belgije u Crnu Goru, što je za mene bilo kao egzil u vlastitoj zemlji, tako da je to bio zanimljiv trenutak i za Adriana Listera.

Nela Gligorović: Naša suradnja započela je unutar izložbe Marginalije, koja istražuje način na koji se “jugoslavenstvo” može čitati u suvremenim umjetničkim praksama. Izložba je nastala kao gravitacijski program jedne regionalne inicijative o zajedničkom jeziku i opstanku jugoslavenskog kulturnog prostora, unatoč državnim sustavima, granicama, teritorijima i drugim političkim diktatima. Istražujući pitanja identiteta, jezika, migracija, institucija i rada u umjetnosti, Adrijanin istraživački projekt Ko je Adrian Lister? bio je idealan izbor za suvremenog Jugoslavena, migranta i kulturnog radnika u Belgiji. Od tada razgovaramo, dijelimo alate, iskustva, materijale i znanja…

Photo: Krsto Vulović

Adrijana: Tako da je ovdje situacija malo haotična, ali upravo u tome leži ljepota. U tom preplitanju naših uloga umjetnice i kustosice, negdje na pola puta smo odlučile da će ovo biti koautorska izložba. Ja sam i dalje umjetnica, Nela je kustosica, ali unutar izložbe te uloge nisu strogo definirane na uobičajen način.

Nela: Usklađene u metodama rada, nastojimo razgraditi rigidne, hijerarhijske strukture umjetničkih institucija, u kojima je umjetnik jamac autonomije, a kustos svojevrsni batler ili čuvar umjetničkog svijeta. Institucionalno određene uloge drže sve sudionike umjetničkog sustava zarobljene unutar svojih “ovlaštenja” ili pozicija, ograničavajući razmjenu i razvoj iskustava u području suradničkog rada, umjetnosti kao prakse zajedništva.

Maximilian: Nažalost, niste uspjeli prikazati projekt u Veneciji na Bijenalu. Kako se onda projekt razvijao prema ovoj prezentaciji u drugačijem kontekstu i – gdje je Adrian Lister u ovoj izložbi?

Adrijana: Adrian je odsutan, već je počeo nestajati u tom postjugoslavenskom prostoru koji je stvoren unutar Marginalija zajedničkog. Razmišljanje o prezentaciji u Crnoj Gori više nas je usmjerilo na pitanja rada u umjetnosti, uvjeta stvaranja i toga kako izložbeni prostor može postati mjesto okupljanja. U izložbi i dalje postoje elementi koji dolaze iz početne ideje, ali sada više služe kao katalizatori za prakse i aktivnosti.

Maximilian: Zašto je na kraju postalo radnički klub?

Adrijana: Oh, čekaj, to je prilično očigledno pitanje.

Maximilian:: Više mislim na to da me ponekad iznenadi koliko se lako koriste termini radničke klase i radnika. Ti pojmovi su često prisutni u diskursu o postsocijalizmu i u onome što smatramo kritičkim umjetničkim diskursom, ali zapravo je teško odrediti što oni danas uopćte znače.

Adrijana: Mislila sam da nam je to sada tako očigledno jer se već dugo bavimo tom idejom.

Nela: Radnički klub zamišljen je kao prostor okupljanja, alternativni oblik obrazovanja, mjesto za dijalog i širenje znanja. To je eksperimentalni prostor smješten unutar institucije Muzeja suvremene umjetnosti, koji je uokviren suvremenim društvenim odnosima. Škole, sveučilišta, knjižnice i muzeji moraju biti centri klasne borbe. Moramo preispitivati institucionalno znanje, istinu, programe i djelovanja. Alati za bolje razumijevanje represivnih strategija koje koriste društvene strukture izbrisani su iz kurikuluma humanističkih znanosti. Klasa je riječ koja ostaje neizgovorena. Dok smo preplavljeni informacijama koje otežavaju kritički pristup znanju, nedostaju nam alati za organizaciju, akciju i promjenu. Zato smo odlučili izložbeni prostor koristiti kao radnički klub – ne samo za radnike u kulturi, već za sve one koji sudjeluju u današnjoj kapitalističkoj proizvodnji. Radnički klub predstavlja pokušaj da se definiraju i kontrolišu uvjeti rada – produktivnog i reproduktivnog, materijalnog i nematerijalnog – zbog čega izložba poprima format diskusije, radionica, razgovora, predavanja, vježbi zajedničkog razmišljanja i djelovanja.

Adrijana: U svojoj praksi preispitujem sam status umjetničkih djela. Zanima me kako umjetnost funkcionira. Zato se i povezujem s idejom radničkog kluba – zamišljam prostor u kojem možemo zajedno raditi, okupljati se i raditi stvari kroz umjetnost.

Maximilian: Tijekom povijesti je bilo nekoliko primjera gdje su se radnici i umjetnici udruživali u sindikate, ali spoznaja da i ti radiš na postavu izložbe dodaje još jedan sloj toj priči.

Adrijana: Da, i to iskustvo je oblikovalo moje razmišljanje i utjecalo na moju praksu. Jako mi je uzbudljivo raditi oko izložbenih protokola, rituala, praksi, pokušavati ih ponoviti i uvježbati – i vidjeti što još može da se učini. Ovdje smo željeli razmišljati o vremenu i prostoru izložbe, proširiti ga na druge autore unutar prostora časopisa, organizirati program s radionicama i razgovorima, pokušati stvoriti zajedničke trenutke.

Maximilian: Ali kako ovo funkcionira kada nisi tu?

Adrijana: Imamo određena uputstva. Na primjer, postoji ulazna situacija u kojoj možeš odabrati ulogu prema kojoj ćeš prolaziti kroz izložbu i pristupati joj. Uloge su kratko opisane, a svakoj je pripojen određeni odjevni predmet. Vizionar, kritičar, suborac, putnik kroz vrijeme, diva, esteta, cinik. Ove uloge trebaju nam pomoći kako bi oblikovali kritičke stavove, prelazeći između različitih perspektiva.

Maximilian: Jesi li razmišljala o ljudima koji možda nisu upoznati sa svim tim ulogama? Ne znam kakva je lokalna publika suvremene umjetnosti, ali mogu zamisliti da bi u bilo kojem kontekstu neki ljudi bili preplavljeni izborima i možda ne bi ni znali da te pozicije postoje, znaš?

Adrijana: Pokušali smo tekstove učiniti veoma jednostavnim i opisnim. Ova ideja zapravo dolazi iz strategija davanja povratnih informacija, i čak i ako ih publika ne odluči odmah prakticirati, mi ćemo ih aktivirati tijekom diskusija u radionicama.

Maximilian: Bez obzira na ulogu koju odabereš, čim uđeš u izložbu, odmah primijetiš ostatke srušenog zida i pogled prema van.

Photo: Anja Marković

Adrijana: Iako je zgrada današnje galerije prvobitno bila predviđena za birokratske svrhe, arhitektica Kana Radević projektirala ju je s velikim otvorenim prozorima s obje strane. Kada je prostor postao galerija, ispred prozora su dodana dva velika zida. Odlučili smo srušiti jedan od tih zidova, onaj koji gleda na vrt između zgrada. To smo učinili kao javni događaj, uz čitanja i vježbe.

Nela: Uklanjanjem zida, uklanjamo barijeru između vanjskog svijeta i unutrašnjosti galerije. Ideja je bila stvoriti prostor za komunikaciju sa zajednicom, koristeći direktno angažiranje, horizontalno znanje i svakodnevni otpor zajednice kako bismo generirali lokacije koje sadrže različite vrste znanja, omogućujući time njegovu dostupnost i jednakost. U vrtu smo postavili neonski natpis ZA RAD BUDUĆNOSTI, posljednje riječi preuzete iz Manifesta umjetnika-radnika Mirka Kujačića, nastalog 1932. godine.

Adrijana: Ovo je zapravo ideja za rad koji je Nela donijela u ovu izložbu i jedan od trenutaka gdje se autorstvo počelo mutiti. Također, kada smo srušili zid i ostavili njegove ostatke u izložbi, odlučili smo da pored njega postavimo Zlatni zid, rad koji sam napravila 2014/2015. godine.

Maximilian: Što ta dva zida povezuje sa zidom iz muzeja u Crnog Gori?

Photo: Anja Marković

Adrijana: To je zlatni zid iz muzeja u Belgiji, gdje sam radila kao tehničarka. Posljednja izložba na kojoj sam radila prikazivala je renesansne slike na zlatnom zidu. Kada su se mijenjali zidovi, uzela sam komade sa sobom i brusila ih dok nije izbio plavi sloj, jer sam se sjećala da ispod postoji trag slike Sol Le Witta.

Maximilian: Znači, ovi zidni fragmenti predstavljaju neku vrstu vrijednosti kroz rad poznatog umjetnika?

Nela: Zapadni umjetnički sustav – simboliziran zlatnim zidom – često se uzima kao model kojem umjetnici diljem svijeta teže, ali taj sustav dolazi sa svojim povijesnim nasljeđem ukorijenjenim u kolonijalizmu, kapitalizmu i elitizmu. Odluka da se taj model preispita u okviru izložbe ukazuje na to da ti ideali nisu nešto čemu treba težiti, već strukture koje treba ponovno razmotriti.

Adrijana: Da, i više od toga. Kao tehničarka, sudjelujem u rušenju i ponovnoj izgradnji zidova sa svakom novom izložbom. Cijenjene zapadne institucije ne funkcioniraju tako učinkovito i savjesno kako se često misli. Ne mogu prestati razmišljati o tome kako bi se troškovi i rad uloženi u premještanje scenografije između izložbi mogli preraspodijeliti na druge vrste praksi.

Photo: Anja Marković

Nela: Dijagram Kako žive kulturni radnici i o čemu sanjaju pokušaj je mapiranja konfuzije unutar postojeće strukture umjetničkog sustava. Pojavljuje se kao zamršeno polje pojmova, naizgled precizno povezanih, ali ipak ostavlja prostor za alternativne pravce. Klasa je postavljena kao središnje pitanje umjetničkog sustava, jer razumijevanje odnosa u umjetnosti zahtijeva razumijevanje klasnih odnosa koji proizlaze iz ekonomske nejednakosti. Kroz prizmu klase, komentira se uspostava povijesti umjetnosti kao discipline koja se razvila u 18. stoljeću u okviru potreba buržoazije. Također, istražuje se kako autonomija, kao dominantna ideologija umjetnosti, izdvaja umjetnost kao teritorij talenta i genija, umjesto da je vidi kao društveni podsustav definiran postojećim društvenim odnosima. Opterećeni idejom kreativnog genija, radni uvjeti u umjetnosti, iscrpljena tijela umjetnika i nevidljivi rad ostaju skriveni.

Adrijana: Osim toga, uredili smo časopis kao jedan od radova na izložbi, s tekstovima koji pružaju širi teorijski i iskustveni okvir o umjetnosti i radu. Također, sastavili smo kolekciju svih tekstova koje smo međusobno dijelili tijekom pripreme izložbe, stvarajući biblioteku unutar prostora.

Maximilian: Postavili ste ih kao kopije tamo…

Adrijana: Da, samo kao neautorizirane kopije. Zar to nije način na koji dobivamo pristup većini znanja? Tako smo i učili povijest umjetnosti u umjetničkoj školi – kroz crno-bijele fotografije.

Maximilian: Također, to skreće pažnju na nešto između stvarnosti i imaginacije, jer kad pomislim na neka djela koja sam vidjela na časovima povijesti umjetnosti na tim crno-bijelim kopijama, potpuno sam ih pogrešno zamišljala.

Adrijana: To postavlja pitanje nužnosti postojanja samog djela, zajedno s pitanjem zašto ono uopće mora postojati?

Maximilian: Mislim, to je sasvim drugačiji način postavljanja stvari kad imate označene reference i kopije. Također, to stvara sliku, radnu sliku koja pokazuje da koristite te materijale i istražujete. To me dovodi do odsutnosti djela koja bi se tradicionalno nazvala umjetničkim djelima – poput skulptura, slika ili performansa. Jer čak i ono što na prvi pogled djeluje kao takvo, odmah izvlačite iz okvira autorstva i navodite da je pronađeno, stvoreno kolektivno ili pripisano kustosu i sukreatoru izložbe.

Photo: Krsto Vulović

Adrijana: Što je “djelo”? Nisam sigurna, ali mi je zanimljivo i važno razmišljati o tome. Što se tiče autorstva, volim o njemu razmišljati samo kroz odgovornost. Također, ne želim biti dosljedna ili lako prepoznatljiva kao umjetnica, već želim dodavati slojeve, komplicirati postojeće pojmove i omogućiti kompleksnost.

Maximilian: Onda to postaje trag, na neki način i kontradiktoran, jer izbjegavanje originalnosti na kraju postaje aluzija na originalnost. Kao da govori: “U redu, ja ne radim ništa od ovoga – to je moja stvar.”

Adrijana: Možda, ali to je sasvim u redu. Bilo bi sjajno da ljudi nađu vremena provesti u našem radničkom klubu, da tijekom radionica uspijemo nešto napraviti, podijeliti reference, otvoriti diskusije i malo se zabaviti usput – to bismo zaista voljeli vidjeti!

Izložbu možete pogledati do 28. veljače.