Long read
Kako si dopustiti slobodu, ostati čovjek i neprestano istraživati sebe Adriana Lima podijelila je s Tinom Lončar.
Bile su poput nadnaravnih bića. Moderne verzije grčkih božica. Afrodite s krilima. Negdje tamo, u zoru novog milenija, kad je iza gotovo svakog šanka u gradu treperio Fashion TV, na koji smo, čavrljajući, povremeno bacali pogled, one su bile veće od života. Koračale su pistom žustro njišući bokovima, a baš u trenutku u kojem se činilo da će drsko nastaviti koračati izvan kadra, kamera bi uhvatila njihove koketne osmijehe i slapove sjajnih uvojaka koji bi, u okretu, na sekundu zakrilili ekran poput zavjese. U to vrijeme glavom mi se kotrljalo bezbroj tinejdžerskih nesigurnosti. Svijet je bio švedski stol ispred kojeg sam stajala s praznim tanjurom i život je tek trebao početi. Manekenke, lijepe kao da ih je sâm Michelangelo Buonarroti isklesao u kamenu po šabloni svojih najljepših snova, doimale su se poput nedodirljivih ikona. Bile su vjerojatno sve ono što sam tada mislila da nisam. Victoria’s Secret Fashion Show bio je Olimp modnih revija, a njegove protagonistice utjelovljenje ideala za koji nisi bio posve siguran postoji li doista. Svaka djevojačka soba u koju sam tada provirila, baš kao i moja, podsjećala je na neki neobičan oltar načičkan posterima ili fotografijama Victoria’s Secret anđelica precizno izrezanih sa stranica magazina. Članke u kojima su ekskluzivno otkrivale tajne svoje ljepote gutale smo kao jabučni ocat natašte. Maštale smo o tome da nas tek poneka spoznaja dijeli od slapa najljepše kose i vretenastih bedara čvrstih poput mramora. Bile su poput mita, utjelovljenje nade da je sve moguće. Čudesne i neponovljive poput umjetničkih djela, ali nekako nestvarne i daleke.
Četvrt stoljeća kasnije osvanulo je još jedno hladno jutro u New Yorku. U mirisu svježeg zimskog zraka koji je okovao ulice Donjeg Manhattana neodoljivo se osjećao dašak Božića. Bio je točno onaj trenutak kad romanticima poput mene u glavi počne odzvanjati hrapavi glas Shanea MacGowana dok pjeva „Fairytale of New York“. U studiju, koji se smjestio točno iznad umjetničke galerije, sve je bilo spremno za snimanje. Uredno posloženi, na vješalicama su strpljivo čekali komadi iz novih kolekcija, scenografija je odavno bila postavljena, prostorijom je pulsiralo uzbuđenje praćeno zamamnim mirisom kave, a usred gotovo prazne sobe, obasjane samo nježnom toplinom jutarnje svjetlosti, stajala je Adriana Lima. Smijala se očima, ali i glasno, onako kako se smiju ljudi puni života koji ne mare hoće li im itko spočitnuti da budu suzdržaniji. Dok ju gledam tako nesputanu i laganu, pitam se je li svjesna mitološkog statusa koji je nosila s krilima Victoria’s Secret anđelice? Na Victoria’s Secret reviji debitirala je 1999. godine u dobi od samo 17 godina. Modni spektakl otvorila je čak pet puta, a prošle je godine pistom, u prozirnom kombinezonu sa Swarovski kristalima, promarširala 20. put. No unatoč svom tom iskustvu, vedra je i doima se pomalo djetinje nestrpljivom; kao netko tko iza sebe nema bezbroj modnih snimanja, tisuće kilometara prehodanih pista i tri desetljeća iskustva. A možda je upravo to iskustvo ono koje donosi rasterećenost? Čini mi se kao da svakim milimetrom njezina bića pulsira ona životna, brazilska energičnost, kao da jedva čeka krenuti se igrati jer bez zabave ništa naposljetku ni nema previše smisla.
„Uvijek sam svoj posao doživljavala kao način da oživim umjetnost. Volim surađivati s talentiranim stilistima i fotografima, stvarati fotografije koje pričaju priču. Moda me i dalje strastveno privlači, a proces pripovijedanja kroz nju i dalje me inspirira“, govori mi Adriana, koja je u modne vode uplovila posve slučajno. Na natječaj modeling agencije Ford Models, koji je bio raspisan u njezinoj školi, prijavila se s najboljom prijateljicom iz čiste zabave, a samo nekoliko mjeseci kasnije iz rodnog Salvadora otputovala je u New York, odlazila na castinge i, prije nego što se stigla okrenuti, već je snimala sa Stevenom Meiselom za talijanski Vogue te nosila svoju prvu reviju – onu modne kuće Anna Sui na Tjednu mode u New Yorku u rujnu 1997.
Od tada do danas, moda je doživjela i preživjela bezbroj tektonskih promjena, a Adriana je u svim tim erama pronašla svoje mjesto. Njezine čarobne mačkaste oči magnetično plave boje, duga tamna kosa i zadivljujuća figura – čiju smo tajnu svi željeli saznati – bile su nadahnuće dizajnerima, ali i umjetnicima svih ovih godina. Lima je zaradila status jednog od najvećih supermodela današnjice nižući uspjehe koji dotad nikome nisu pošli za rukom. Kad se odlučila povući iz Victoria’s Secret redova 2018., iza nje je bila najdulja karijera jedne anđelice u povijesti tog brenda, a ona je postala gotovo pa njegov sinonim – godine 2013. postala je prva trudnica koja je krasila Pirellijev kalendar, u veljači 2012. bila je jedina slavna osoba koja je iste godine glumila u dvije Super Bowl reklame, a 2008. na Victoria’s Secret Fashion Showu nosila je Fantasy Bra s 3.900 dragulja koji je dizajnirao Martin Katz i koji je vrijedio više od pet milijuna dolara. „Victoria’s Secret bio je tako velik dio mog života i karijere – odrasla sam uz taj tim! Uspomena ima bezbroj i uvijek će ostati sa mnom. Proveli smo toliko nevjerojatnih trenutaka zajedno, a u tim ranim danima naučila sam toliko toga o modnoj industriji. Jako sam zahvalna na tom poglavlju svoje karijere“, prisjeća se danas s ponosom.
Dok s divljenjem raspravljamo o fenomenu koji Adriana Lima jest i o tome kako je ostala relevantna sve ove godine, naš modni direktor Taylor Angino zaključuje da je ona „one in a billion“. I doista – Adriana Lima ne pripada samo jednoj eri; ona je učinila puno više od bljeska uobičajenog za modnu slavu. Postala je bezvremenska. Odgovor kako je zaobišla sve zamke i izazove promjena te nadišla sve testove neumoljivog vremena objelodanio se ubrzo pred našim očima. Bilo je dovoljno pogledati samo kako se Lima ponaša na setu. Njezina lakoća, prisnost i smijeh koji odzvanjaju zidovima otopile su i posljednju ledenu santu nedodirljivosti kojom sam je svojevremeno okovala. „Ona je umjetnica, ali i umjetničko djelo“, govori mi Taylor dok ju gledamo kako uranja dlanove u kantu plave boje razmazujući ih po bijelom platnu, ostavljajući na njemu apstraktne tragove svojih pokreta. Dok to čini, izgleda kao da pleše, nesputana i slobodna, neopterećena pogledima i gustom plavom masom koja joj se nezaustavljivo slijeva niz dlanove. S podjednakom količinom predanosti i prisutnosti pristupa svakoj fotografiji, prepušta se svojoj kreativnosti, istražuje i zabavlja se. Pomislim kako je to neobično jer ljudi s godinama iskustva često postanu nekako tvrđi, kao da im ponavljanje sličnih radnji ukrade radoznalost koja dolazi s čarolijom novoga. Mislim da i sama to ponekad osjećam, a ona radi nešto posve drukčije. Smije se i osluškuje, dopušta si da bude slobodna, kao da je velik dio njezine magije upravo u tome što je u sebi uspjela zadržati djevojčicu; onu djetinju radost koju mnogi od nas nehotice izgube putem nastojeći se izboriti sa svim olujama i brodolomima odraslog života.
„Provoditi vrijeme s obitelji, a istovremeno raditi na uzbudljivim projektima koji me doista ispunjavaju ono je što moj život čini smislenim. Pronalaženje ravnoteže između posla i doma donosi mi veliku radost“, govori mi Adriana iskreno te dodaje: „Majčinstvo je najljepše putovanje u mom životu. Biti aktivna i prisutna majka te provoditi vrijeme sa svojom djecom najdraža mi je stvar na svijetu. Naučilo me, prije svega, strpljenju, ali i tome da se ponekad opustim! Oduvijek sam bila vrlo organizirana osoba, a moja su me djeca naučila kako ponekad pustiti i prihvatiti kaos.“ Njezino zadovoljstvo očito je u svemu što čini, kao i nevjerojatna fuzija njezine profesionalnosti i lakoće kojom se prepušta svom instinktu. Koncept snimanja osmislili smo oko ideje ženskog umjetničkog performansa, prisutnosti i duhovnosti, a Adriana je u njega uronila gotovo ritualno. U vremenu u kojem tehnologija prijeti da će dokrajčiti svu šarolikost naših ideja nastojeći unificirati naše misli, umjetnost i kreativnost postaju posljednje utočište ljudskosti. Ljepota leži u našoj nepredvidljivosti, a sjeme oslobođenja u prihvaćanju nesavršenosti od kojih smo uporno nastojali pobjeći. Gledati Adrianu kako „pozira“ prepuštajući se slobodnim kretnjama svog tijela i vjerujući svom instinktu toliko da zna kako će ju odvesti na mjesto gdje će uživati doima se poput performansa. Snimanje s njom puno je više od snimanja – to je proces u kojem ona sama postaje umjetnost.
Pitala sam je znatiželjno je li oduvijek bila tako slobodna, prisutna i staložena. „Disciplina me drži prizemljenom – volim rutinu i strukturu u svemu što radim. Ipak, kroz godine sam naučila slušati svoje tijelo i intuiciju, prepoznati trenutke kad treba usporiti, a kad je vrijeme za to da krenem naprijed“, odgovara mi. Neposredna, topla, slobodna, bliska i nježna, s plavim očima koje se smiju. „Ne“, kažem maloj sebi, „ona nije nadnaravno biće, ona je samo čovjek. I to je najljepše što danas možeš biti.“
Foto: Kat Irlin
Moda: Taylor Angino
Model: Adriana Lima @The Society Management
Casting: Kathryn Costigan
Šminka: Mitch Yoshida
Kosa: Erol Karadag
Manikura: Dawn Sterling
Set dizajn: Bailey Brown
Kreativna produkcija: Marita Bobelj
Asistenti mode: Olivia Jakubik, Larissa Lampitelli
Set dizajn asistent: Peter Christensen
Studio menadžer: Franck Raharinosy
Post Production: Aly Studio
VOGUE RECOMMENDS
