Logo
Please select your language

Photo: Ninja Hanna
Music

Cobrah nas je odvela iza kulisa zaraznog hita "Brand New Bitch" iz filma "Kinds of Kindness"

Tena Razumović Žmara

24 lipnja, 2024

Pjesma Brand New Bitch postoji od 2022. godine i sada, s video isječcima najava za film Kinds of Kindness je svima ušla u uho, zarazna je. Točno se sjećam trenutka kada sam kliknula na videonajavu, na teaser gdje Emma Stone pleše na pjesmu koja me odmah pomakla u stolici i tjerala na gibanje, no pravi trenutak apsolutne zaljubljenosti desio se kada sam čula:

Do my nails, cut my hair, I’m a brand new bitch
Got my face in Mugler and my new look sick
On a place we can share, put you on the A-list
Do my nails, cut my hair, I’m a brand new bitch

To je bilo to. Gotovo. Fućkaš film, tko izvodi ovu pjesmu?! Zapravo, ne! Ne fućkaš film! Gledat ću film baš zbog pjesme. Ok, i zbog Yorgosa Lanthimosa, Emme Stone, Jesseja Plemonsa, Willema Dafoea, Margaret Qualley, Hong Chau, Joe Alwyn, Mamoudou Athie i Hunter Schafer. Zbog svih njih, jer ova pjesma naslućuje nešto drugačije, uvrnuto i neizmjerno privlačno u njihovim ulogama, priči filma i cijelom ovom umjetničkom paketu. Pjesma je, barem u slučaju moje znatiželje oko ovog filma, postala točka na i.

Cobrah je to magično ime koje stoji iza pjesme. I mnogih drugih zaraznih pjesama. Sigurno ste do sada, ako ništa, onda upravo zbog tog trailera, poslušali njezin opus. A ja sam imala sjajnu priliku i razgovarati s ovom iznimno zanimljivom umjetnicom.

Tvoja glazba ima jedinstven zvuk i energiju. Kako bi opisala svoj glazbeni stil i što je tvoja najveća inspiracija?

Ima jako zabavan i upbeat ton, ali također ima neku vrstu dominacije u sebi. Jako mi je važno stvarati glazbu koja nije dopadljiva, kao da bi trebala biti jaka i zabavna u isto vrijeme. Tako da me iznimno inspirira korištenje zvukova koji zvuče kao teksture, kao kad udariš nešto, kao kad udariš olovkom o stol.Sviđaju mi se zvukovi gume i lanaca i sličnih stvari. Tako da, što se tiče glazbe i instrumenata, nikad ne koristim akorde. Koristim samo bas linije i zvukove koji imaju taj osjećaj teksture.

OK, to je zvuk. Ali glazbeno, spomenula si u intervjuima da je na tebe jako utjecala Kate Bush. Kako bi opisala način na koji je utjecala na tvoj rad? Postoji li neka zajednička povezanost s inspiracijom iz zvukova, tekstura i glazbe poput njezine?

Ne bih rekla da me inspirirala u smislu zvuka. Ali kad sam imala oko deset godina, dobila sam mp3 od svojih roditelja za rođendan i moj tata je skinuo svu glazbu koju je volio. I jedan od njezinih albuma bio je na tom mp3-u. Inspirirala me kao osoba i kao kantautorica jer je imala tu fantaziju oko glazbe koja je bila jednostavno izvan ovog svijeta. Njezina je glazba pričala priče. Tijekom mog odrastanja, njezin zvuk mi je djelovao vrlo nekonvencionalnim. Uvijek sam se divila umjetnicima koji su imali takav pristup glazbi, a često su to bile ženske solo glazbenice koje su imale avangradni pristup glazbi. Premda radim elektronsku glazbu, zvučim potpuno drugačije. Važno je doći u glazbenu industriju s umjetnički novim, uzbudljivim gledištem. Umjetnici poput Kate Bush inspirirali su me da to pronađem u sebi.

Potpuno ima smisla. Ali također, ne samo da sam to negdje pročitala, nego to mogu osjetiti u tvojoj glazbi. Moja prva analogija prema tvom imidžu i glazbi bila je finski simfonijski metal bend Nightwish zbog miješanja žanrova, eksperimentalnih zvukova i rušenja normi o tome što znači biti glazbena ikona. Čitajući o tebi i tvojoj glazbi i slušajući je, iako bi to trebala biti poput pop elektronske glazbe, ali način na koji je iskrivljuješ, način na koji je mijenjaš, stvarno mi je rezoniralo kao da si također pod utjecajem metal glazbe. Pa kako pristupaš ovom, recimo, žanrovskom spajanju toliko utjecaja? I što je najzanimljiviji dio u stvaranju tvog vlastitog zvuka i estetike iz svega toga?

To je jako dobro pitanje. Danas je stvarno teško pronaći svoj zvuk. Osjećam da mi je trebalo jako dugo vremena da radim glazbu. Nakon što napravite određeni broj pjesama, možete vidjeti, ah, to je stvar koja se stalno događa u svakoj pjesmi koju napravim. I to postaje definirajući zvuk koji imate. Često je to nenamjerno. Kao da sraste s vama ili nešto slično. I, znate, svaki put, recimo da svirate instrument ili ste pjevač, svaki put kad odete do klavira, obično svirate isti akord, svaki put. Imate taj svoj vokabular, mogli bismo reći. Ako ste pjevač ili reper ili producent; volite iste melodije, radite iste melodije iznova i iznova. I tu imate – svoj zvuk. Toga se ne možete riješiti. Ne možete se trenirati da ga dobijete. To jednostavno mora biti ta stvar koju radite koja dolazi iz vas. To je vaša umjetnost. Tako da je teško to pronaći kada postoji toliko utjecaja. Sada se trudim ne biti previše pod utjecajem stvari koje se događaju oko mene. Zato me više zanimaju zvukovi i teksture i slične stvari nego melodije i što se trenutno događa u glazbi. Lako je željeti zvučati slično ili željeti raditi ono što netko drugi radi. A to je stvarno, stvarno opasno kada radite glazbu, jer ako se nešto već događa, onda ta osoba to već radi. To nije za vas. Morate raditi ono što dolazi iznutra, iz vas. Kada radim vizuale i glazbu, uvijek slušam stvari koje dolaze iz prirode ili svijeta oko nas koji nije pop kultura. Kad tako pričamo o stvaranju zvukova, prepoznajem kod sebe i neku nostalgičnu notu. Jer, recimo, prije 20 ili 25 godina, kad sam išla na puno jazz festivala, i ako bi bendovi imali slobodni jam session, tamo bi stvarali glazbu. Ne bi svirali bubnjeve palicama. Koristili bi lance, žlice, bacali stvari na pod, podizali ih, drndali s njima i stvarali zvukove na taj način. To kao da je priča o podrijetlu, kao povratak korijenima stvaranja zvukova. Da. Kad smo izvorno stvarali glazbu, trebala je oponašati stvari koje smo čuli iz prirode.

Ako stavim glazbu po strani, recimo, kad završim slušanje, primjećujem da ona ima neku vrstu, recimo, plastičnog i metalnog osjećaja. I kad pogledam tvoje naslovnice, tebe, tvoju modu, također imate tu vrstu estetike. I mislim da sam pročitala na naslovnici ili nešto slično da si sama kurirala Succubus vizuale. I moje pitanje je; koliko ti je važno prenijeti svoj zvuk u vizualnu estetiku i obrnuto?

Mislim da je posebno na početku, i još uvijek jest, bilo jednako važno kao i glazba. Kada sam pokušavala otkriti svoj zvuk, također sam pokušavala otkriti kako želim da Cobrah izgleda. Pokušavala sam pronaći svoju estetiku, kao i estetiku zvuka.

Bila sam u stanu jedne fotografkinje ovdje u Stockholmu i ona je velika fetišistica. Bila sam zainteresirana, ali nisam bila luda za tim. Živjela je u stanu koji je imao cijelu sobu posvećenu lateksu. U njezinoj kuhinji bila je šipka za ples. U njezinoj dnevnoj sobi bila je ljuljačka. Bila je stvarno posvećena kulturi. Tako da sam imala priliku isprobati te stvari. Isprobala sam lateks i korzete i rukavice i sve.

I dok sam to radila, pomislila sam – ovo je toliko zabavno! Nikad se nisam toliko zabavljala u svom životu s odjećom. Pitala sam je, gdje se mogu prepustiti ovome? Gdje je ova scena? Kakvu glazbu puštate? Nisam imala pojma jer ne dolazim iz okruženja gdje je to uobičajeno. Nisam bila u kontaktu s tim prije. I rekla je, postoji taj i taj fetiš klub. Jednom jesečno imaju program.

I poslala sam e-mail fetiš klubu, i rekla – Hej, zovem se Cobrah. Radim glazbu. Još nije vani. Samo radim demo snimke, ali stvarno želim doći i stvarno želim svirati svoju glazbu u vašem klubu jer mislim da će vam se svidjeti. I rekli su – Naravno, da, dođi svirati svoju glazbu. I onda kad smo stigli u klub, bilo je jednostavno fantastično!

Mislila sam da je bilo stvarno sjajno jer su svi bili obučeni, i svi su bili u lateksu. I tada sam počela voljeti te teksture, lance. I nastupala sam tamo. Kažu da trebaš zamisliti publiku golu, ali oni su bili goli. Tako čudno. Bila je jedna cura u publici. Bila je potpuno gola, a ja sam bila od svih najviše odjevena. Ne znam…

Mislim da je to bilo mjesto rođenja glazbe i estetike. One su jednako važne, i rođene su zajedno također. One su kao dvije noge na kojima stojim. Ne mogu se posvetiti samo jednoj od njih.

Što se tiče tog razmišljanja, ako bi trebala dati karakter Succubusu, kakav bi on demon trebao biti? Jer obično kad ljudi pomisle na riječ demon ili vide estetiku demona, to je negativno. Ali kad slušam tvoju glazbu, vrlo je pozitivna. Vrlo pozitivna. Moćna.

Da! Znaš što smo napravili? Napravili smo igraće karte s demonima. Svaka pjesma ima svog demona, i svaki demon ima svoju kartu za igru s pričom, imenom, snagom, opsesijom modom. Ima svoju modnu opsesiju i slabost. Rođen je u planinama. Imam cijeli dokument o tome kako izgledaju u priči. Svaki Succubus ima svoju priču i povijest.

Sada si navela igraće karte. Često koristiš snažne vizuale zapravo u svojoj glazbi i svojim nastupima. Kako razvijaš te vizuale i te koncepte? Pokušavaš li istraživati umjetnost ili kombinirati više vrsta umjetničkih izraza? Imaš li određeni, recimo, studio s kojim radiš, ili sve koncipiraš sama? Ili imaš tim koji to izvodi ili nešto slično?

Obično, kad pišem glazbu, istovremeno dobivam ideje kako želim da to izgleda. Obično mi to pomaže u pisanju glazbe jer ako smislim priču ili prostor, recimo da smo u garaži ili smo u bazenu, bit će mi lakše stvoriti zvukove jer onda znam kako zvuči bazen, na primjer. Tako da to obavezno ide zajedno.

I ponekad, obično se dogodi da odem prošetati i nešto mi iskoči. Dobijem ideju – oh, ovo bi bilo cool. I stvarno je teško doći do ideja kad sjediš ispred računala i kažeš sama sebi – sada ću doći do stvarno cool ideje.

Zato se trudim to ne raditi. Samo se trudim vjerovati da će doći. I onda, imam ljude koji mi pomažu da to ostvarim, na primjer.

I obično radim s kreativnim direktorom koji, zbog toga što radim toliko različitih stvari, ima ljude koji mi pomažu da to ostvarim i razvijem ideje. Ali obično sam ja ta koja smisli originalnu misao, a zatim pletem priču oko nje.

Prije si vizualna pripovjedačica nego ona koja stvara glazbu…

Da, mislim da je tako. I uvijek sam stvarno mrzila pisati glazbu.

Stvarno?

Da, jer mislim da je stvarno teško stvarati glazbu.

A mislim da je lako doći do zabavnih ideja o ludim stvarima za napraviti. I tako sam uvijek voljela raditi na vizualima više nego što sam voljela raditi na glazbi. Ali mislim da sam došla do mjesta gdje sam počela voljeti pisati glazbu, ali pogotovo u početku, mislila sam da je stvarno teško stvoriti glazbu.

Što se tiče tvojeg specifičnog fuzijskog žanra… Singl Brand New Bitch, moram pitati o tome jer se o njemu toliko priča, o svemu što je povezano s filmom Kinds of Kindness. Singl trenutno ima prilično divlji trenutak, da tako kažem. Ali kako si došla do te pjesme? Kako si spojila sve te zvukove zajedno? Na što si mislila? Radi li se više o priči ili ideji? Jer kad je slušam, ne čujem jednu pjesmu. Kao da čujem nekoliko njih spojenih i stisnutih u jednu sjajnu, upbeat pjesmu.

Hvala ti. Obično mislim da kad stvaram glazbu da se trudim ne previše razmišljati o tome. Jer je tako zabavno.

Trudim se ne biti previše analitična. Mislim da sam bila u studiju sa svojim producentima i mi smo vrtjeli te neke zvukove i onda smo napravili melodiju i ja sam rekla – u redu, želim nešto zarazno. Želim nešto što svi mogu pjevati.

Tako sam napisala – do my nails, cut my hair… I to smo otpjevali. Ja sam to otpjevala i onda sam rekla –  U redu, super. Imamo to. Ovo je savršeno. Ovo je refren.

A onda sam pisala stihove. I mislim da sam napravila tri različita tipa stihova prije nego što smo našli onaj koji je na snimci. I kad smo išli pjevati, snimali smo u skupe mikrofone, jer bolje zvuče.

I obično ne pjevam u skupe mikrofone jer želim stvarno lošiji zvuk, koji možeš samo uhvatiti i pjevati što god želiš, u bilo koje vrijeme. I onda sam išla pjevati u skupe mikrofone i zvučalo je loše. OK, nije zvučalo loše, ali nije zvučalo tako dobro.

Zato je bitan taj početni osjećaj, taj početni osjećaj – do my nails, cut my hair – mislim da je to dio duše u pjesmi. Zadržali smo puno loših snimaka s mikrofonom jer je to originalna ideja. To je zapravo dalo karakter pjesmi.

Ono što mi se sviđa u toj pjesmi, postoji ta točka koju koriste i u traileru, gdje ja napravim – grrrrrrrr – zvuk u grlu. I onda smo od tog zvuka napravili synth. I to je bilo stvarno zabavno kao neka inženjerska stvar koju sam zavoljela, s teksturama i svime ostalime.

Zanimalo me hoćemo li moći napraviti synth, ali s mojim promuklim glasom?

I uspjeli ste!

Da, uspjeli smo. Bilo je zaista zabavno. Mislim da je to savršen primjer pjesme koja je zabavna i glupa, ali vrlo dominantna. Ako to ima smisla.

Tvoj je modni stil također vrlo prepoznatljiv. Koliko je moda važna za tvoj identitet kao umjetnice, kao glazbenice, i kako biraš svoje odjevne kombinacije i modu za nastupe? Jer pretpostavljam da se ne radi o odjeći koja se nosi svaki dan, ali također vjerujem da nije daleko od toga.

Slažem se. Mislim da je moda za mene bila zaista, pogotovo ovih posljednjih nekoliko godina, zaista, zaista važna za ono što radim. Mislim da je moda također luksuz, to je važno reći.

Kada sam počela, moda je bila tako daleko od toga, bila sam učiteljica glazbe kad sam počinjala. I nisam odrastala s mogućnošću da si priuštim lijepe brandove. Mislim da je zato stil od lateksa bio zaista važan meni, imajući dobar stil.

Ali kako sam postala uspješnija, bila sam više izložena i modi, jer je to drugi svijet za mene; uživati u tome. I tako sada, kada mi je to više pristupačno, postalo je neka vrsta prekretnice u životu. Nisam imala običaj ići na modne revije. A sada sam jako, jako inspirirana onime što moda radi i što se stvara.

I osjećam da se moda i pop kultura nalaze u odnosu poput onog – što je bilo prije kokoš ili jaje? Uvijek dolaze zajedno.

I ono što vidim na modnoj pisti, nosit ću jednog dana. I neke stvari koje radim, vidim da koriste u modi, kao što Mugler koristi moju pjesmu na svojoj modnoj pisti. To nekako dolazi zajedno, sve se isprepliće. Osjećam se zaista, zaista sretno i zaista inspirirano što se uključujem u modnu industriju.

Jer kako izgledaš, način na koji se tvoji nastupi izvode, kako sve izgleda… Sve je vrlo hiper. I tvoja glazba u nekoliko je članaka opisana kao hiper-pop, zapravo, od nekih glazbenih kritičara. I pitala sam se, kad si tek stupila na glezbenu scenu, mislim da je to bilo 2018., je li tvoja glazba stvarno percipirana kao dekonstrukcijski dio glazbe i glazbene scene. Onda, jako brzi, kroz nekoliko godina sve je hiper, poput hiper-popa. Kako osjećaš promjenu između te dvije faze života i glazbe? Postoje li uopće? I gdje tvoja glazba ide dalje? Jer ako je nešto dekonstruirano, a onda hiper, tu se ne radi o suprostnostima, već o dvije dimenzija koje se uopće ne dodiruju.

Mislim da sam uvijek bila malo zbunjena pitanjem hiper-popa, jer kada sam stvarala glazbu u to vrijeme, nisam znala što je hiper-pop. I ono što se dogodilo bilo je da sam objavila glazbu i nakon što sam je objavila, počela sam se guglati i pitati se sluša li itko moju glazbu? Bilo mi je zaista zanimljivo. I onda sam vidjela ovaj hiper-pop forum na Redditu gdje su svi pisali o Cobrah!

I tako sam saznala što je hiper-pop. Biti definirana u tom žanru bilo je djelomično dobra stvar jer ima puno fanova koji su jako posvećeni, ali i osjećala sam se malo gurnuto u nešto u što nisam namjeravala namjerno biti uključena.

Tako da, ne znam baš puno o hiperu jer se nisam stvarno bavila time, ali znam da još uvijek postoje neki umjetnici koji se bave tim žanrom, ali mislim da nekako gubimo, mi glazbenici, i mislim da sve ovo, ova popularnost dolazi s TikToka. Čini se da postaje sve više i više glazbe bez žanra, ako to ima smisla. Da, radi se o fuziji svega.

I tako je posvećenost žanru nekako počela blijedjeti jer mislim da svi mi umjetnici imamo taj veliki ego i želju da budemo jedinstveni. I stvaramo glazbu brzo; koliko brzo je konzumiramo toliko brzo prelazimo preko glazbe. Dakle, sve se miješa. Umjetnici više žanrova miješaju unutar svojih albuma i tako dalje. Mislim da je to i moja stvar.

Možeš li predložiti neke podcijenjene umjetnike, glazbenike, za koje vjeruješ da će uskoro postati veliki? Postoje li uopće?

Mislim da ih ima dosta koji postoje. Stvarno mi se sviđa djevojka zvana Aisha Erotica koja je stvarno velika, ali joj je sva glazba uklonjena s Spotifya i sada se polako vraća. Mislim da ima tu dušu u svojoj glazbi, tu pravu stvar, dobra je reperica, dobra je producentica. I sada se ponovno probija. I to je zaista, zaista cool. Tako da je to osoba koju bih svakako spomenula.

Kako vidiš svoj glazbeni razvoj u idućim godinama? Hoćeš li kreirati neki novi zvuk ili bi voljela i dalje istraživati trenutni?

Mislim da sam vrlo temeljito radila na svom zvuku, dugo sam se držala svog zvuka. Zvukovi i repanje i tako dalje, i osjećam da sam na granici razvoja prema nečemu novom.

I to je zaista, zaista uzbudljivo jer sam dugo vremena radila glazbu i osjećam se vrlo ugodno u tome što radim. Kao što sam rekla, više mi se sviđa pisati glazbu sada, nego prije. Također isprobavam puno novih stvari što me silno uzbuđuje.

VOGUE RECOMMENDS