Logo
Please select your language

Photo: Vana Katančić
Arts

Saša Tkačenko o novoj izložbi inspiriranoj glazbom benda Low

Tena Razumović Žmara

11 lipnja, 2024

Saša Tkačenko je jedan od onih umjetnika koje bi mogli zvati uomo universale, renesansnim čovjekom ili jednostavno čovjekom s mnogo profesionalnih interesa. Na regionalnu likovnu scenu stupio je, sada već davne, 2008. godine; njegova umjetnička praksa bavi se prostorom, njegovom transformacijom, posebno kada se uključi i neki drugi medij. Interakcija arhitekture, skulpture, videa i instalacije čini okosnicu njegovog rada. On stvara zapravo dinamične situacije u kojima publika igra isto tako integralnu ulogu i često se u tim interakcijama referira na motive iz popularne kulture i (svog) suvremenog života.

Saša trenutno živi u Zagrebu, a radi na nekoliko relacija; trenutno izlaže u Beogradu u galeriji Eugster, izložbu I Could Live In Hope koja se može pogledati do 17. kolovoza i 9. lipnja je u Basel Social Clubu predstavio svoje radove I’ve chased my broken dreams i I used to dream awake, koji se mogu pogledati do 16. lipnja. Ulovila sam ga upravo između ta dva događanja u Zagrebu, prvo u Proljeću, jako cool mjestu u Zagrebu, još jednom od njegovih projekata, no ovog puta iz sfere gastronomije. Razgovor smo počeli upravo tamo, u Proljeću, i završili u jednom od najreprezentativnijih primjeraka zagrebačke arhitekture i interijera 1970-ih, zgradi Pučkog otvorenog učilišta, gdje je Saša raširio, instalirao upravo rad I used to dream awake čiji naziv kao da je postao lajtmotiv našeg razgovora.

Iako njegov rad pratim od kraja 2000-tih, prvi put sam ga doživjela uživo krajem prošle godine u zagrebačkoj galeriji Trotoar na izložbi Stranger Danger gdje je njegov rad Unknown, talk to unknown bio naslovni rad izložbe. Sašin rad postavljen u izlogu galerije, neonskim svjetlom ispisuje riječi stranger i danger, čime poziva na oprez i prije samog ulaska u prostor određuje ton izložbe.

Rimovane imenice citat su iz promišljanja Vladimira Nabokova o temi nedaća individualizma, prevedene u kontekst današnjih društvenih izazova. Taj rad zapravo ima više čitanja. – objašnjava mi Saša – On je zapravo nastajao kad sam tražio nešto za potpuno neku drugu stvar. Naišao sam na Nabokova, tj. netko je citirao Nabokova o tome kako se ljudi plaše umjetnosti, plaše se umjetnika kao neke opasne stvari, zaziru od toga i zapravo… “Stranger is always rhymed with danger”. I ja sam preklopio te dvije riječi, kao dvije ideje koje se prelijevaju jedna u drugi. Tražio sam medij za to i neonske cijevi su mi bile najbolji izbor. Bilo je tu i nekih drugih verzija, no isijavanje mi se učinilo najboljim rješenjem. Rad je prvobitno bio izložen u jednom podrumu tako da je isijavanje još više došlo do izražaja.

Možda bih posve drugačije percipirala rad da sam ga vidjela i promatrala u takvom, podrumskom prostoru, jer ta Sašina prvobitna ideja, i izlaganje, izgledalo je drugačije: Radilo se o bivšem prostoru tada nekakvog butika ekskluzivne robe, u kojemu je bilo mnogo ogledala. Rad je u svom isijavanju i refleksiji polučio taj efekt opasnog, nečega na što moramo reagirati. U Trotoaru su taj rad odmah vidjeli u izlogu, skoro pa javnom prostoru. Osobno sam u njegovom radu iščitala emociju tjeskobe; neonsko osvjetljenje cijevi, pozivajuća ružičasta boja + prijeteći natpis = tjeskoba. Kao da želiš pobjeći od naziva i napisane poruke, a s druge strane izuzetno je dopadljiv, nalazi se u izlogu i osvjetljava ulicu. Moji radovi nemaju neku konzistentnu liniju, nije da se bavim isključivo jednim medijem, istražujem, miješam. – mislim da mi je emociju ovom rečenicom Saša jasno objasnio. Saša polazi od ideje, ne od medija. Medij je neki vid efektnije komunikacije rada, katalizator poruke – Stvari su bitne jedino ako ih mi iščitamo. – i nastavlja – Ako ja tebi kažem da je nešto bitno, možda to stvarno nije bitno, već smatram da je nužno da promatrač, čovjek to sam shvati. Moje inzistiranje na shvaćanju znači i pronalaženje osobne istine. Meni je zanimljivo da o stvarima govorim u suvremenom trenutku i da objasnim i izrazim kako se tada osjećam, ili kako se vidim, a možda sam u zabludi. Ja sam tu da otvaram vrata, ne da nudim odgovore.

Tako je i s izložbom u Eugsteru. Radove, tj. izložbu ne prati nikakav tekst, nikakav kustoski tekst ili artist statement, nema ničega napisanoga što bi objašnjavalo rad. Želim da se ljudi suoče sa stvarima koje sam postavio u prostoru i da nađu ono što misle da trebaju naći. Kod mene su stvari osobne, zato sam tematizirao naziv albuma, poruku “I could live in hope” benda Low. Na stolu na izložbi su ugravirani nazivi pjesama albuma, gipsana ploča na izložbi ima jako sitan tekst o bendu Low, s Wikipedije. Dao sam hint da je sve izloženo povezano u jedan koncept. Zapravo moja želja je bila da se osjeti praznina, da nema ničega, da je to bitno i da smo zapravo zaboravili koliko smo ispunjeni informacijama.

Koliko god smo eksponirani i želimo se pokazivati na društvenim mrežama ili kupujemo stvari koje su statusni simboli, bilo kojeg statusa, zapravo se radi o jednoj velikoj, praznoj rupi.

Zašto je onda baš taj naziv tog albuma, tog benda uzeo jer meni se čini – pozitivnim? Odmah me razuvjerava – Zato što mislim da je zapravo sve OK. Bez obzira na to što se radi o praznini, ona je u redu. Kada si mlađi misliš da je najteže vrijeme ono u kojemu jesi, no mi živimo u trenutku i svako vrijeme, trenutak je u redu. Ja sam kao i ta galerija, ja sam isto medij, isto filtriram stvari i ova izložba je hommage bendu. Ja to ne skrivam. Često se rade hommagei. Mislim da je OK da se priča o nečemu do čega nam je stalo, a taj koncert benda Low koji sam doživio meni je bio bitan. Glazba ti je bitna u životu? – pitala sam ga s očekivanjem – Dosta stvari doživljavam i artikuliram kroz glazbu. Kroz njihov koncert sam doživio svojevrsnu katarzu. I htio sam to nekako transformirati to u neku mapu, kako bih te inicirao da poslušaš album.

Osim glazbe, što još utječe na tebe, tvoj rad, koji umjetnici? Definitivno Jim Jarmusch sa svojim filmovima. On ima tu prazninu, tu punu prazninu. Kada bi radio hommage Jimu Jarmuschu, na koju scenu njegovog filma ili film bi se referirao? Čudnije od raja (Stranger Than Paradise), definitivno. Cijeli film ima taj neki utisak da je umjetnički, mogao bi se puštati u muzeju ili galeriji. Ne moraš nužno ići u kino pogledati ga. Svi ostali njegovi filmovi su me se i estetski dojmili. On ima i tu neku zanimljivu dozu humora, što nisam u svom radu ispoljavao. Koji su utjecaji u glazbi? Definitivno punk. Clash, Sex Pistols, Ramones… to je ono što me definiralo. I Joe Strummer je bio blizak s Jarmuschem, tako da i tu postoji poveznica. Ono što mi se definitivno dopalo kod tih ljudi jest da su oni OK sami sa sobom, sa svojim slabostima, i tu se zapravo vidi njihova snaga. Tu spada i Nirvana i fenomen Kurta Cobaina. Nikada nisam slušao hip-hop, no Beastie Boys su dosta utjecali na mene. Ono kada čuješ, slušaš i pomisliš – wow! Baš cijenim takve umjetnike.

Utjecaji u likovnoj, vizualnoj umjetnosti? Izložba Mikea Kelleya u MoMA PS1 prostoru, godinu dana nakon njegovog samoubojstva, je ostavila veliki trag na mene. Uz nju mi je automatski išla Sonic Youth glazba, Yo La Tengo… Tada sam i Low gledao na koncertu.

Nosiš radove na izlaganje i u Basel, izlažeš u Beogradu, zadnjih pet godina živiš u Zagrebu, kako je raditi i živjeti na nekoliko lokacija? Pogotovo za osobu s izraženim senzibilitetom poput tebe, opterećuje li te to? Nikada nisam o tome tako razmišljao. U jednom trenutku sam živio na relaciji Beograd-Zagreb-Novi Sad, u Novom Sadu sam predavao na fakultetu. To iskustvo je trajalo pet godina. I tada sam shvatio da ne postoji usporedba gradova. Gradovi su – gradovi. Svaki je za sebe. I onda shvatiš, shvatio sam, da sam već i u nekim specifičnim godinama, seniorskim godinama, gdje mi je bitniji moj osobni svijet, nego konzumiranje gradova. Sada mi je draži sve uži i uži osobni život. Ivana i psi.

Photo: Vana Katančić

VOGUE RECOMMENDS