12 nagrađivanih filmova s Cannesa koje možete gledati na Netflixu

Cannes Film Festival donosi najbolje od sedme umjetnosti. Svake godine ovaj grad na Azurnoj obali na kratko vrijeme postane jedno od najvažnijih filmskih događanja na svijetu. Uz nove filmove, filmove koje publika željno iščekuje, kao što su Furiosa sa Anyom Taylor-Joy u glavnoj ulozi, mjuzikl Emilia Pérez Jacquesa Audiardija, Megalopolis kojim režiser Francis Ford Coppola obilježava svoj veliki povratak, novi film Yórgosa Lánthimosa Kinds of Kindness prisjetimo se i starijih naslova, a koji nam i dalje okupiraju pažnju.

Kako se industrija priprema za dva tjedna hektike premijera, događanja, crvenih tepiha i sl., filmofili koji nisu tamo, na licu mjesta, mogu se prisjetiti nekih od najboljih filmskih ostvarenja, a koja su briljirala upravo na Cannesu – mogu se pogledati na Netflixu.

The Umbrellas of Cherbourg, Jacques Demy (1964)

Od Grete Gerwig do Damiena Chazellea, mnogi suvremeni filmaši u svojim radovima citiraju upravo ovaj film. The Umbrellas of Cherbourg film je koji je lansirao karijeru Catherine Deneuve u nebesa, a glumica je instantno dobila status zvijezde, što je posebno mnogo značilo s obzirom na to da je glumica u to vrijeme nosila status zaručnice Rogera Vadima, br. 3 (nakon Brigitte Bardot i Annette Stroyberg). Jacques Demy je to zauvijek promijenio uočivši je u filmu L’Homme à femmes i osiguravajući njezinu ulogu u filmu. Film je osvojio Zlatnu palmu

Photo: The Umbrellas of Cherbourg

Paris, Texas, Wim Wenders (1984)

Wim Wenders zapravo je režiser koji spaja Europu i Sjevernu Ameriku. Film je osvojio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu 1984., s čime se njemački redatelj ponovno povezao s tradicijom širokih otvorenih prostora, tada nedostajućim ključem njegove idealizirane Amerike. Ne zbog onoga o čemu sanjari, već možda zbog onoga što Americi nedostaje: odsutnosti života u grandioznim krajolicima pustinje, odsutnosti referentnih točaka za sina čiji roditelji nestaju, nedostatka razumijevanja između ljudi koji se vole, ali koji se međusobno povrijeđuju. Otkriti film Paris, Texas znači prijeći mostom koji povezuje američke legende i europski pogled. I to negdje između, svime neopisivim što kino može reći, u dva i pol sata vizualnog intenziteta Wima Wendersa. Uz, kao bonus, magiju boja, koja plavetnilo neba, zeleno svjetlo klinike i ružičastu boju džempera Nastassje Kinski čini nezaboravnim.

Photo: Paris, Texas

Nola Darling does as she pleases, Spike Lee (1986)

Mnogima je poznata Netflixova serija iz 2017. godine. Ali film iz kojeg se temelji je manje poznat, no važan, ako ne i važniji. Preko više od 30 godina ranije, 1986., Spike Lee je napravio senzacionalan debi na velikom platnu, s filmom She’s Gotta Have It ( Nola Darling does as she pleases na francuskom). Tracy Camilla Johns glumi Nolu Darling, plahu vizualnu umjetnicu, koja se bori sa svojim životom slikarice u Brooklynu i svoja tri ljubavnika vrlo različitih profila: urnebesnog Marsa, karizmatičnog Greera i razumnog Jamieja. Na kraju čini nezamislivo za tipičnu heroinu romantične komedije: bira samu sebe. Ovo je prava feministička bajka nagrađena Nagradom za film za mlade i strani film na Filmskom festivalu u Cannesu 1986.

Photo: Nola Darling does as she pleases

Pulp Fiction, Quentin Tarantino (1994)

Postava ovog filma jedna je od najboljih koje je sastavio Quentin Tarantino. Zlatna palma bila je sigurna nagrada u Cannesu 1994. Pulp Fiction je film, ultranasilna odiseja nasilnika u Hollywoodu, koji donosi radnju kroz tri isprepletene priče. U filmu gledamo, među ostalima, Miju Wallace (Uma Thurman), mladu narkomanku čiji je ples twist, u tipičnom baru iz 1950.-ih, s Vincentom Vegom (John Travolta) ostao urezan u anale kinematografije.

Photo: Pulp Fiction

Queen Margot, Patrice Chéreau (1994)

Adaptiran prema slavnom romanu Alexandrea Dumasa francuskog redatelja Patricea Chéreaua, istoimeni film prikazuje jednu od najoklevetanijih kraljevskih osoba u francuskoj povijesti, Marguerite de Valois, također prozvanu Kraljica Margot. U ulozi Isabelle Adjani, glumačka zvijezda je postala još kultnija (crvena vjenčanica koju nosi glumica u filmu ima posebno mjesto u filmskoj i modnoj povijesti). Ljubav, nasilje, zavjera… Pratimo je na francuskom dvoru, kroz ljubavnu priču s protestantom, s krvavom noći Saint-Barthélemyja kao pozadinom. Ukratko, grandiozni spektakl, nagrađen nagradom žirija na filmskom festivalu u Cannesu 1994. godine. Virna Lisi također je osvojila nagradu za najbolju glumicu.

Photo: Queen Margot

All About My Mother, Pedro Almodóvar (1999)

Nakon In the Flesh and Bone, Pedro Almodóvar ponovno je pozvao Penélope Cruz 1999. za All About My Mother, majčinu borbu da pronađe oca svog sina, ubijenog pred njezinim očima, zgnječenog automobilom. U ovom dirljivom filmu glumica glumi sestru Mariju Rosu Sanz, mladu HIV pozitivnu časnu sestru trudnu s žigolom transvestitom. Predstavljen u Cannesu 1999., All About My Mother osvojio je nagradu za najboljeg redatelja (tada Oscara za najbolji strani film 2000.).

Photo: All About My Mother

Divines, Houda Benyamina (2016)

S filmom Divines, Houda Benyamina priča priču o dvjema mladim ženama koje sanjaju o tome da zarade dovoljno novca kako bi napustile svoj život u pariškom predgrađu. Douniju glumi redateljeva mlađa sestra, prekrasna Oulaya Amamra, a glumica u usponu Déborah Lukumuena glumi njezinu najbolju prijateljicu, Maimounu. Izniman film o zločinu, mladosti, prijateljstvu i ženstvenosti, u dijelu Francuske koji je kinematografija često zaboravila, toliko da je na Festivalu osvojio Zlatnu kameru i nagradu SACD (Société des Auteurs et Dramatic Composers).

Photo: Divines

Freely!, Pierre Salvadori (2018)

U ovoj veseloj komediji koju je režirao Pierre Salvadori, Adèle Haenel glumi Yvonne, policijsku inspektoricu koja otkriva da njezin suprug, kapetan Santi, nije hrabar i pošten policajac kakvim ga je smatrala. Odlučna popraviti nepravde koje je on učinio, susrest će se s Antoineom, kojeg glumi Pio Marmaï, kojeg je njezin suprug nepravedno zatvorio dugih osam godina. Dvoma mladm ljudima se u njihovim pustolovinama pridružuju druga poznata lica francuske kinematografije poput Audrey Tautou i Vincenta Elbaza. Prikazan na Cannesu 2018., film je osvojio nagradu SACD.

Photo: Freely!

Pain and glory, Pedro Almodóvar (2019)

Godine 2019. Pedro Almodóvar i njegovi dugogodišnji partneri u filmu, Penélope Cruz i Antonio Banderas, vratili su se u Cannes filmom Pain and Glory, pričom o autoru koji stari i koji je preplavljen nostalgijom. Mračan i introspektivan, on razmišlja o svojim najvećim ljubavima i gubicima – od problematičnih prijatelja i kolega do vlastite majke – kao i o sunčanom obećanju svog djetinjstva. U filmu kao da zasebnu ulogu igra i Almodóvarov stilski pečat: paleta svijetlih boja, pogledi koji oduzimaju dah i glazba bogata emocijama.

Photo: Pain and glory

An Easy Girl, Rebecca Zlotowski (2019)

Zahia Dehar je 2019. prošetala crvenim tepihom u Cannesu kako bi promovirala film An Easy Girl Rebecce Zlotowski, gdje je uz Minu Farid odigrala jednu od glavnih uloga. Potonja glumi mladu ženu iz Cannesa koja ljeto provodi sa sestričnom Sofijom (Zahia), čiji je stil života opasno privlačan. U ovoj ulozi eskort djevojke koja čita Durasa, Zahia je dirljiva, često vrlo duhovita, igrajući djevojku, zaljubljenu u slobodu. Priča je odmah osvojila javnost. Dobila je i nagradu SACD.

Photo: An Easy Girl

I lost my body, Jérémy Clapin (2019)

U Parizu, Naoufel se zaljubljuje u Gabrielle. Malo dalje u gradu, odsječena ruka bježi iz laboratorija, odlučna pronaći svoje tijelo. Tada počinje vrtoglava potjera gradom, posut zamkama, i sjećanjima na njegov život sve do strašne nesreće. Naoufel, ruka, Gabrielle, svo troje će na poetičan i neočekivan način pronaći nit svoje priče… Veličanstveni animirani film Jérémyja Clapina (čiji se sljedeći film Meanwhile on Earth očekuje ovo ljeto u kinima), osvojio je glavnu nagradu Tjedna kritike na Filmskom festivalu u Cannesu 2019.

Photo: I lost my body

Portrait of the Girl on Fire, Céline Sciamma (2019)

Radnja se odvija 1770.; Marianne je slikarica i mora naslikati portret Héloïse, mlade žene koja je upravo napustila samostan. Ali potonja se opire svojoj sudbini kao supruge odbijajući pozirati. Marianne će je stoga morati slikati u tajnosti i postupno razvijaju odnos. Rad Céline Sciamme vrlo je hvaljen i nagrađivan, odmah nakon premijere; nagrada za scenarij u Cannesu, Queer Palm također na festivalu u Cannesu, César za najbolju fotografiju i mnoge druge nagrade. Nošen poput feminističke melodije svojih glumica Adèle Haenel i Noémie Merlant, pomiče nas od početka do posljednje scene hvatajući treptajući pogled, drhtavu usnu, teksturu kože, tinjajuću strast, obuzdani bijes.

Photo: Portrait of the Girl on Fire