Barbi Marković: Sreća nikada nije bila neki hit!

Barbi Marković pripada valu pisaca, zajedno sa Sašom Stanišićem i Tijanom Silom, odraslima u bivšoj socijalističkoj republici Jugoslaviji, a danas potresaju pomalo uštogljenu i krutu književnu scenu njemačkog govornog područja. Njezina prva dva romana, Superheroine iz 2016 . i Zajebana vremena (Die Verschissene Zeit) iz 2021. godine knjiga je djelomično autobiografska i uglavnom se bavila temama duboko uronjenim na Balkan. Njezina najnovija knjiga, aktualna i vrlo tražena zbirka od 134 priče pod nazivom Minihororprvi put je objavljena na njemačkom jeziku za nezavisnog izdavača Rezidenc ferlag, a početkom ove godine dospjela je na vrhove prestižnih popisa čitatelja, čak i ispred nedavno objavljenih knjiga Zadie Smith, Paula Austera i Petera Handkea, a nedavno je nagrađena za fikciju na Sajmu knjiga u Leipzigu.

Rođena u Banovom Brdu, naselju u Beogradu, preživjela je posljednje godine socijalističke Jugoslavije, njezin raspad početkom devedesetih godina i NATO-ovo bombardiranje grada 1999. Studirala je njemački jezik u Beogradu i Beču, gdje i danas živi i radi. Poznajem Barbi Marković preko prijatelja, ali nikad se prije nismo sreli. Znao sam za njezin rad, biografiju i neke romane koje je napisala, ali sada kada je dobila najveću nagradu festivala u Leipzigu, želio sam upoznati i razgovarati o svemu što joj se događalo, prije nego što je postala planetarna slavna osoba. Tako da se prvi put vidimo, oči u oči. Mislio sam da je deset sati ujutro možda prerano za nju, ali bez sumnje prihvaća da se nađemo u to vrijeme u starom hotelu Majestic. Iako sam uvijek točan kao švicarski sat, nalazim je u gotovo praznom predvorju sa šalicom čaja u ruci. Ima vrlo ugodan glas, izuzetno plave oči i malo malo se zarazno smije. Često na svoje, a bogami i na moje fore. Strpljiva je dok tražim svoja pitanja u torbici i odmiče se dok razmišlja na što odgovoriti.

Moram te odmah pitati kakav je osjećaj biti u žaru reflektora, budući da si praktički preko noći postali književna zvijezda na najvećem europskom festivalu književnosti u Leipzigu. Knjiga za koju si nagrađeni zove se Minihoror, pa je li nagrada neka vrsta užasa?

Nagrade su neka vrsta male prometne nesreće. (smijeh) Sjećam se samo da sam mislila da to neću biti ja, jer sam vidjela da je nagrada za prijevod pripala Bore Chungu, i slična je mojoj, i mislila sam da neće nagraditi dvije iste knjige, tako da mogu odahnuti. Onda sam se okrenula i vidio milijun naoštrenih novinara i pomislila sam, uh, dobro je, ovo neću biti ja. Ali već u sljedećoj sceni, mikrofoni su bili upereni u mene i jednostavno sam nestala u oblaku novinara. Nikada u životu nisam davala intervju za TV punih pet sati. Bilo je ludo. Ne znam, to mi je čudno. Ono što je pozitivno je što se otvaraju mnoge mogućnosti, jer izgleda da je nagrada mnogo bitnija nego što sam ja mislila.

Photo: Apollonia Theresa Bitzan

A kakve se to mogućnosti otvaraju?

Uglavnom se to odnosi na prijevode. Najvažnije je da će engleski prijevod uskoro biti gotov, jer će poslužiti kao uzorak za ostale. Mislim, čudno je da su već počeli pregovori u vezi džepnog izdanja knjige, o svemu se sada mora razmišljati, a ja nisam baš navikla na to.

Međutim, ti ne staješ, zar ne?

Da, ja nastavljam svojim tempom i baš je intenzivno. Upravo sam završila knjigu i predstavu. Uskoro ću imati predavanja o svojoj poeziji. Malo se bojim, jer ću upravo sada održati niz predavanja germanistima, nešto poput Jovana Dučića. Nadam se da ću se povući kad završim. (smije glasno)

Posljednja knjiga pripada žanru horora. Likovi se simbolično nazivaju Mickey i Mini. Imaš li osjećaj da svi polako postajemo neki Disneyjevi heroji u potrazi za srećom? A koliko je zapravo dokumentarna tvoja knjiga?

Kad to tako kažeš, mislim da je to dokumentarac, iako se u stvarnosti trenutno događaju stvari koje možeš uzeti pod fantazijom. Osjećam da sve češće dolazi do pomaka u neku vrstu apsurda. Knjiga je na neki način kafkijanska, ali sve teme u njoj su vrlo realistične i suvremene. Možda nije potpuno dokumentarno, ali sigurna sam da se radi o problemima iz sadašnjosti.

Ne znam kakav ti dojam imaš, ali barem sam sklon misliti da je trenutno gotovo sve dopušteno ljudima osim da pokažu da su tužni. Kako se ti nosiš sa negativnim emocijama? Što ne pokazuješ svojoj publici?

Što se tiče emocija poput straha, često komuniciram sa svojom okolinom. Ponekad oklijevam pokazati dubinu tame koja je u meni, jer se bojim da će ljudi potpuno potonuti. Inače, nisam sklona pretvarati se da sam sretna. Mada, u književnosti sreća nikada nije bila hit. Doduše, postoje različiti oblici književnosti (smijeh), ali ono što volim čitati uvijek su neki totalni pesimisti, koji opsjedaju katran života. Čak mislim da je moja dužnost da malo zamračim stvarnost.

Koliko te digitalno doba plaši u kontekstu književnosti? Misliš li da ljudi manje čitaju? Ili više vole samo posjedovati knjige, u vitrinama ili PDF formatima?

Imam dojam da čitaju, ali možda zato što se krećem u takvom rezervatu. Ali prije svega, ne vidim sebe kao neku vrstu prosvjetiteljice i jednostavno se ne bavim tim pitanjima hoće li ljudi čitati ili ne. Jako me zanima što se događa u digitalnom svijetu i igram se umjetnom inteligencijom. Ne bojim se, ali možda je to naivno od mene. Smiješno mi je da će možda neki dijelovi ovoga što sada radim biti zamijenjeni umjetnom kreacijom, ali sigurna sam da ću biti među prvima koji će znati čemu još takve stvari mogu pridonijeti. Ne znam, tako sam uzbuđena zbog novog digitalnog doba.

Tvoja transformacija pisanja je zanimljiva, u smislu da ne pišeš na svom materinjem jeziku. Kako mirišeš sve te fondove riječi koji su ti u glavi? Kako se definiraš u jezičnom smislu?

Možda je to prednost što nemam veliku zbirku riječi ni na jednom jeziku, pa ih je lako pomiriti. Pisanje na njemačkom jednostavno se dogodilo, ali to je bilo i pitanje odluke nakon čega sam deset godina vježbala pisanje na tom jeziku. To su sada godine iskustva, ali moram reći da pisanje nije toliko riječi koje su mi važne, koju ću nijansu riječi ruža uzeti ili nešto slično, već strukturu rečenice. Djeluje na sličan način, barem na ova dva jezika koja poznajem i koristim.

Kako ti sebi zvučiš na njemačkom?

To se menja iz knjige u knjige. Prije sam voljela komplicirati stvari, ali sada je drugačije i jednostavno ne znam je li to moda ili posljedica mog prijelaza na njemački, iz knjige u knjigu, rečenice su mi sve jednostavnije. Radije bih počela naivno, a onda se iznenadim usred rečenice. Da promjenim ton. To je moja trenutna zabava. Posljednja knjiga, na primjer, napisana je u duhu nogometnog komentara i stalno se igram oblicima i rečenicama.

Kako Beč, grad u kojem živiš i koji je godinama na samom vrhu popisa najidiličnijih gradova u kojima se živi, utječe na tvoju inspiraciju i pisanje?

Ne znam, ne čini se da je loše. Nisam sigurna da je inspiracija prava riječ za ono što radim. Stalno pišem, ne čekam nikakvu inspiraciju, moram završiti ono što imam. Ako me pitaš imam li ideje, da, uvijek postoji nešto prisutno, prije naravno kao nešto malo, pa polako gradim ili ih imam više, pa gledam što bi moglo preživjeti ili biti konkretno. Bila ja u Beču ili ne, moram završiti svoje knjige.

Na kraju, kojom bi rečenicom započela ili završila ovo poglavlje u kojem se nalazi današnji svijet?

Možda kao moje prvo poglavlje Minihorora. Mogu ti ga prevesti na brzinu, ako želiš.

Super, hajde.

Miki i Mini hoće da budu fini, ali ništa nije jednostavno. Svet je užasan i sve umire, a njih dvoje moraju da se muče. Upravo ih zbog toga i volimo.

Photo: Apollonia Theresa Bitzan