S Grofom Darkulom o "Anatomiji poslušne žene", knjizi koja secira žensku stvarnost i progovara o onome o čemu se šuti

U svijetu koji raspiruje mržnju prema svemu drugačijem, zabavlja se trivijalnostima i skreće pogled od svega onoga što je bitno, šireći dezinformacije iz pakosti ili ideološke zasljepljenosti, ponekad je teško osjećati išta drugo osim beznađa. Uvođenje vojnog roka ili pad meteora zaziva se radi muškarca koji ne ispunjava stilističke kriterije šire zajednice. Društvene mreže preplavljene su komentarima netrpeljivosti zbog jedne klupe u duginim bojama. Čete muškaraca već tri godine mole radi manjka ženske poslušnosti i čednosti zazivajući povratak “tradicionalnih vrijednosti”.

Istovremeno, ono što bi nas trebalo potaknuti da podignemo glas često ostaje začahureno u rijetkim pokušajima onih koji ne žele šutjeti. Korupcija poput plijesni nagriza svaku poru sustava, troškovi života rastu, sve veći broj ljudi živi u riziku od siromaštva, mentalno zdravlje društva se zapostavlja, a mirovine su tako male da nakon čitavog radnog vijeka dobijete jedino gubitak dostojanstva. Paralelno s rastućom bijedom, buja i nasilje, u regiji se nižu femicidi, ženski životi se gase i postaju statistika – a društvo odgovara šutnjom, neusporedivo manje isprovocirano nego trivijalnostima oko kojih danima bukte rasprave.

14 kratkih priča o ženskoj svakodnevici

Jedan od onih aktera koji uvijek podsjećaju društvo na ono što je bitno kada ga zaokupe banalnosti, podižući svoj glas oko svih tema od društvenog značaja, je nezavisna aktivističko-medijska platforma Grof Darkula koju prati više od 77.000 pratitelja. Osim što se na društvenim mrežama svakodnevno bavi temama poput feminizma, reproduktivnih i kvir prava, društvenih nejednakosti i mentalnog zdravlja, Grof Darkula svoj utjecaj na društvo širi i u domeni izdavaštva. Nakon velikog uspjeha knjiškog prvijenca Priručnik za preživljavanje, koji je sada dobio i svoje četvrto izdanje, anonimni autorski dvojac objavio je svoju novu knjigu – Anatomija poslušne žene. Riječ je o emotivnoj i autentičnoj zbirci koja kroz 14 moćnih kratkih priča daje glas ženama koje u javnosti uglavnom ostaju nevidljive. Knjiga progovara o stvarnosti iza zatvorenih vrata hrvatskih domova, bolnica, rađaonica, uredskih hodnika i dnevnih boravaka, otkrivajući borbe, tjeskobe i tišinu žena koje društvo smatra “jakima” – stavljajući u prvi plan sve žene koje su rekle da im je dosta i odlučile živjeti drugačije.

Knjiga je to koja dolazi upravo u pravo vrijeme. 

Povezano: Feministički aktivizam u regiji: “Možda smo daleko stigle, ali smo daleko od kraja”

“Želja da napišemo novu knjigu pojavila se vrlo brzo nakon objave nadopunjenog izdanja Priručnika za preživljavanje. Nismo odmah imali jasnu ideju o tome što i kako želimo napisati, ali nas je privukao cijeli kreativni proces, kao i potreba da nastavimo pisati o temama koje su kod nas nedovoljno zastupljene. Kada smo krenuli raditi na Anatomiji, nismo imali namjeru da žene budu u središtu baš svake priče, a ni naslov nije postojao sve do samog kraja. No kako je pisanje odmicalo, postalo je jasno da se sve teme, motivi i likovi gotovo prirodno vraćaju ženama. Kroz proces smo izbacili neke početne ideje i shvatili da upravo žene trebaju prostor, jer njihove živote, iskustva i svakodnevicu društvo često zanemaruje”, objašnjava dvojac dodajući kako je godina na izmaku bila toliko izazovna i teška da su u par navrata mislili da će odustati. “Nastavili smo jer smo duboko vjerovali da ova knjiga nosi važnu poruku i da okuplja glasove žena koje se premalo čuju. Upravo zato se činilo važno gurati dalje”. 

Povezano: 7 knjiga o osobnom rastu i razvoju kojima se okrećem kada mi ponestane motivacije

Edukacija, podizanje svijesti i otvoreni razgovor

Knjiga je nastajala tijekom 2025. godine, a rezultat je djelo koje sirovo, nježno, emotivno i bez uljepšavanja prikazuje žensku stvarnost i svakodnevicu, ubacujući u nju i humor te ironiju. Zanima me, ipak, kako se Anatomija razlikuje od Priručnika. Nakon uspjeha koji je doživio Priručnik čini mi se vrlo hrabrim napustiti “prokušanu praksu” i upustiti se u nešto žanrovski novo i samim time neizvjesno. “Radi se o potpuno drugačijim vrstama knjiga. Anatomija je fikcija i zbirka kratkih priča, a Priručnik je bio kombinacija osobnih iskustava i esejističkih promišljanja o društvu. Priče su bile istinite, osobne i naše, a kroz njih smo analizirali stanje u patrijarhalno strukturiranom društvu. Tematski se svakako dodiruju, obje se bave položajem žena u društvu i posljedicama života u sustavu koji ih često pokušava svesti na poslušnost, ali pristupi i tonovi potpuno su različiti, objašnjavaju mi autori”. 

Povezano: LGBTQ+ knjige mladih autora iz regije koje čitamo kao manifest slobode i otpora

Iako je riječ o fikciji, inspiracija za neke od priča ipak su proizašle iz života autora ili njima bliskih ljudi. “Pisanje priče o baby bluesu bilo je posebno emotivno jer je zahtijevalo razgovor s članicom obitelji koja je prošla kroz težak porođaj; neke je dijelove bilo teško slušati, a još teže prenijeti na papir. Isto vrijedi i za priču o mladoj ženi koja brine o svom ocu i koja je od djetinjstva bila roditelj svojim roditeljima. Takve priče nose snažnu autobiografsku nit i zato su emocionalno najzahtjevnije, ali upravo zbog toga su nam bile i važne, jer mislimo da će se u njima prepoznati mnoge žene s Balkana”, govori dvojac. Upravo u tom prepoznavanju leži ključ njihovog predanog aktivističkog rada. Svjesni su da korjenite promjene u društvu ne dolaze bez edukacije, podizanja svijesti i otvorenog razgovora o temama koje su godinama zanemarivane i gurane pod tepih. “Potrebno je stvarati prostore u kojima se žene osjećaju sigurno reći što misle, govoriti o svom tijelu, seksualnosti, majčinstvu, radu i granicama bez straha od osude. Treba nam više medijske pismenosti, više feminističkog obrazovanja, više solidarnosti i međusobnog osnaživanja. Sustavi koji očekuju poslušnost opstaju samo dok o njima šutimo, a svaki iskorak iz šutnje već predstavlja otpor i malu revoluciju.”

Radikalna iskrenost

Mnoge priče bave se iskustvima koja su duboko intimna, ali i univerzalna: izolacijom, neplaćenim radom, baby bluesom, prekidima, traumama, ali i ženskom poslušnosti koja je duboko internalizirana, toliko da je dio društva niti ne propituje već ju uzima zdravo za gotovo kao “prirodno” stanje stvari. Upravo zato, temama u Anatomiji poslušne žene pristupilo se “radikalno iskreno”. “Naše junakinje nisu idealizirane ni romantično prikazane, nisu heroine koje spašavaju svijet. Imamo majku koja mrzi vlastito dijete i ženu koja je odlučila potpuno decentralizirati muškarce iz svog života jer je osvijestila u kakvom sustavu živi i kirurški odstranjuje sve što ima veze s njima. Kroz svoje likove pokazujemo kako internalizirana mizoginija izgleda u praksi, kako žene često pristaju na manje jer su tako naučene i kako se mnogi obrasci jednostavno ne propituju. U drugim pričama prikazujemo i ono suprotno, odbijanje da se bude dio takvog sustava i taj se kontrast čitateljima otvara kao prostor za razmišljanje”, zaključuju autori. Iako proizišle iz umova autora, verzije priča iz Anatomije dio su nečije stvarnosti. A promjene se, kao i uvijek, počinju događati tek kad se prestanemo plašiti da ih izgovorimo naglas.