Maša Dakić o monodrami koja je pokrenula reformu zakona o seksualnom zlostavljanju i za koju je teško pronaći ulaznicu

Često me ljudi pitaju što da gledaju u kazalištu, a da je zaista dobro, i to mi pitanje uvijek nekako teško padne. Uvijek se zamislim, kao da ne znam dati preporuku, ne samo zato što ne poznajem nečiji ukus, nego i zato što imam osjećaj da je život postao mnogo uzbudljiviji od kazališta. Ipak, još se dogodi da me neke predstave ostave bez riječi. Jedna od takvih je na repertoaru Bitef teatra već treću sezonu zaredom, a u njoj igra moja dobra prijateljica, sjajna glumica Maša Dakić. Riječ je o predstavi Prima Facie, komadu australske autorice Suzie Miller, višestruko nagrađivanoj monodrami koja ne donosi samo intimni portret jedne odvjetnice, nego mnogo više od toga. Ona daje snažan društveni komentar o pravima, predrasudama i sustavima koji često padaju na ispitu kada se suoče sa stvarnošću. Glavni lik ove teške drame je Tessa Ensler, mlada i uspješna braniteljica, a njezini su klijenti često optuženi za seksualne delikte. Kada i sama doživi seksualno nasilje koje nije lako definirati, suočava se sa svim manjkavostima pravnog sustava kojem pripada, prolazeći kroz mukotrpnu i slojevitu transformaciju dok na sceni iznosi svoje prijelomne trenutke i preispituje sve u što je vjerovala, shvaćajući da sustav kojem je služila ne pruža pravdu kakvu je očekivala.

Nedavno je stigla fantastična vijest da je Udruženje dramskih umjetnika Srbije ovogodišnju nagradu Miloš Žutić dodijelilo Maši Dakić upravo za ovu ulogu. To me je potaknulo da se odmah nađem s njom i popričam o svemu. Doslovno o svemu, jer Maša Dakić je kao pokretni TV program. Bez mogućnosti promjene kanala. Već mi je u telefonskom razgovoru rekla da nije mogla vjerovati, da je mislila da je riječ o skrivenoj kameri, ali nije bila fake news, nagradu je zaista dobila. Budući da od početka pratim uspjeh ove predstave, zanimalo me kako se uopće odlučila za ovako težak tekst. Što ju je pokrenulo? Tema, odgovara bez razmišljanja. Ali puno je složenije od toga. U trenutku kada sam gledala Prima Facie na Broadwayu, već sam pročitala taj tekst i već mi se kuhala ideja da želim… nešto. Sad, možda zvuči nevažno, ali u tom su se razdoblju masovno javljale žene, glumice poput Naomi Watts i Gwyneth Paltrow, koje su govorile o menopauzi, starenju i tome koliko su četrdesete i pedesete potentne godine za ženu. Ja sam osjećala da imam neku zreliju energiju i trebao mi je izazov. Izabrala sam Prima Facie i suradnike koji su mi bili nužni da bih se osjećala zaštićeno. I sada, dvije godine nakon premijere, osjećam zahvalnost što sam se usudila na ovaj pothvat. Rad na ovoj predstavi ogromna je prekretnica u mom životu i donio mi je mnogo. Od ženstvenosti do profesionalnog legitimiteta.

Photo: Nataša Simonson

Latinska izreka Prima Facie, po kojoj je tekst dobio naziv, znači Na prvi pogled i koristi se u pravnoj terminologiji. Upravo je to vodeća tema ove predstave koja donosi priče zlostavljanih žena i načina na koji su tretirane unutar sustava. Tekst korespondira s pravosuđem, pružajući uvid u taj rigidni svijet i odnos odvjetnik-pravo-žrtva. Predstava je premijerno izvedena u Australiji 2019. godine i odmah je uhvatila zamah. Odigrana je pred punom dvoranom odvjetnika, sudaca i ljudi iz pravosudnog sustava te je potaknula reformu zakona i pravilnika vezanih uz slučajeve seksualnog zlostavljanja. Zato ne čudi da je i kod nas izazvala snažne reakcije i da je za predstavu teško pronaći kartu. Imam osjećaj da je tekst sada još aktualniji pa je pitam smatra li i ona isto. Tako mi izgleda. Energija je gušća. Reakcije publike su žustrije.

I trenutak je takav da smo svi na rubu eksplozije. Svi se na neki način osjećamo zlostavljano. I cijeli taj sloj teksta o pravdi i pravosuđu pogađa bolne točke.

Ulazak u više likova nije samo profesionalni izazov za glumce, nego i emotivni, osobito kada je riječ o osjetljivoj temi. Maša Dakić to je učinila bez osude, ukazujući na promjene koje su potrebne društvu s kojim ova predstava očito korespondira. Žanrovski gledano, ovo jest monodrama, ali njezina briljantna gluma stvara dojam kao da na sceni nije sama. Zanima me kako ona vidi samu sebe na sceni. Mi smo od početka znali da radimo predstavu, a ne monodramu i svi koji su sudjelovali tako su pristupili radu. Zbog svih tih ljudi ne osjećam se sama na sceni, možda se zato tako i čita. Ali hvala ti na komplimentu, neću se praviti da sam to samo preskočila. Sav taj trud koji je uložen pomaže mi da vidim još jedan dio sebe. Samopouzdanje koje ranije nisam imala ni u tragovima. I koje me danas često iznenadi. Navikla sam na te svoje uvježbane karaktere, kako ti kažeš. Koji možda nisu ni moji, nego su se samo nametnuli kao primarni. Ja sam niska, imam povišen ton glasa i najlakše je bilo da budem djevojčica. Ali ta mi uloga više ne pristaje, ne odgovara mi, i često se uhvatim kako usred rečenice produbim glas ili koristim drukčije riječi, makar samo da provjerim kakva će reakcija biti ako odustanem od tog zadanog tona.

Photo: Kosta Glušica

Znam koliko je bilo teško raditi na ovoj predstavi, prije svega naučiti toliko teksta već na samom početku. Uloga je glumački izuzetno zahtjevna, cijeli emotivni raspon, dinamika i narativ oslanjaju se na jednu glumicu. Publika često ističe da Maša Dakić uspijeva iznijeti predstavu intenzivno, sirovo i autentično, ali što je u ovom tekstu toliko strašno da se ne pamti lako. Njegova masivnost. Monumentalnost. Odgovornost koju nosi. Stručnost. Ne znam jesam li ikad prije izgovorila rečenice poput “vi ste u suglasnosti sa mnom” ili “unakrsno ispitivanje”. Nisam razumjela proces suđenja. Ovaj tekst ima specifičan ritam, što je i pohvala odličnom prijevodu, ali čim iziđem iz te uigrane melodije koja se gotovo pjeva, nastaje potpuni kratki spoj u glavi. A od početka sam osmislila još jedan drukčiji pristup. Budući da ima nevjerojatno mnogo teksta i činilo mi se da će svaka predstava izgledati kao finale Roland Garrosa koje moram sama sa sobom odigrati i pobijediti, počela sam gledati stare Đokovićeve mečeve i pokušavala razotkriti njegove načine prevladavanja problema, pad koncentracije, frustraciju, neiznuđene pogreške. I to mi je otvorilo potpuno novi prostor neustrašivosti. Dala sam si pravo da zaboravim tekst, da mi padne tonus, da tražim time out od svog suflera i da nastavim dalje punom snagom bez da moje samopouzdanje i kontrola propadnu. Većina tih strahova nevidljiva je publici, sve je to samo u mojoj glavi, a košmar kroz koji ponekad prolazim ne primijeti se, ali meni je, umjesto da bude paralizirajuće, postalo uzbudljivo. To traženje rješenja, kako ću se ovaj put izvući.

Prima Facie bavi se i pitanjem kako društvo oblikuje percepciju žena kroz stereotipe i norme koje definiraju što je dostojno povjerenja, kako se promatra žena ili žrtva i kako to oblikuje njezin položaj u društvu. Predstava postavlja pitanje jesu li sve žrtve seksualnog nasilja jednako uvažene ili samo one koje zadovoljavaju određene društvene okvire. Ovaj komad, koji otvara vrlo osjetljiva društvena pitanja, u mnogim je zemljama pridonio pa čak i doveo do izmjena zakona. A što je uloga Maše Dakić donijela Srbiji. Neću uplašiti one koji nisu bili na predstavi, ali imam vrlo aktivan odnos s publikom. Bez da ih dovodim u neugodan položaj ili nešto očekujem od njih. Igramo zajedno na jednoj tankoj liniji. Ovo je mali spojler, ali u predstavi se nekoliko puta ponavlja rečenica “pogledajte lijevo, pogledajte desno”. Na svim ovim izvedbama u Beogradu, Novom Sadu, Vranju, Kruševcu i Pančevu, gotovo nitko nije pogledao u stranu. Imamo mnogo pravnika u publici, odvjetnici se smiju na najneočekivanijim mjestima jer prepoznaju život, a na jednom od panela koje smo organizirali pitala sam zašto se nitko ne okreće, o čemu se radi. Nisam dobila nikakav odgovor. Kao da je to strah od razotkrivanja. Velika nelagoda. Zeznuto je. I tu se vidi golema hrabrost žena koje su nešto rekle. Svaka im čast. Nadam se da ovom predstavom mogu barem malo olakšati njihova iščekivanja uspavane i tromo pokrenute pravde.

Photo: Nataša Simonson

Na sljedećem izvođenju ove predstave Maši Dakić bit će uručena nagrada Miloš Žutić. A nagrade su osjetljivo i sklisko područje, donose veliko zadovoljstvo, ali glumcima stvaraju i određeni pritisak pa je pitam kome bi se najradije zahvalila. Ma samo da na dodjeli izgovorim sav tekst, smije se, pa ćemo poslije lako. Imam strašnu tremu. I jednako strašno sam sretna. Voljela bih da je trenutak malo labaviji. I da mogu stvarno uživati samo u tome u čijem sam društvu, u tome što su me kolege pohvalile i s radošću mi dale ovaj veliki kompliment. Ali nekako nije vrijeme za nagrade. Vrijeme je za kazne. Nadam se da ćemo se kao društvo izboriti za sustav vrednovanja u kojem nije blam poštovati zakon. Ali evo, hvala upravo glumcima, mojim kolegama. Za sve što rade za očuvanje istine, integrriteta i slobode kazališta.

Kazalište je nešto najljepše. I velika je privilegija u mom životu, s koje god strane pozornice se ušuljam, da mogu biti dio te stvarnosti.

Maša Dakić već gotovo deset godina ne živi ovdje, nego sa suprugom vodi jedan od uspješnijih srpskih restorana u New Yorku. Svoju ljubav prema filmu i glumi njeguje kroz suradnju s Tribeca Film Festivalom čiji je osnivač proslavljeni glumac Robert De Niro. Zanima me koliko ju je baš ova predstava vratila u život, koliko ju je vratila glumi. Mislim da su stvari mnogo bliže nego što su nekad bile. Nemam osjećaj da živim negdje tamo daleko izvan svega ovoga. Pratim sve što se događa. Redovno idem u kazalište kad god sam u Beogradu. I imam osjećaj pripadnosti, ali sam u konfliktu sa sobom baš oko te privilegije za koju se stalno preispitujem zaslužujem li je. Da se igram, da se prepustim, da se pravim. I ova nagrada mi je malo pomogla da olabavim i da naglas kažem da sam glumica. Prije nekoliko dana popunjavala sam neki obrazac i piše zanimanje. Blok. Čini mi se istodobno i neozbiljno i bahato napisati glumica. Ali napisala sam. Briga me. Ja sam galeb, ja sam glumica.

Photo: Kosta Glušica

Uvjeren sam da Prima Facie nadilazi okvire kazališne predstave i postaje prostor u kojem se sudaraju osobno iskustvo, društvena nepravda i profesionalna etika. Kroz Mašinu snažnu i ogoljenu interpretaciju ovaj komad pokazuje koliko je krhka linija između sustava koji bi trebao štititi i stvarnosti koja često iznevjeri. U mjesecu posvećenom borbi protiv nasilja nad ženama njezina izvedba ne funkcionira samo kao glumački vrhunac, nego i kao poziv na preispitivanje, kako pravnih postupaka tako i vlastitih predrasuda o tome što znači biti žrtva, a što borac za pravdu. Ona nas surovo podsjeća na to da umjetnost može biti ne samo ogledalo društva, nego i katalizator njegove promjene, ostavljajući publiku istodobno bez riječi, ali i spremnom čuti glasove koji inače nemaju pravo glasa. I baš kako mi sama priznaje na kraju našeg razgovora, kada zna da je aplauz pravi, onaj iz srca, Maša Dakić mi kaže: Kada je prije njega muk. Ono što je sigurno jest da se to događa na svakoj izvedbi ove predstave. Zato, kad me netko pita što da gleda, a da je zaista dobro, kažem mu Prima Facie.