Zašto bi svaki muškarac trebao pogledati Train Dreams, možda i najbolji film na Netflixu u 2025.

„Sve što je veliko, raste u tišini.” Sjetila sam se tog Andrićevog zapisa iz 1945., zabilježenog u knjizi Znakovi pored puta. To može biti i čovjek i drvo. Oboje su otporni, ali ne i neuništivi, daju, ali traže i zauzvrat. Mogu biti opasni, ali i iscjeljujući. Ponekad čak i neprimjetni, jer malo tko će se sjećati da su ikada postojali, ali dok su postojali, bili su snaga i veličanstvenost. Baš poput lika Roberta Grainera u Train Dreams, novom filmu koji je sa Sundance festivala stigao na Netflix platformu ovog studenog. Riječ je o adaptaciji novele Denisa Johnsona iz 2011. godine, dirljivom portretu jednog običnog čovjeka u prvoj polovici prošloga stoljeća, kada industrijalizacija tek zahvaća Sjedinjene Američke Države. Grainier je drvosječa čija su dva glavna cilja dobrobit njegovih najbližih i život u harmoniji s prirodom, čak i dok siječe šume kako bi otvorio putove za neki novi svijet. Baš kao većina nas, možda neće napraviti velika djela s neprikosnovenim utjecajem na povijest, ali svakako živi život vrijedan življenja.

Želim odmah na početku naglasiti: ovaj film nije za svakoga. On je spor, umjetnički, gotovo epski, dok promišlja o međusobnoj povezanosti svih stvari, smislu i opstanku. Oponaša sam proces otkrovenja, u kojem različiti događaji jednog života postupno počinju djelovati kao dijelovi neizrecivog cjelokupnog iskustva. Svijet koji se neprekidno mijenja nerijetko nas ostavlja za sobom, čak i dok smo još živi. Ovdje nema sukoba antagonista i protagonista sa zadovoljavajućim raspletom. Nema strasti, tenzija ni naglih preokreta. Za one koji su još uvijek strpljivi, s punom pažnjom, empatijom i sposobnošću da osluškuju tišinu. Mnogo tišine.

Povezano: Pogledala sam trenutno najgledaniju seriju na Netflixu koja nas suočava s vlastitim demonima

Netflix

Joel Edgerton, glumac koji postaje sve traženiji s godinama, igra Roberta Grainera, čovjeka koji je većinu života proveo u šumi kao drvosječa, sjekući stabla za ratne napore 1910-ih i za sve šire željeznice i mostove u Americi. Stoički prihvaća težinu svog života, okružen šutljivim, izgubljenim muškarcima čije životne priče djeluju jednako nečitljive kao i stabla koja obaraju. Usamljenost mu je srasla s tijelom. Odrastao je kao siroče, bez ikakve predodžbe o svom podrijetlu, no to se konačno mijenja kada se zaljubi u snažnu i prelijepu Gladys Oakley (Felicity Jones), s kojom vrlo brzo gradi kolibu o kojoj su sanjali i osniva obitelj.

Grainer nema formalno obrazovanje, nije sklon romantizmu ni refleksiji. Ali dok leži s Gladys na obali rijeke, gotovo može pojmiti sve što postoji. Konačno pronalazi suštinu života. No ta je sreća kratkog daha (spoiler alert). U stravičnom šumskom požaru Grainer ostaje bez žene i kćeri i to će ga odrediti do kraja života. Njegov emocionalni život postaje poput stabla koje padne u šumi, a ne stvori zvuk. Živi polunomadski život, ali posjeduje bogat, neizgovoreni unutarnji svijet satkan od treperavih sjećanja, čežnje i patnje, čemu ovaj izvanredni film daje glas.

Postoje još dvije važne stvari koje treba reći o Joelu Edgertonu. Naime, filmovi su godinama detaljno opisivali korozivne učinke toksične muškosti. Train Dreams ističe drukčiji način postojanja, zahvaljujući svom glavnom liku. Edgerton nije savršen, ali je čestit, srčan, blag, topao, nenametljivo plemenit. Muškarci bi mogli učiti od njega. Poštuje žene bez predrasuda, vidi ljude onakvima kakvi su ispod svoje ljušture. Gotovo da je emancipiran u vremenu kada to nije bila norma, što je posebno zadivljujuće ako imamo na umu njegovo nesretno djetinjstvo koje ga nije učinilo predatorom ili eksploatatorom. On dobro zna kako je biti napušten i trudi se da to ne učini drugima.

No s druge strane, Grainer je prepun grižnje savjesti. Mogla bi se povući paralela s likom Dragana u filmu Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića. Svjedoči surovosti, čak i ubojstvu, ali osim što ostaje zapanjen, ne čini ništa da se pobuni. Nikada to neće zaboraviti. Niti bi trebao. Nije osoba koja bi činila takva zla, ali nije ni dovoljno hrabar da ih zaustavi. Oprostiti sebi za njega nije opcija, i ne traži to od nikoga drugog, posebno ne od lica preminulih osoba koja ga i dalje opsjedaju u tami. Je li trebao učiniti više? Apsolutno. Te ožiljke na duši nosi kao što bor nosi tragove požara, sjekire ili udara groma koje je preživio.

Netflix

Redatelj Clint Bentley napisao je scenarij zajedno s Gregom Kwedarom, stvarajući film vidljivo prožet utjecajem Terrencea Malicka, u niskim pozicijama kamere, kompozicijama u sumrak, naracijom Willa Pattona i epifanijski prisutnoj ljepoti američkog pejzaža. Train Dreams može biti mučan, ali iz njega izlazite pročišćeni (prije svega, pripremite maramice). Sama poruka koju film nosi na svom kraju transcendentalna je: način na koji bismo trebali vidjeti život otkriva nam se tek u njegovu posljednjem času. Ili, kako jedan od likova u filmu primjećuje dok izdiše, gledajući noć koja se spušta: „Prekrasno je. Sve. Svaki dio“. Čak i onda kada je teško.