Jeste li znali da žene mogu čitati Kafku, bez da je to performans za internet?

Oduvijek sam imala problem s ironičnim ili performativnim sudjelovanjem u bilo kojem društvenom poretku. Ne zato što smatram da ima išta loše u ironiji, naprotiv, već zato što mislim da je nemoguće raditi stvari poput čitanja knjiga, gledanja filmova ili konzumiranja proizvoda na ironičan način. Dajte mi trenutak da objasnim. Namjera iza vašeg djelovanja može biti ironična, ali ako je taj sadržaj na kraju nešto što ste konzumirali i na što ste izdvojili svoje vrijeme i novac, teško je dokazati da je ironija bila glavni pokretač vaše početne namjere.

Na tragu trendova poput performative male, koji je zapravo izraz za muškarca koji usvaja progresivnu, senzibilnu ili takozvanu soft-boy estetiku kako bi djelovao privlačno ženama, iako te vrijednosti u stvarnosti možda ne zastupa, dolazimo i do pokušaja da se sličan narativ primijeni i na žene. Tako se pojavljuju trendovi poput smart girl complexa s ciljem da se poprilično površno i pod okriljem feminističkog diskursa problematizira pojava da je, navodno, biti pametna žena koja ima kompleksne interese nešto što žene rade u pokušaju da privuku pažnju na sebe i zamijene nekadašnje privlačenje pažnje isključivo izgledom.

Timothée Chalamet in Lady bird (2017). Photo: Musetta-timothée-chalamet-daily

Premisa je jasna i već neko vrijeme viralna. Žene su pod sve većim pritiskom da izgledaju kao da su pametne, kao da čitaju, kao da razumiju, kao da su filozofski potkovane, a pritom i dalje dovoljno zgodne i slatke da prođu kroz algoritamsku mašinu. Reći ću otvoreno da je poanta promašena, iako mi je jasno što je prvobitna zamisao bila. Prije svega mislim da mnogo dublji problem leži u tome što se svakom ženskom interesu, bez obzira na to koliko banalan ili kompleksan bio, automatski pridodaje etiketa performativnosti ili se umjetno i nasilno stvara još jedan core, trend ili complex u kojem žene svjesno ili nesvjesno bivaju kategorizirane.

Ono što smatram najvećim problemom u cijeloj ovoj priči jest ideja da postoji „prava“ i „lažna“ pametna djevojka. Kako uopće razlikujemo iskreno zanimanje za književnost od performativnog zanimanja za književnost? I je li zaista loše ako netko „glumi“ da čita, dok zapravo čita, uči i iz toga izvlači koristi? Taj argument često je loše postavljen, najviše zato što se lomi isključivo preko žena. Muškarci se rijetko stavljaju pod to povećalo. Naprotiv, kad oni igraju šah, citiraju filozofe ili nose dolčevite i govore o Kafki, to se ubraja u soft-boy kategoriju. Pa čak i kada su„optuženi“ za performans, ozbiljnijih posljedica u njihovom svakodnevnom životu neće biti. Kod žena isti narativ postaje: „ona glumi da je pametna jer se želi istaknuti“. Što ako ona jednostavno voli knjige? I zašto bi pametna žena morala biti izuzetak u moru onih za koje pretpostavljamo da nisu tako pametne? Zato mislim da je cijela priča o smart girl complexu pogrešno postavljena.

Čak i kada je nešto otvoreno označeno kao ženski interes, u društvu često odmah biva tretirano kao manje vrijedno. Rom-comovi su trivijalni, glupi i nedovoljno ozbiljni. Roza boja je infantilna, a skincare je površna opsesija. Što god žene kolektivno vole, automatski postaje predmet podsmijeha. A onda žene koje vole „ozbiljne“ stvari prolaze kroz drugi oblik preispitivanja: pretvaraju li se? Jesu li to zaista pročitale? Jesu li stvarno razumjele filozofa čiji citat objavljuju? Čini mi se da žena uvijek mora položiti test valjanosti svaki put kad iskaže interes, bilo da je to Hegel ili serum s vitaminom C. Znam da je teško povjerovati da netko svoje interesea nije izgradio na trenutačno popularnim trendovima na društvenim mrežama, ali pokušajmo makar na trenutak povjerovati u tu mogućnost.

Povezano: 10 načina kako je Julia Stiles izrodila fenomen „nisam kao ostale djevojke“

U pop kulturi to se vidi na svakom koraku. Protagonistica koja voli čitati uvijek je predstavljena kao ta „drugačija“ od drugih djevojaka. Ona voli nogomet i videoigre, dok je uvijek suprotstavljena nekoj drugoj koja voli šminku, modu i zabave. Kod muškaraca taj stav ne postoji. Muškarci mogu biti i pametni i društveni, i fancy i štreberi, bez ikakve kontradikcije. Zato mislim da dio kritike smart girl complexa promašuje širu sliku. Žene oduvijek moraju glumiti, bez obzira na to što rade. I to je nešto što svi znamo. Suština je, kad sve svedemo na osnovu, prilično jednostavna. Obično se sve svodi na to je li žena o kojoj govorimo konvencionalno privlačna ili ne. Je li biti pametna na internetu postalo isto što i biti zgodna? U tome leži srž ovog trenda i zapravo retoričkog pitanja.

10 things I hate about you, Walt Disney Studios Motion Pictures

Kad god pomislim da je rasprava o ženskom intelektu konačno uspjela pobjeći iz klasične zamke promatranja kroz fizički izgled, ispostavi se da sam bila previše optimistična. Nisam ni očekivala da će nešto u popularnoj kulturi proći bez toga da se sve na kraju svede na žensko tijelo, ali fascinira me brzina kojom se fokus vraća na staru temu, makar pod novom etiketom. Svaki put kad se pojavi novi core ili mikrotrend, on opet završi kao komentar na to kako bi žena trebala izgledati, a ne što bi trebala osjećati, znati, voljeti ili misliti.

Iako ti trendovi nikada ne traju dovoljno dugo da bismo razumjeli što nam se zapravo poručuje, suština je uglavnom jasna. Jednog mjeseca poželjno je imati velike grudi i postavljati muškarcima koji vole mansplainati omiljena pitanja poput „zašto samo ne isprintamo više novca?“. Sljedećeg mjeseca su to dobre noge i Dostojevski. Nakon toga pune usne i savršen oblik obrva uz savršen primjer clean girl estetike. Kombinacije su beskrajne, a logika uvijek ista. Kao što vam je već sigurno jasno, žensko tijelo je konstanta. Sve drugo je dekor oko njega. Ono se i dalje tumači kao glavna ulaznica za vidljivost, relevantnost ili „validnost“, bez obzira na to govorimo li o književnosti, politici, TikToku ili nekoj internetskoj estetici koja će već sutra postati zastarjela.