S Gillian Anderson razgovarali smo o sestrinstvu, hrabrosti i skrivenim željama

Imam dojam da je, od svih ženskih likova koje je igrala, privatno Gillian Anderson najbliža energičnoj seks-terapeutkinji Jean Milburn iz Netflixova hita „Sex Education”. Njezina prošlogodišnja knjiga „Want” (naklada Marginesy), zbirka anonimnih ispovijesti žena iz cijelog svijeta koje dijele svoje najskrovitije erotske fantazije, objavljena je na nekoliko svjetskih jezika i i dalje oduševljava. „To zapravo nije priča o seksu, nego o prepoznavanju vlastitih potreba i hrabrosti da ih izrazimo”, ponavljala je i u razgovoru s Esther Perel i s Kareenom Kapoor Khan. Otkrila je i da se među anonimnim pismima nalazi jedno njezino, koje joj nije bilo lako napisati, jer susret s vlastitim željama traži intiman prostor. Ogroman odjek koji je knjiga izazvala učinio je da Gillian postane svojevrsna predstavnica najvećeg ženskog kruga na svijetu – onog koji nadilazi rasne, klasne i rodne granice.

U svijetu u kojem se često vjeruje da se uspjeh postiže kroz rivalstvo, prvo što je pitam jest kako je naučila razlikovati pravo sestrinstvo od takozvanog performativnog sestrinstva – one prividne solidarnosti među ženama? „Dobro procjenjujem ljude. Osim toga, mi žene jednostavno znamo koje od nas doista podržavaju druge. Intuicija nam to kaže. Ponekad je dovoljan samo pogled da se stvori nit međusobnog razumijevanja. Vjerujem da nam je dužnost podržavati se.”

Je li u svom životu imala iskustvo u kojem se mogla osloniti na takvo, istinsko sestrinstvo? „Oh, da. U mom je životu postojala jedna žena, dvadeset godina bila je moja menadžerica. Preminula je prije tri tjedna [razgovaramo s Gillian Anderson sredinom srpnja 2025. – op.a.]. Upoznala sam je na samom početku karijere. Bila je moja menadžerica, ali i prijateljica, podrška, mentorica. Uvijek je bila uz mene, posebno u trenucima kad mi je bilo najteže. Razgovarale smo svaki dan. Ona me naučila kako biti dobra osoba. Ne znam bih li se snašla bez nje, osobito tijekom prvih deset godina rada na seriji „Dosje X”. Ne mogu zamisliti da sam kroz taj period prolazila bez nje uz sebe.”

GABRIELA HEARST; pantalone ANIA KUCZYŃSKA; cipele GIANVITO ROSSI

Tijekom svoje bogate karijere igrala je žene koje istodobno prihvaćaju i odbacuju vlastitu ranjivost. Koliko je ranjivost važna u kontekstu sestrinstva? „Prava veza s drugim čovjekom moguća je samo kada se ogolimo. Kada pokažemo svoje slabosti i strahove. Tek tada se doista upoznajemo, kad skinemo oklop i maske i prestanemo glumiti. Tada je lakše voljeti i biti voljen – kad pokažemo onaj najintimniji dio sebe. Kad više ne glumimo da smo ‘kul’, pametniji ili bolji nego što jesmo. To nije naša Instagram verzija, ona ‘najuspješnija’, nego nešto mnogo bliže našem stvarnom ja. Kada se žene tako pokažu jedna drugoj, uče da mogu biti nesavršene i da se i dalje mogu osjećati sigurno. Biti ranjiv nije slabost, to je snaga, jer ogoliti se pred drugima zahtijeva golemu hrabrost. Upravo tada nastaju istinski, duboki odnosi. To nije lako, jer živimo u vremenu ‘success story’ narativa, u kojem stalno stvaramo svoje savršene avatare…” Pogotovo na društvenim mrežama. Zato je važno stvarati zajednice u kojima se možeš osjećati sigurno – bilo da su to žene, muškarci ili queer osobe, najvažniji su briga, poštovanje i hrabrost. To su vrijednosti koje trebaju cijelom društvu. A i sama definicija hrabrosti se promijenila. „Da, danas je hrabrost biti svoj.”

Čini se da je njoj to više nego jasno, budući da je i u karijeri igrala samo hrabre žene: Scully, Stellu, Jean, Thatcher. Što misli, što bi svaka od njih rekla o sestrinstvu? „Mislim da bi Jean otvoreno govorila o tome koliko je važno težiti sestrinstvu, učiniti ga dijelom svog života, njegovati ga i prihvaćati. Margaret Thatcher bi vjerojatno rekla: ‘Ne znam na što misliš. Sestrinstvo? Što je to?’ A Scully… u seriji je nikad ne vidimo s prijateljicama. Ima samo posao i Muldera, pa vjerojatno ne bi imala mnogo toga za reći. Možda bi žalila što nije imala vremena ni svijesti da takve odnose njeguje.”

Košulja WNU; sako LOEWE; pantalone ANIA KUCZYŃSKA; leptir-mašna HARATYK; prstenje SOPHIE BILLE BRAHE, BY PARIAH.

Prošle je godine objavila knjigu „Want”, dajući glas ženama iz cijelog svijeta koje su željele podijeliti svoje erotske fantazije. Odakle se uopće rodila ideja za takvu knjigu, koja ju je misao vodila? „Knjiga je trebala pokazati da jednakost nije samo pravo i mogućnost, nego i emotivno dopuštenje da želiš više, drugačije, pa čak i sebično. Tijekom susreta sa ženama na promocijama knjige postalo je jasno da biti sebična zahtijeva hrabrost. Hrabrost je potrebna i da sebi postavljamo teška pitanja: jesam li sretna na poslu, u vezi, na mjestu na kojem živim? Hoću li se usuditi nešto promijeniti? Mogu li o sebi misliti drukčije – pozitivnije, umjesto da stalno sumnjam? Isprva sam mislila da će knjiga biti samo o seksualnim fantazijama, ali zapravo dotiče mnoge aspekte ženskog života – želje, zadovoljstva, svakodnevicu. I potiče nas da si postavimo pitanja: što želim od sebe, od partnera, od života? Imamo samo jedan život i zaslužujemo ga proživjeti najbolje.” A u kojoj mjeri misli da spolna nejednakost utječe na to kako žene doživljavaju i izražavaju svoje želje – ne samo romantične, nego i one koje se tiču ambicije, prostora, slobode? „Jedno od društvenih ograničenja je osjećaj da moraš biti ‘dostojna prava’, prava na želje, na izbor, na život drukčiji od onoga što društvo očekuje. U mnogim zemljama pitanje što žena želi, ako to nije u službi muškog zadovoljstva, smatra se radikalnim, čak opasnim. Ponekad je i samo zamišljanje da o tome možeš razgovarati s partnerom gotovo nezamislivo. A kod muškaraca to nije ništa radikalno, podrazumijeva se da uvijek slijede svoje želje. Zato ono što je za muškarce norma često i dalje predstavlja tabu za žene. I zato se moramo podržavati. I ova i moja prethodna knjiga, napisana zajedno s Jennifer Nadel, bavile su se solidarnošću među ženama. Tim zajednicama koje žene mogu graditi umjesto da se međusobno ocjenjuju, kritiziraju i potkopavaju. Sama činjenica da smo žene trebala bi nas spajati, a ne razdvajati.”

Sako i suknja JACQUEMUS; narukvica BERRIES. Na strani pored: kaput GABRIELA HEARST; minđuše BERRIES.

Kao jedna od globalnih ambasadorica L’Oréal Paris, sjeća li se trenutka u životu kada je doista sama sebi rekla: „Da, ja to zaslužujem”? „To sam počela osjećati tek kad sam započela suradnju s L’Oréal Paris i počela to izgovarati naglas u kampanjama. Ponavljanje te fraze ima moć, dok je izgovaraš, stječeš samopouzdanje. Zvuči čudno, ali tako je. Danas je doista prihvaćam, jer u njoj osjećam snagu.”

U svojoj aktivističkoj naraciji često koristi modu. Dovoljno je sjetiti se prošlogodišnje haljine s izvezenim vaginama na dodjeli Zlatnih globusa, koju je za nju posebno dizajnirala Gabriela Hearst. Kad bi danas trebala odjenuti haljinu s porukom, što bi na njoj pisalo? „Mislim da bi pisalo: ‘Jednake smo’, jer većina sukoba u povijesti poticala je iz uvjerenja ‘drugačiji smo, ja sam bolji’. Mir među ljudima, susjedima, narodima počinje uočavanjem sličnosti. Isto vrijedi i za žene, kada ih ocjenjujemo, govorimo da su ‘drugačije’ ili ‘lošije’. A svaka od nas želi biti primijećena, prihvaćena, važna, pa kad kažemo ‘jednake smo’, poručujemo drugoj ženi: imaš jednaku vrijednost kao i ja.”

Credits:

Konzultacija za styling
MARTHA WARD

Šminka
AMANDA GROSSMAN / Forward Artists

Frizura
JAMES ROWE / Bryant Artists

Asistenti fotografa
DALE CUTTS, RYAN RIVERS, MORGAN EVE RUSSELL

Asistentica stilistice
OLIWIA LESZEK

Manikura
CHIARA BALLISAI / One Represents

Produkcija

LOU GREENAWAY, JESKA HAYTER, JO CULLIS, JACK DRISCOLL-SLACK / RAW Production

Producent
FILIP JAKONIUK

Retuširanje
KRAM RETOUCH