O monografiji Goranke Matić kao svjedočanstvu jednog vremena, beogradskog Novog vala i društvenih previranja

Ima jedna čuvena izjava Goranke Matić koja, čini mi se, na najbolji način sažima njezin život i rad, a glasi ovako: Ja sam fotografkinja svega i svačega. Sve što se moglo slikati, ja sam slikala, samo nisam snimala amebe. Ikonične fotografije Bajage, Vlade Divljana, Margite Stefanović, grupe EKV, Koye, Gileta, Bore Pekića, Marine Abramović, Živojina Pavlovića, Ace Popovića, Makavejeva, Šijana, Tomislava Gotovca, Vukice Đilas, Sonje Savić, Mire Karanović, članova grupe Idoli, Wima Wendersa nepovratno su obilježile njezinu veličanstvenu karijeru. Svatko ima vlastita sjećanja i tumačenja, ali teško da itko tko je barem jednom vidio njezinu fotografiju može na nju zaboraviti. Goranka Matić je dugogodišnjim i predanim bavljenjem fotografijom stvorila arhiv neprocjenjive vrijednosti, svjedočanstvo o ljudima, vremenu i prostoru u kojem je radila.

Značaj toga opusa bit će sve jasniji u godinama koje dolaze: u njezinim fotografijama prepoznaju se generacije današnjice, a one buduće iz njih će učiti i otkrivati svijet koji je zabilježila. Njezin pristup fotografiji kreće se od intimnog do društveno osviještenog i angažiranog, a odnos prema samom činu fotografiranja uvijek je bio iskren i osjećajan. Što se, na kraju krajeva, vidi već na prvi pogled. Njezine fotografije su one kojima se čovjek vraća. I svaki put vidi nešto što prije nije primijetio. Upravo ta slojevitost otkrila mi je njihovu pravu kvalitetu, slike Goranke Matić mijenjaju se zajedno s vremenom, ili možda samo s nama, pa zato sa svakim ponovnim pogledom dobivaju novo značenje.

Korice monografije Goranke Matic, 2025.

Nedavno je Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera Srbije (ULUPUDS) dodijelilo nagradu za izdavački pothvat godine monografiji Goranka Matić u zajedničkom izdanju RTS izdavaštva, Službenog glasnika, Muzeja suvremene umjetnosti, Društva ljubitelja popularne kulture i Galerije Novembar. Monografija posvećena jednoj od najpoznatijih fotografkinja s ovih prostora, koja je na sceni Srbije, Jugoslavije i Beograda djelovala više od četrdeset godina, predstavlja monumentalni dokument jednog vremena prikazanog na 670 stranica i više od 1000 fotografija. Vodič kroz monografiju je sama autorica, koja vlastitim riječima opisuje kontekst u kojem je radila i u kojem su njezine fotografije nastajale, od onih beogradskog Novog vala i likovne scene osamdesetih do fotografija kojima je bilježila politička događanja i njihove aktere devedesetih i kasnije.

Nazvao sam jednu od urednica ovog izdanja i kustosicu Muzeja suvremene umjetnosti u Beogradu, Unu Popović, i uzbuđeno je pitao kako se danas osjeća dok lista ovo kapitalno djelo koje je sada pred svima nama. Sada, kada Goranke više nema, kada njezin glas više nećemo čuti uživo, a njezine fotografije ćemo još dugo gledati, knjiga nas uvlači upravo u to, u njezine riječi, opise događaja, stavove i komentare. Čitanje knjige započinjemo njezinim riječima, ona nas sama vodi kroz nju odnosno kroz vlastiti život. To knjizi daje poseban, gotovo sentimentalan ton, ali i važnost. Osobno mi listanje knjige sada, kada je više nema, stvara ambivalentan osjećaj. Podsjeća na vrijeme u kojem je djelovala, ljude s kojima je radila i na energiju koju je unosila u svaki svoj pothvat. Zato mislim da je ovo izdanje upravo pravi način da se proslavi njezin život i rad. U vremenu koje je društveno i politički napeto i prijelomno, knjiga o Goranki, njezinom integritetu, dostojanstvu, profesionalnosti i društvenoj svijesti, postaje i podsjetnik i upozorenje.

Povezano: Izložba o gorko-slatkom razdoblju života kojeg se danas sjećamo s nostalgijom

Glumica Sonja Savić, 1987.

Goranka je studirala povijest umjetnosti i bila dijete SKC-a. Svibanjski dani bola i ponosa 1980. godine označit će i početak njezina profesionalnog bavljenja fotografijom, a počela je, kako kaže, slučajno. Hodajući ulicama Beograda, inspirirana Titovom smrću, snimila je seriju fotografija izloga koji su tih dana bili aranžirani u skladu s događajem. Godine koje su uslijedile donijet će joj uzbudljive angažmane i, među ostalim, status kultne fotografkinje cjelokupne beogradske umjetničke scene. Fotografije je objavljivala u čuvenom jugoslavenskom rock časopisu Džuboks, zatim u Startu, Svijetu, Politici, Liberationu, Delu, Dugi… Kao proslavljena fotografkinja Novog vala tijekom osamdesetih snimit će fotografije za mnoge omote beogradskih bendova, od Idola za čuveni album Odbrana i posljednji dani do suradnje s Ekaterinom Velikom, Canetom, Kojom, Bajagom… Nadolazeće promjene u zemlji odvele su je iz života glazbe, umjetnosti i filmova i u politički život. Od prijelomne 1990. godine pa sve do 2006. Goranka je bila urednica fotografije u tjedniku Vreme, a potom prelazi na istu funkciju u dnevnom listu Politika, nakon čega dolazi i RTS. Autorica je mnogih, također kultnih, fotografija koje prate turbulentna društveno politička zbivanja na beogradskim ulicama, od devetog ožujka preko antiratnih skupova do studentskih prosvjeda i gotovo svih demonstracija. Svoje fotografske radove izlaže internacionalno od 1986. godine. Dobitnica je nagrade Oktobarskog salona, Politikine nagrade za izložbu Tiho teče Sutjeska u Salonu Muzeja suvremene umjetnosti u Beogradu, kao i nagrade Osvajanje slobode iz Fonda Maja Maršević Tasić.

Demonstracije 9. marta 1991.

Naslovnica monografije privlači pažnju bez dileme jer je jednostavna i minimalistička. Ispisano je samo njezino ime, bez prezimena, jer ipak svi znamo o kome je riječ. No Una mi objašnjava kako je Goranka od početka znala što želi. Ona je bila izuzetno otvorena, demokratična i nimalo tašta osoba. Upravo u tome ležala je njezina snaga, u toj rijetkoj kombinaciji sigurnosti u sebe i spremnosti da čuje druge. Sigurnost i hrabrost ne ogledaju se u rigidnom držanju principa pod svaku cijenu, nego u stalnom jačanju vlastite kreativnosti kroz dijalog. U druženju i radu s njom taj osjećaj mi se još jednom potvrdio. Tijekom rada gotovo uvijek smo se slagale, ali bilo je i trenutaka iznenađenja. Sjećam se, recimo, kad je uzbuđeno rekla da točno zna što treba biti na naslovnici monografije, fotografija njezina dlana. U prvi mah to me nije impresioniralo. Pored tolikog broja ikoničnih slika Novog vala, glazbenih i političkih događaja, portreta i scena koje su obilježile epohe, ona bira jednu neutralnu, gotovo konceptualnu fotografiju koja na prvi pogled malo govori.

Idoli, Atelje 212, 1982.

Fotografski opus Goranke Matić nevjerojatno je širok, od glazbe do politike, od reportažne fotografije do autorskih umjetničkih radova, a ova monografija najobilnije je svjedočanstvo kako o njezinu radu tako i o našoj kulturnoj i političkoj povijesti. Uz Unu, o njezinu radu govore i odabrani tekstovi čiji su autori Boris Miljković, Branko Vučićević, Nenad Lj. Stefanović, Bojana Pejić, Dragan Ambrozić i Zorica Kojić. Zanima me koji joj je period rada Goranke Matić najzanimljiviji. Najviše volim njezine osamdesete, nepokolebljiva je. To je period slojevitosti i samospoznaje, od ranih fotografija kada je tek otkrivala tehniku i instinktivno hvatala trenutak, do ciklusa Dani bola i ponosa, sa Titovom slikom u izlozima, koji je njezin prvi pravi fotografski rad. U tom periodu nastaju i kultni portreti rock scene, neposredni, energični, lišeni cenzure. Kasnije, u intimnijim ciklusima, ona preispituje vlastito djelovanje, usmjeravajući kameru prema sebi, gdje je jasno sagledavanje nje kao fotografkinje na granici između osobnog, biološkog i profesionalnog, zaključuje Una Popović, koja je ujedno i kustosica njezine retrospektivne izložbe Iskustvo u gužvi u organizaciji Muzeja suvremene umjetnosti iz Beograda. Izložba je prvotno priređena 2021., a nakon velikog uspjeha i gostovanja u MSU-u u Zagrebu, MSURS-u Banja Luke i MSUV-u Vojvodine, postavljena je i u Narodnom muzeju Crne Gore, u Galeriji umjetnosti Miodrag Dado Đurić na Cetinju. Zanimalo me kakva iskustva nosi iz tih postava, jesu li se dojmovi publike razlikovali ili… Slični su, rekla bih, jer je Goranka pomirljiva, u njezinim se fotografijama svi susrećemo. One su poput velikih obiteljskih okupljanja, prijatelji iz Hrvatske dolaze u Beograd, Idoli sviraju u Zagrebu, Azra u hali Pinki, smrt Tita obilježava cijelu naciju. Kada smo bili u Zagrebu, ljudi su na osamdesete i protagoniste Novog vala gledali s nostalgijom, dok su u Crnoj Gori s posebnom znatiželjom analizirali njezine portrete političara.

Milan Mladenović, 1992.

Sveobuhvatnost djela Goranke Matić bila bi nepotpuna da netko nije uspio sagledati ga u cijelosti i pretočiti u autentičan vizualni jezik. Upravo je dizajner Borut Vild svojim prepoznatljivim rukopisom ovoj monografiji udahnuo život i dao joj sasvim novi oblik i značenje, kako bismo mogli do kraja zaroniti u magični svijet ove fotografkinje. Autor je više od pedeset vizualnih identiteta i dizajna za nekoliko stotina publikacija, knjiga i časopisa. Bio je art direktor i dizajner Centra za suvremenu umjetnost Beograd, Beogradskog kruga, Muzeja suvremene umjetnosti u Beogradu, ali i kompanije Politika. Zato ga pitam što ga je najviše uzbuđivalo u ovom projektu. Uzbuđuje me mogućnost da uđeš u nečiji život i rad duboko, kompleksno, a opet cjelovito i zaokruženo. Koliko god sam mislio da znam, ispostavilo se da sam u procesu rada svaki put puno naučio, ne samo o autorima, nego i o vremenu u kojem su živjeli i okolnostima u kojima su radili. A bogme, naučio sam dosta i o sebi.

Rad na monografijama zna biti iscrpljujući, ponajprije zato što je uključeno mnogo ljudi kako bi se nečiji život mogao sagledati iz svakog kuta. Uz Unu i Boruta na knjizi je radio i urednik RTS izdanja Nebojša Grujičić, pa me zanimalo kako su se njih troje slagali u procesu. Goranka, nažalost, nije stigla ni vidjeti ni komentirati dizajn. Napustila nas je nakon početnih dogovora. Trebalo je vremena da uopće budemo u stanju vratiti se radu na monografiji. Suradnja s urednicima Unom Popović i Nebojšom Grujičićem bila je izuzetna. Bez Unina emotivnog odnosa i upućenosti u Gorankin opus te Nebojšine energije, znanja i upornosti, ove knjige ne bi bilo. Najteže je bilo izboriti se s golemim brojem fotografija. Većina Gorankinih snimaka je u lajka formatu, bez naknadnog kadriranja. Isti format, kad se ponavlja kroz cijelu monografiju, može djelovati zamorno, a ritam monotono. To mi je bio najveći izazov. Koliko god je bilo moguće, poigravao sam se duplericama ili mijenjao ritam povećavajući neke, a smanjujući druge fotografije.

Goranka Matić tokom priprema izlozbe u Muzeju savremene umetnosti, 2021, photo: Bojana Janjić

Fotografiranje usred gužve i dinamike suvremenog trenutka, bilo na rock koncertima osamdesetih ili na političkim prosvjedima devedesetih, izoštrilo je pogled Goranke Matić i učinilo je jednom od najautentičnijih svjedokinja svog vremena. Njezina sposobnost da istodobno prenese dramatiku događaja, psihologiju pojedinca i duh epohe, a pritom poetiku prilagodi suvremenim tendencijama u fotografiji i umjetnosti, učinila je njezin opus iznimno širokim i višeslojnim. Zato i Unu i Boruta molim da zažmire i kažu mi koju njezinu prvu fotografiju vide pred očima. Ajde da spomenem nekoliko prizora, gotovo kao filmske sekvence u kojima je ona glavni protagonist, predstavljajući ključne događaje jednog vremena. Goranka na simsu Narodnog pozorišta pokraj Vuka Draškovića tijekom demonstracija 9. ožujka 1991., zatim ona koja ulijeće u društvo i ekipu EKV-a ispred SKC-a, pa fotografija Goranke s prijateljicama u njezinu stanu, sve sjajne i važne žene, sentimentalna je Una. A Borut se odmah nadovezuje. Prvo mi padaju na pamet Idoli u bademantilima, Magi u džemperu s podignutom rukom, Koja na stepenicama, Štulić iz donjeg rakursa, Branko V. s neizbježnom cigaretom na prosvjedu na Dedinju, naša kći kao beba na prosvjedu protiv rata u Bosni, dva-tri diptiha Sutjeske, Jelena Šantić s pištaljkom i visoko podignutom cipelom… ima toga još, a nije ni čudo nakon toliko vremena intenzivnog promatranja.

Ovo je i dokaz da rad Goranke Matić nadilazi granice fotografije. On postaje način da razumijemo svijet u kojem smo živjeli, ljude koji su ga oblikovali i trenutke koji su nas mijenjali. Njezine slike nisu samo dokumenti vremena, nego živi prostori sjećanja u kojima se prepliću povijest, emocija i estetika. U njima je sačuvana suština jedne epohe, ali i jedinstveni pogled autorice koja je znala vidjeti dalje od površine događaja. Vidjeti dalje od svih nas zajedno.

Promocija monografije Goranka, posvećene fotografkinji Goranki Matić, i pretpremijerna projekcija cjelovečernjeg dokumentarnog filma Goranka, autora Borisa Miljkovića, održat će se u ponedjeljak, 24. studenoga u 18 sati u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu.