5 filmova koji nam pomažu prepoznati nezdrave odnose

Kada sam počeo pisati ovaj tekst, pomislio sam da bi trebao biti o fiktivnim situacijama na filmu i o ljubavi koja se izobličuje u nešto drugo. Onda sam shvatio da je zapravo o onom trenutku kada u trbuhu osjetiš da nešto nije u redu, a u glavi ti glas kaže: Ma pretjerujem. Pop kultura nam često postane proba za život, prostor u kojem na tuđim greškama vježbamo prepoznati svoje. Ako obratimo pažnju, filmovi, knjige i serije vrlo jasno crtaju obrasce koji nas vode u nezdrave odnose, samo ih često gledamo kao dobru dramu.

Ovih pet naslova ne promatram kao check listu, nego kao malu školu intuicije. Posebno kada je riječ o trenutku u kojem trebamo reći: dosta je. Svaki od njih nudi drukčiju lekciju o tome kako izgleda kad se nečija granica pomiče milimetar po milimetar, toliko nježno da se jedva primijeti da je nestala. Iako su neke situacije u ovim pričama nerealne ili pretjerane, vrlo lako mogu poslužiti kao metafora za mnogo stvarnije odnose u kojima se ne primijeti koliko tiho gubimo tlo pod nogama. I možda je baš zato važno gledati ih bez iluzije da su samo priče. Jer negdje ispod zapleta stoji nešto zajedničko svima nama: trenutak kad shvatiš da tvoja reakcija nije pretjerivanje, nego znak da si predugo vjerovao u priču koja te polako gura od sebe. Ovi naslovi podsjećaju da intuicija nije hir, da nelagoda nije slučajnost i da nitko ne mora čekati dramski vrhunac da bi rekao da je dosta.

Blue Valentine (2010)

Na početku, Dean kojeg glumi Ryan Gosling djeluje kao sve što rom com logika voli: emotivan, odan, spontan. Njegova sentimentalnost i potreba da spasi Michelle Williams odnosno Cindy daju vezi nježnu patinu. Kako film preskače između početka i kraja njihove priče, postaje jasno da ta nježnost klizi u posesivnost i stagnaciju. Kritičari godinama ističu da se film bavi odnosom koji je zapravo bio disfunkcionalan od samog početka. U jednoj se sceni to vidi najjasnije. Cindy, iscrpljena i potpuno ogoljena, tiho izgovara I’m so out of love with you, kao sramežljivu istinu koju je dugo gurala u stranu. Dean dolazi da pomogne, a završi tako da se svađa s njom pred osobljem, baca stvari i u naletu kaosa udari doktora. U toj sceni nema ni brige ni nježnosti. Samo njegova potreba da održi privid kontrole i njezin pokušaj da se konačno izmakne iz svega što ju je godinama tištilo. To je trenutak koji izaziva onaj prepoznatljiv ick jer otkriva koliko je kaos zapravo bio dio njihove svakodnevice. Ako ste se ikada našli u ulozi nekoga tko pristaje da bude dobro samo kako bi atmosfera ostala mirna, Blue Valentine pogađa izravno.

Marriage Story (2019)

Marriage Story, film koji na papiru djeluje kao priča o razvodu, u suštini je priča o tome što se dogodi kada partneri prestanu biti tim i postanu suparnici. Film je toliko kultan u meme kulturi da, čak i ako ga niste gledali, sigurno vam je poznata barem jedna scena. Jedna od najpoznatijih je ona velika svađa između Charlieja i Nicole, koje glume Adam Driver i Scarlett Johansson, u njihovu stanu. Često se citira kao primjer brutalno dobre glume i iskrenog raspadanja odnosa, ali ono što je zapravo najuznemirujuće nije vikanje, nego način na koji koriste najintimnije informacije jedno protiv drugog. U toj sceni postoji trenutak koji gotovo fizički stisne u trbuhu i predstavlja jedan od najšokantnijih momenata u cijelom filmu. Charlie, izbezumljen, iscrpljen i potpuno slomljen, izgovara Nicole rečenicu koju nijedan partner nikada ne bi trebao čuti: Every day I wake up and hope you’re dead. Njihova gluma toliko je uvjerljiva da nelagoda postaje opipljiva, kao da ste zatvoreni u istoj prostoriji s njima. To nije samo rečenica iz bijesa, nego priznanje koliko daleko može otići potreba da povrijediš osobu koju si nekada volio. Taj trenutak razotkriva koliko je odnos odavno izgorio iznutra. Laura Dern, koja tumači odvjetnicu Noru, kasnije u filmu kaže da sustav nagrađuje loše ponašanje, misleći pritom na razvod kao pravnu bitku. Ali film zapravo pokazuje kako se isti princip lako preseli u svakodnevni život veze. Kada počneš skupljati partnerove pogreške kao oružje, kada paziš što ćeš reći jer znaš da će ti se vratiti kao optužba, već si zaglavio u dinamici koja nema puno veze s ljubavlju, a sve više s borbom za preživljavanje u odnosu koji se raspada.

The Invisible Man (2020)

Horor film čiji je emocionalni okvir mnogo bliži svakodnevici nego što bismo voljeli priznati. Elisabeth Moss, koja tumači Ceciliju, bježi iz veze s Adrianom, bogatim i uglađenim muškarcem koji izvana izgleda savršeno, a iznutra funkcionira kao majstor kontrole. On ne ostavlja modrice, nego je drži u stalnom stanju straha, nesigurnosti i sumnje u samu sebe. Horor zapravo počinje onog trenutka kada ona uspije pobjeći, jer tek tada shvaćamo da je Adrianova najveća moć u tome što zna manipulirati narativom, a ne samo ljudima. Cecilia pokušava objasniti što joj je radio, kako ju je izolirao, gaslightao, pratio i držao pod kontrolom, ali okolina želi urednu priču, a ne istinu koja je previše uznemirujuća. Najpotresniji trenuci su oni u kojima govori potpuno racionalne stvari, ali zvuči kao da gubi razum jer je već bezbroj puta naučena da ne vjeruje vlastitoj percepciji. Film to doslovno pretvara u horor mehaniku, ali fizička nevidljivost nije ono što je najstrašnije. Najstrašnije je prepoznavanje dinamike u kojoj partner točno zna kako te dovesti do točke u kojoj više nisi siguran što je stvarno. Scena u restoranu, jedna od najšokantnijih u filmu, pokazuje kako Adrian uspijeva, čak i mrtav, utjecati na percepciju svih oko nje. To je trenutak koji možda izgleda ekstremno, ali je suština bolno poznata: nasilnik zna kako žrtvinu ranjivost pretvoriti u dokaz protiv nje. To je gaslighting u njegovom najfinijem i najrazornijem obliku.

The Girl on the Train (2016)

The Girl on the Train je film koji se na površini čita kao misteriozni triler, ali zapravo je studija o tome kako izgleda kada netko godinama razgrađuje tvoj osjećaj stvarnosti. Rachel, koju tumači Emily Blunt, alkoholičarka je koja vjeruje da je sama kriva za sve što joj se dogodilo, jer ju je njezin bivši muž Tom uvjerio da je nasilna, nestabilna, nepouzdana i da ga je više puta osramotila. Ono što je najteže prihvatiti, čak i kao gledatelj, jest koliko dugo ona živi u njegovoj verziji prošlosti. Jedan od ključnih trenutaka filma je onaj u kojem Rachel počne shvaćati da većina sjećanja koja je godinama nosila zapravo nisu njezina, nego Tomova konstrukcija. On je toliko vješto koristio svaki njezin pad, svaku slabost i svaki promil alkohola kako bi prepravio priču u kojoj on uvijek ispada žrtva. A ona postaje žena koja je naučila ispričavati se čak i kad nije sigurna što je uopće napravila. Toliko je manipulirao njezinim iskrivljenim slikama, koristeći alkohol kao dokaz da joj se ne može vjerovati. Gaslighting koji traje dovoljno dugo da postane arhitektura cijelog odnosa. I upravo to film najjasnije rasvjetljava. The Girl on the Train podsjeća nas da toksičan odnos ne mora izgledati dramatično izvana. Ponekad je najopasnije ono što izgleda tiho, uredno i kontrolirano, a polako te pretvara u osobu koja više nije sigurna gdje joj je istina.

Promising Young Woman (2020)

Promising Young Woman često se opisuje kao priča o osveti, ali srž filma puno je prizemnija i bolnija. Riječ je o kulturi koja normalizira nasilje tako što ga prikazuje kao nesporazum, nepažnju ili mladenačku pogrešku. Cassie izlazi u klubove, pravi se da je pijana do besvijesti i promatra koliko će se brzo pojaviti muškarac koji je želi “spasiti”, samo da bi je odveo kući i iskoristio. To nisu čudovišta iz horora, nego ljudi koji sebe smatraju dobrima. Najopasniji među njima je Ryan. Nekada kolega s fakulteta, danas liječnik, šarmantan, duhovit, netko tko djeluje kao potpuna suprotnost svemu što Cassie prezire. Upravo zato njegova crvena zastavica djeluje tiho i gotovo neprimjetno. Cassie mu pušta snimku napada iz studentskih dana i daje mu priliku da kaže istinu. Da prizna da je znao što se događa. Da se sjeća. Da mu je žao. Umjesto toga, Ryan odmah skreće pogled, pokušava promijeniti temu i govori joj da “pretjeruje”. Humor mu postaje obrambeni mehanizam, a distanca način da sačuva sliku o sebi. To je trenutak u kojem postaje jasno da njegova dobrota postoji samo dok ga ništa ne košta. Kada se prvi put suočava s vlastitim dijelom odgovornosti, bira skloniti se. To je obrazac koji prepoznajemo prekasno i u stvarnom životu. Kada netko radije relativizira nego što je spreman iskreno se osvrnuti na vlastiti postupak. Kada ga više brine vlastiti ugled nego posljedice koje su njegove odluke ostavile na druge. Kada pri prvoj prilici bježi od istine umjesto da je izdrži. Promising Young Woman zato funkcionira kao triler, ali ostaje u glavi zato što pokazuje nešto puno češće. Koliko lako povjerujemo u finog momka samo zato što smo naučeni da finu masku ne propitujemo.