U Parizu traje izložba na kojoj izlaže i jedna od najdražih mi mladih fotografkinja

Postoje izložbe koje vas privuku svojim nazivom, postoje one koje vas privuku svojim konceptom, a postoje i one koje vas privuku zato što znate da će se na njima pojaviti jedno ime koje vas svaki put oduševi. Za mene je to Hana Knížová. Njezino sam stvaralaštvo prvi put otkrila kroz projekt MOTHERS, o kojem sam pisala na Vogue Adriji, o onom nježnom, brutalno iskrenom portretu majčinstva prelomljenom kroz prizmu vremena, promjene i identiteta.

Povezano: Glamur, sirovost i nježnost majčinstva kroz objektiv Hane Knížove

Zato mi je odmah privukla pažnju vijest da se upravo njezini radovi nalaze među odabranim autorima nove pariške izložbe posvećene vizualnom naslijeđu, vremenu i suvremenoj interpretaciji klasičnih motiva. Riječ je o kolektivnom projektu koji okuplja četrnaest umjetnika nove generacije češke fotografske scene i njihove pristupe arhivu, memoriji i estetici: Marie Tomanová, Hana Knížová, Bára Prášilová, Kateřina Sýsová, Tereza Kopelentová, Vladimír Kiva Novotný, Vojtěch Veškrna, Tomáš Jiráček, Tereza Zelenková, Michaela Karásek Čejková, Eliška Sky, Vendy Mlejnská, Viktorie Macánová i Wlasta Laura Laurenčíková. 

Izložba pod nazivom Joy and Refuge otvara suvremeni dijalog o transformacijama današnjeg društva i ulozi koju fotografija ima unutar njega. Izloženi radovi osciliraju između stvarnosti i sna, dokumentacije i inscenacije, krhkosti i samopouzdanja. Umjetnici istražuju što znači živjeti u digitalnom dobu, gdje se skriva radost i što nam može poslužiti kao utočište, fizičko ili metaforičko.

Koncept izložbe polazi od ideje da se vizualno naslijeđe ne čuva samo u muzejima, nego i u fragmentima naših svakodnevnih života, u teksturi, u svjetlu, u predmetima koji prežive duže od svojih vlasnika, u obiteljskim fotografijama, u načinu na koji razumijemo ljepotu.

Povezano:  Što znači biti žena?

Umjetnici okupljeni oko ovog projekta stvaraju dijalog između starog i novog, između materijalnog i emocionalnog. Neke su fotografije poput osobnih arhiva, druge djeluju kao suvremeni hommage klasičnoj estetici, treće kao dokumenti vremena koje pokušava pobjeći, ali se ipak vraća. Hana Knížová ovdje se pojavljuje kao autorica koja intuitivno razumije upravo ono što izložba želi ispričati, da fotografija može biti i dokument i emocija, i promjena i kontinuitet. Njezini radovi na izložbi vizualno komuniciraju s drugim umjetnicima, ali i dalje nose onaj njezin potpis: sposobnost da uhvati trenutak koji je istovremeno vrlo privatno “nečiji” i vrlo univerzalno “naš”. Baš kao i u MOTHERS, Hana ponovno postavlja pitanje što ostaje od vremena kada ga pokušamo zabilježiti i tko postajemo dok ga gledamo.

Izložba traje do 30. studenoga, a ako se nađete u Parizu, svakako je vrijedna onog usporenog popodneva kad želite udahnuti umjetnost i izaći inspirirani.