S Matejom Hrnjačkim o timskom radu, atmosferi filmskog svijeta u nastajanju i autentičnosti

Gledanje filma u mojoj obitelji oduvijek je bila složena radnja. Nije se moglo samo na kabelskoj uhvatiti bilo što, nije to mogao biti film čiji će mi naziv vjerojatno do kraja života ostati nepoznat, ali ga svejedno gledam jer je već ponoć i svakako ću zaspati dok u pozadini ide radnja koju ću kasnije tati objašnjavati kao „onaj film, znaš sigurno, glumi onaj glumac…” Takvo gledanje filmova za mog oca nije dolazilo u obzir. Sjećam se da sam od prvog razreda znala sva imena glumaca koji tumače glavne likove u Bond franšizi (imajte na umu da ih je do tada izašlo već 20) i barem jedan prethodni projekt na kojem su se istaknuli. Dok ovo pišem shvaćam da vam se taj proces može učiniti kao metoda mučenja, ali zaista nije bilo tako. Sestra i ja obožavale smo te male, posve čudne filmske večeri, iako je ona za većinu filmova bila premala, jednostavno je voljela biti uključena u samu aktivnost, pa je u vrtiću zasigurno bila ona koja je znala tko je režirao prvi „Mission: Impossible” (1996). Već u srednjoj školi obiteljske filmske večeri su se prorijedile, ali ja nikada nisam prestala gledati filmove na taj način. Radila sam tablice s redateljima, glumcima, produkcijskim kućama, desetljećima i državama u koje bih ubacivala filmove koje sam pogledala, želim pogledati prvi put i one koje treba pogledati ponovno. Moji prijatelji obožavali su te liste, iako naizgled nimalo štreberska grupica s kojom sam se u srednjoj družila, jedva su čekali da svakog tjedna ubace svoje prijedloge u poseban tab pod poprilično srednjoškolskim nazivom „Društvance”. U odrasloj dobi nastavila sam njegovati svoj najduži hobi u skladu s obavezama koje donosi život jedne odrasle osobe, drugim riječima jedva da stignem u par tjedana pogledati jedan do dva nova filma. Realnost je da ta tablica sada više služi kao arhivski materijal koji čeka svojih novih pet minuta, ali dogodi se da s vremena na vrijeme otkrijem neki podatak, osobu ili zanimljivost vrijednu pamćenja.

Mateja Hrnjački ime je koje sam primijetila u polju scenografije već nekoliko puta u posljednjih nekoliko godina. Njegovo se ime može naći na projektima poput „Dune”, „Glass Onion” ili „From the World of John Wick: Ballerina” u okviru art departmenta ili scenografije, a prvo što sam željela znati bilo je kako je uopće ušao u taj svijet, je li to bio planski korak iz umjetnosti ili splet okolnosti koji ga je doveo do seta? Kada govori o svom putu, Mateja odmah razbija romantične predodžbe o planiranom ulasku u filmsku industriju. „Prvi put sam ušao u svijet filma sasvim slučajno. Pozvao me kolega da radimo zajedno na jednom projektu, kao što to često biva u našem poslu. U to vrijeme bio sam na trećoj godini Fakulteta primijenjenih umjetnosti i već sam puno eksperimentirao sa suvremenim materijalima i novim tehnikama. Taj prvi filmski set potpuno me osvojio, shvatio sam da je to okruženje gdje se moj kiparski rad i istraživačka radoznalost prirodno spajaju.”

Film „Dune” za koji su Mateja Hrnjački i njegov time radili scenografiju

Njegov temelj zapravo je u skulpturi, u razumijevanju materijala, forme i prostora, što mu danas daje prednost u poslu u kojem se od jedne ideje gradi cijeli univerzum. „Smatram da umjetničko obrazovanje može mnogo pomoći svakome tko stvara u filmskom svijetu. Fakultet nas ne uči samo kako koristiti materijale, već i zašto, gdje i kada nešto ima likovni smisao”, objašnjava Mateja. „Taj se način razmišljanja jasno vidi u mom radu danas, moj tim i ja stekli smo reputaciju među stranim produkcijskim dizajnerima upravo zbog te umjetničke osnove. Na fakultetu su nas učili da se često odmaknemo i sagledamo cjelinu, a to je jednako važno i dok gradimo set. Zbog toga nam često daju slobodu da radimo po vlastitom osjećaju, uz nekoliko referenci i osnovne informacije o sceni stvaramo svijet koji ima logiku i dušu.” Na pitanje je li moguće pronaći ravnotežu između umjetnosti i industrije, jer svjedoci smo da često jedno guši i sabotira drugo i da je nerijetko potrebna velika moć prilagodbe kako bi se zadržao umjetnički integritet u opasnom i brzom stroju filmske industrije, Mateja odgovara gotovo bez razmišljanja: „Ova industrija zahtijeva brza, ali kvalitetna rješenja. Nijedan projekt nije isti, svaki traži novi pristup, kreativnost i likovni izraz. Rad na tako velikim formatima podrazumijeva i kolektivni rad, što mi nikada nije bilo strano, za kipara je, uostalom, teško raditi potpuno sam. Taj spoj umjetnosti i industrije za mene je postao prirodan prostor stvaranja.”

Proces rada i nastanka finalnog proizvoda koji opisuje djeluje kao sinkronizirani ples između ideje i realizacije. Sve počinje razgovorom s produkcijskim dizajnerom i art direktorom o priči, prostoru i logici svijeta koji treba izgraditi. „U posljednjih nekoliko godina moj tim i ja najčešće dobijemo zadatak da realiziramo konkretan set. Moj prvi korak je komunikacija s produkcijskim dizajnerom i art direktorom, razgovaramo o konceptu, priči i logici prostora. Tijekom čitavog procesa izrade scenografije ostajemo u stalnom kontaktu s produkcijskim dizajnerom kako bismo bili sigurni da sve što radimo ostaje u skladu s njegovom idejom. Na kraju, kada kamera počne snimati, osjećaj je poseban, vidjeti kako naša realizacija postaje dio filmskog svijeta.”

Kao netko tko je od malih nogu maštao biti dio filmske industrije u bilo kojoj sferi iza kamere, ono što me najviše zanima je atmosfera jednog filma i kako se ona gradi od početka do kraja. Kada govori o tome, Mateja ne izdvaja jedan element. „Magija scenografije je u tome što u njoj sudjeluje toliko umjetnika, dizajnera, kipara, slikara i svatko od njih doprinosi na svoj način, bilo idejom, bilo rukom. Na kraju to postaje kompozicija kreativnosti sa svih strana. Atmosfera filma koju redatelj želi postići nikada ne ovisi o jednom elementu, već o savršenoj kombinaciji svjetla, teksture, boje, tona i prostora. Sve mora disati zajedno da bi emocija bila istinita.” To je upravo onaj odgovor koji sam očekivala, iako vjerujem da je u mojoj glavi on i dalje pomalo romantiziran. Zato Mateju pitam postoji li prostor za osobni eksperiment i individualni potpis u velikim produkcijama na kojima radi. On, međutim, opet hrani moju ideju romantizacije filmskog svijeta i potvrđuje da, iako radi na setovima svjetskih razmjera, ne vjeruje da veličina produkcije znači gubitak osobnog pečata. „Skoro uvijek, htio to ili ne, umjetnik ostavi svoj potpis u svakom detalju, kamera često upravo tu pronađe svoj kadar. Eksperiment je, barem iz moje perspektive, poželjan i neizbježan. Na početku izrade scenografije uvijek se radi mnogo proba i uzoraka kako bi se utvrdilo u kojem ćemo smjeru ići.”

Film „From the World of John Wick: Ballerina”, scenografija

Na moje naizgled suludo pitanje kako bi svojoj baki objasnio čime se bavi, koje volim postavljati kreativcima, u šali kaže da bi baki svoj posao objasnio jednostavno: „Bako, jesi li gledala Dune? E, sve osim glumaca, to smo mi radili.” Mislim da su i baki i meni u toj rečenici jednostavno sažete bit onoga što Mateja Hrnjački radi, a to je stvaranje svijeta koji mora djelovati prirodno, iako je potpuno konstruiran.

Razgovor nastavljamo u tom tragu zanata. Mateja kaže da sebe nikada nije vidio kao zanatliju u klasičnom smislu: „Oduvijek sam sebe vidio kao umjetnika, a savršen zanatlija vjerojatno nikada neću postati, materijali i tehnike stalno se mijenjaju i otkrivaju nove mogućnosti ovom ‘zanatu’. Danas svoju ulogu vidim u tome da budem veza između dizajnera i tima ljudi s kojima radim, pomažući da ideje postanu stvarnost kroz zajednički rad i kreativnu suradnju.”

U eri u kojoj se svaki treći dan osjećam kao da ovaj svijet ide prebrzo, a tehnološki razvoj rapidno leti ispred mojih očiju, koje sada već prečesto ne uspiju odmah prepoznati video koji je kreirala umjetna inteligencija, i kada smo svjedoci da fizičke scenografije sve češće dopunjuju digitalni setovi, Mateja ostaje vjeran taktilnom: „Smatram da fizička scenografija i dalje ima svoje mjesto i razlog postojanja. Uvijek je ručno rađena, opipljiva i pruža osjećaj koji je teško potpuno prenijeti digitalno. Te ključne finese koje glumac može iskoristiti u svojoj izvedbi, pretpostavljam da ih je lakše postići u fizičkom prostoru, posebno kod sci fi i vizualno zahtjevnih filmova.” Kad ga pitam što ga vodi kroz sve projekte, što je pokretačka sila njegova stvaralaštva, Mateja se nasmije: „Ako bih morao izdvojiti jedan motiv koji me vodi kroz sve što radim, to bi bilo kolektivno stvaranje umjetnosti. Uvijek me pokreće ideja da kroz suradnju i zajednički rad različitih vještina i perspektiva nastane nešto veće od pojedinca.”