Ovogodišnja riječ godine vraća nas dadaizmu

Dok sam razmišljala kako započeti ovaj tekst, nisam uspjela pronaći ni jedan način a da ne zvučim kao najveći boomer na svijetu, iako imam samo 28 godina. Obrađivanje ove teme čini da se osjećam kao vuk u ovčjoj koži, kao netko tko želi ući tamo gdje ne pripada, pokušati razumjeti nešto što zapravo nije namijenjeno njemu. Iako razumijevanje ove riječi nije ni poanta – ona vrlo jasno i transparentno nema značenje, ne znači ništa, nije ni o čemu, ne skriva nikakav fenomen, kriptičnu poruku ili metafizički koncept. Ona je jednostavno to što jest. Valjda je to početna točka svakog generacijskog jaza: trenutak kad shvatiš da te forma privlači, ali značenje uporno izmiče. Ili, u ovom slučaju, ne izmiče nego ga uopće nema – i to sasvim namjerno.

67 je postao viralan među pripadnicima generacije alfa (to znaju svi koji u obitelji imaju nekoga ispod deset godina) upravo zato što ne znači ništa precizno. Nemojte očekivati da ću vam u sljedećim redovima išta objasniti niti da ću biti ona koja će vam otkriti smisao – zajedno smo u ovom beznađu, u redu? 67 ponekad može značiti „možda“, ponekad „ono negdje između“, a ponekad tek zvuk koji popunjava prostor. Oxford Dictionary proglasio ga je riječju godine upravo zbog te njegove neuhvatljivosti. U trenutku kada se jezik oblikuje brže nego što ga možemo pratiti, kada se bizarni trendovi i narativi šire prije nego što uopće stignu postati pojmovi, 67 je postao savršen marker vremena – izraz koji postoji iako odbija bilo što objasniti. To je sleng koji funkcionira kao namjerno zbunjujuća aktivnost kojom klinci žele zagorčati život svojim roditeljima (tako barem kaže jedna učiteljica s interneta koja djeluje toliko izgubljeno i iscrpljeno da joj ti besmisleni uzvici vjerojatno izgledaju kao neka suvremena tehnika mučenja).

Jednostavno: ako znaš, znaš. Ako ne znaš – ne možeš to “naučiti”.

Kao da je cijeli internet odlučio napraviti jedan veliki inside joke. A mi matori dvadesetosmogodišnjaci nismo dio toga. Način na koji je sve nastalo samo potvrđuje tu logiku: riječ se pojavila iz generacijskog brainrot humora, iz TikTok videa, iz pjesme, a sada hara hodnicima osnovnih škola. Učitelji su je počeli zabranjivati jer su je djeca ponavljala do besvijesti, kao da su otkrila malu tajnu koja ih povezuje. Potražnja za značenjem riječi 67 skočila je nekoliko puta tijekom ljeta, a čini se da pretrage ne jenjavaju, premda se svako objašnjenje završavalo isto: nemoguće ju je definirati.

A baš u toj praznini postoji nešto vrlo poznato. Nije prvi put da kultura slavi nešto što odbija biti objašnjeno. Dovoljno je sjetiti se dadaizma. Dadaizam je, ukratko, umjetnički pokret nastao tijekom Prvog svjetskog rata – razdoblja razaranja, kriza i potpunog raspada uvjerenja na kojima je počivala europska kultura. Dada (riječ sama znači drvena konjić-igračka, ali poanta i značenje iza nje zapravo ne postoje) nije željela tražiti smisao u svijetu koji ga više nije imao (zvuči poznato, zar ne?). Njegovi umjetnici negirali su logiku, strukturu i namjeru. Koristili su slučaj, apsurd, fragmente riječi i kolaže koji su djelovali kao vizualni šum. Pisali su manifeste koji su zvučali poput šala, stvarali umjetnost koja se nije trudila biti umjetnost. Tristan Tzara, jedan od ključnih dadaista, govorio je da je Dada sumnja i negacija. Richard Huelsenbeck bio je još izravniji:

„Dada ne znači ništa, želimo promijeniti svijet ničim.“

67 mi se čini kao vrlo buntovan unuk dadaizma koji njegove principe živi na svoj autentičan način – ali itekako se vidi da je učio od najboljih.

Umjesto kolaža od novinskih isječaka imamo kompleksnu mrežu videa i brainrot referenci koje zahtijevaju da ste kronično online i da imate gotovo doktorat iz svih prethodnih internet fenomena koji su doveli do ove faze digitalnog jezika. Umjesto performansa koji prkose logici, imamo sleng koji se širi kao signal. Umjesto odbacivanja tradicionalnih umjetničkih vrijednosti – imamo odbacivanje tradicionalnog značenja. Generacije koje koriste 67 vjerojatno ne razmišljaju o Dadi, ali instinktivno rade nešto vrlo slično: razbijaju očekivanje da riječ mora nositi stabilan smisao. Dovoljno je da postoji. Da se prenese. Da poveže. A te male ruke koje s dlanovima okrenutima prema van idu gore-dolje dok se ti nasumični brojevi izgovaraju u hodnicima tisuća osnovnih škola u meni izazivaju vjerojatno istu mješavinu zbunjenosti i fascinacije koju su osjećali ljudi koji su svjedočili prvim dadaističkim performansima prije više od sto godina.

U pokušaju da ga razumijem, shvatila sam da ga možda uopće ne trebam razumjeti. Dadaisti su davno pokazali da negdje između besmisla i igre postoji sloboda koju nije moguće racionalizirati. Što da vam kažem – ako mene pitate, ova je godina odlično sažeta riječju 67. Ne znam što se događa, drago mi je da sam još uvijek tu i jedino čemu se nadam jest da će mi jednom sve biti jasnije.