Otvoren je prostor o kojem će se tek govoriti, i to uz izložbu posvećenu bezvremenosti

Iako ćete me u većini slučajeva vidjeti bez gotovo ikakvog nakita, za sebe često kažem da sam njegova ljubiteljica. Teško mi je priznati da su moja lijenost (i činjenica da nisam milijunašica) zapravo presudni razlozi zbog kojih nisam okićena zlatom i dukatima, ili barem nečim što na to podsjeća. Prvi put kad mi je zastao dah zbog nekog komada nakita bilo je 2018. godine, dok sam gledala Ocean’s 8, a Anne Hathaway je na vratu nosila spektakularnu Toussaint dijamantnu ogrlicu koju je Cartier, za potrebe filma, izvukao iz vlastitih arhiva. Taj mi je trenutak, osim što sam film još više zavoljela, otvorio vrata jedne druge opsesije – Cartiera kao simbola vječne elegancije i nemjerljive vještine.

Osnovan 1847. u Parizu, Cartier je kroz stoljeća postao sinonim za eleganciju i raskoš, ali i za estetiku koja nikada nije bila samo stvar bogatstva. Njihovi su komadi uvijek nosili duh epohe, od kraljevskih dvorova do filmskog platna, gdje su briljantno igrali ulogu i statusnog simbola i umjetničkog djela. Zato me je, nekoliko godina kasnije, film Wesa Andersona ponovno podsjetio na moju opsesiju Cartierom. Njegov svijet simetrije, pastelnih tonova i pažljivo kontrolirane nostalgije savršeno se preklopio s onim što Cartier oduvijek simbolizira: vrijeme koje ne prolazi, nego se prelama – u kojem ljepota postoji sama radi sebe.

Fondation Cartier

U tom duhu, prije nekoliko dana Fondation Cartier otvorio je novi muzejski prostor u Parizu, a izložbom Exposition Générale predstavili su svoju kolekciju, čime je ovaj brend ponovno došao u središte mojeg zanimanja. Direktor fondacije Chris Dercon rekao je da je ovo prva izložba kojom su željeli “otvoriti kolekciju”, odabravši oko 600 radova iz zbirke od čak 4500. “Naravno, morali smo napraviti izbor,” izjavio je. “Ali cilj je bio da posjetitelji zaista zavire u ono što se krije iza zidova fondacije.” To je, zapravo, bilo prvo pitanje koje bih i sama postavila – kako se bira ono što bi trebalo predstavljati samu bit jednog svijeta poput Cartierova? Što znači odabrati “prave” komade u moru predmeta koji su već po definiciji izuzetni? Vodi li se pri tome emocijom, poviješću, estetikom? Taj proces selekcije u svojoj me suštini podsjeća na ono što Cartier radi kroz cijelo svoje stoljeće postojanja – ne pravi razliku između umjetnosti i obrta, već neprestano propituje gdje ta granica zapravo leži. Izbor nije samo pitanje ukusa, već način da se pokaže kako svaki predmet, ma koliko raskošan bio, u sebi nosi trag vremena, rukopisa i pogleda koji ga je stvorio.

Novi prostor Fondation Cartier nije samo arhitektonska promjena, već, kako kaže kustosica Béatrice Grenier, „transformacija same institucije“. Najveći je izazov bio kako modernizirati povijesnu haussmannovsku zgradu, a istodobno osmisliti novu arhitekturu za izlaganje. Sama zgrada, djelo Jeana Nouvela, postala je gotovo skulptura u pokretu: unutar nje nema zidova, nema stropova, sve se pomiče i sve je otvoreno. Jean Nouvel stvorio je prostor čija arhitektura reagira na umjetnost, umjesto da je nadvladava.

„Oduvijek sam zamišljao Fondation Cartier kao utočište, gostoljubivo mjesto gdje su svi pozvani otkriti umjetnost današnjice“, rekao je Nouvel nedavno na konferenciji za medije, opisujući zgradu kao „veliku radionicu koja se prilagođava umjetnicima, njihovim djelima i idejama“. I doista, nova adresa na 2 Place du Palais-Royal, u nekadašnjoj zgradi Grands Magasins du Louvre, djeluje više kao prostor u pokretu nego kao klasični muzej: pet pomičnih platformi, staklene fasade koje se otvaraju prema ulici i dojam da se umjetnost prelijeva iz zidova u grad. Dercon je nedavno izjavio da „duh nove Fondation Cartier nije duh katedrale u kojoj se uvijek mora više, uvijek veće“. Pitala sam se znači li to da nisu željeli da prostor impresionira veličinom (iako to ipak čini), već da bude intiman, otvoren i fleksibilan za umjetnike. Odgovor sam pronašla u Derconovoj želji da nova fondacija bude prostor koji diše s umjetnošću, a ne institucija koja joj nameće veličinu.

Dok sjedim u udobnoj fotelji, svjetla su prigušena, a ja čitam ove rečenice misleći kako bi to bila jedna od tri želje koje bih poželjela od zlatne ribice. Stvorila bih muzej koji istodobno poštuje već postojeću i složenu povijest zgrade, ali i dopušta umjetnicima i djelima da slobodno dišu, da postoje u svom muzejskom kontekstu, da budu predstavnici jednog vremena i nositelji vlastite priče. U jednom mi se trenutku učinilo da sve to ima mnogo šire značenje, kao da govori o načinu na koji i sami biramo što ćemo sačuvati, a što zaboraviti, u prostoru koji zovemo svojim. Fondation Cartier danas pokazuje da taj brend više ne pripada samo svijetu luksuza, već i svijetu muzeologije. Njegovi predmeti, nekoć namijenjeni osobnom užitku i privatnim kolekcijama, sada postaju muzealije – svjedočanstva o povijesti ukusa, vještine i društvenih promjena. Cartier na taj način prelazi granicu između modnog, luksuznog i muzejskog predmeta, između predmeta želje i predmeta proučavanja. U kontekstu suvremene umjetnosti taj prijelaz djeluje gotovo simbolično – ono što je nekoć bilo stvoreno da ukrašava tijelo, sada ukrašava prostor sjećanja.

Dok zatvaram tabove s fotografijama izložbe i renderima nove zgrade, pomislim kako je Cartier zapravo postao moj mentalni totem. Ne zbog dijamanata, već zbog te vještine da ispriča priču. Možda zato Toussaint ogrlica za mene i dalje ima sentimentalnu vrijednost, gotovo kao da sam je i sama nosila. Ne povezujem je uvijek s kultnim filmom, nego češće s povratkom nečemu što se ne može ukrasti niti otuđiti – osjećaju da ljepota postoji unatoč svemu.