Sklona sam vjerovati da je od svih oblika čovjekova izražavanja film najbliži magiji. Može zavesti, očarati, odvesti nas u neku drugu stvarnost i pokazati novi svijet. Međutim, on također može biti i lakmus papir svijeta u kojem živimo. Može rasvijetliti bolna mjesta, pronaći neuralgične točke društva, obilježiti neobilježene teritorije, kritizirati, propitivati, p(r)ozvati… U tekstu „Pred subjektivnim ogledalom: igram se pripadnika generacije” Makavejev je istaknuo da jedna „pojava može imati onoliko likova koliko je očiju promatraju. Nisam rekao upola manje, jer svatko od nas može imati i više od dva oka, recimo skeptično oko, pa optimistično oko, pa suzno oko, i to suzno rastuženo i razočarano, i suzno okvašeno radosnicama, sve je to vrlo, vrlo komplicirano”.
Sve te oči jesu film, tisuće i tisuće filmova, među kojima su i oni iz crnog vala. Taj kratki, ali plodonosni period otvorio je svako od tih očiju i gledao u stvarnost ne bojeći se reći što u njoj vidi. Etički, politički i estetski hrabar i progresivan, taj je period vjerojatno najdragocjenije filmsko nasljeđe koje kao regija imamo – ono koje nas, ako slučajno zaboravimo tko smo i što znamo, podsjeti.
Zato smo se, „pred subjektivnim ogledalom”, vratili desetljećima unatrag u legendarne naslove te epohe, od „Skupljača perja” do „Ponedjeljak ili utorak”. Prisjetili smo ih se i oživjeli ih, ali ne da bismo nostalgično gledali unatrag, nego da bismo kritičnije razmišljali unaprijed i podsjetili se da je uloga umjetnosti da nas probudi iz učmalosti, samoprezira, samozadovoljstva, ali i samosabotaže. Filmovi crnog vala su hrabri, eksperimentalni, živi, bijesni, erotični, politični, surovi i iskreno ljudski, i u danima kada je kultura posebno na udaru represivnih i regresivnih politika vrijedi se podsjetiti da film nije bijeg, nego otpor. Pripadnici nove generacije glumaca – Hana Selimović, Andrija Kuzmanović, Judita Franković Brdar, Slaven Došlo, Matej Zemljič i Jovana Stojiljković – našli su se u ulogama protagonista filmova crnog vala, a razgovarali smo s njima o stanju u društvu i kulturi, angažiranosti filma, o (ne)uvjetima, o tome kako postići autorsku hrabrost danas i zašto, unatoč svemu, film ostaje magičan.
„Prema tome, sve što nam se događa, i dobro i loše, ide nam u rok službe. Znači, svaka katastrofa, ako si kreativan, a ne uspiješ je pretvoriti u svoju prednost u sljedećem potezu, tvoj je neuspjeh. Prema tome, nitko nema pravo plakati što su mu oduzeli kruh, ili što su ga sjebali. To je u filmu tako. I, jednostavno, imaš to što si progutao, vatru koju si progutao u jednom trenutku. Ta vatra treba zasjati u tvom sljedećem filmu i pretvoriti se u neko sunce. Ako to ne uspiješ, onda – jebi ga. Onda imaš čir na želucu. To je isto vatra, samo psihosomatska, i onda umreš i istopiš se.” Dušan Makavejev, zabilježio Živojin Pavlović, Belina sutra, Prosveta, Beograd, 1983, str. 369
Slaven: Upravo se vozim na zatvaranje festivala u Bajinoj Bašti, pa prije nego što počnemo – sjećaš li se Bajine Bašte, Hana?
Hana: Sjećam se, prošle godine bila sam u žiriju, bilo je divno. Uspješno sam izbjegavala tulume do Čola večeri, ostalo je povijest.
Slaven: Da, te godine nisam bio, ali si me zamijenila, mora netko dobiti Zlatnog Slavena (smijeh) – to je neslužbena nagrada. Šalu na stranu, dosta mi se pitanja otvorilo ovim snimanjem i podsjećanjem na crni val. Svaki put kad im se vratim, bilo da ih gledam ili razmišljam o jugoslavenskom filmu, iznenadim se koliko su ti filmovi slobodniji u izrazu, hrabriji i glasniji od onoga što danas imamo.
Hana: Ono što mi je zanimljivo i o čemu sam razmišljala jest pitanje koliko dugo već nemamo nešto što bi se moglo nazvati umjetničkim valom u kulturi – i s čim to ima veze. Čini mi se najviše s tim što je nekad protivnik bio jasan, pa je i odgovor, politički i umjetnički, bio jasan. E, sad kad imamo amorfnog protivnika, takva nam je i umjetnost. Dogodio se i neki suludi paradoks – kritika sustava postala je njegov imanentni dio, a ne otpor istome. A s druge strane, frontova za borbu je previše, i u tom kaosu tužno je što nema zajedničke vode, pa nema ni vala.
Slaven: Nisam siguran je li to do konkretnosti protivnika. Čini mi se da, kao posljedica digitalnosti, sada živimo u višestrukoj stvarnosti. Moramo stalno biti svjesni da svatko od nas živi svoju stvarnost u odnosu na algoritam. Nekad su sustavi informiranja bili takvi da je, za početak, postojala činjenica, a sad mi se čini da više ni ne možemo imati jedinstven odgovor na ono što nas žulja, jer su naši doživljaji stvarnosti duboko pod utjecajem algoritma koji nam servira ono što će nam zadržati pažnju. Što se tiče financiranja, umjetnost – osim ako nije propagandna – ne može biti proizvod kapitalizma i kao takva doživljava se kao višak ili nekakav luksuz. I uopće više ne znam kako smo do toga došli.
Skupljači perja, 1967 (Aleksandar Saša Petrović) Realistični prikazi, socijalna tematika i velik broj naturščika istaknuti su crnovalni elementi ovog filma. Godine kada je izašao film “Skupljači perja” osvojio je Grand Prix žirija u Cannesu, a sljedeće godine donio je i nominaciju za Oscara za najbolji strani film. Hana nosi: kardigan i mini suknju sa životinjskim uzorkom od lureksa i chenillea, čipkasti bodi s dolčevitom, čarape s cvjetnim uzorkom i cipele s visokom potpeticom od lakirane kože, Valentino
Hana: Meni je jako zanimljivo ovo što si rekao, vrlo je bodrijarovski – o kraju velikih narativa i prelasku u simulakrum. I ja na to mislim kad kažem da je protivnik amorfan. Više ništa ne obrađujemo iz neposrednog iskustva. Sve je meta, ali na pogrešan način. Ono što mi je najtužnije jest, kad gledam estetski, etički, politički, koliko je nekad umjetnost bila opasna. Usudila bih se reći da današnja gotovo uopće nije. Da je produžetak privida demokracije i slobode, u kojoj možemo reći sve, ali je postalo nebitno što govorimo. Čini mi se da je tada film doista mogao imati utjecaj na velik broj ljudi, da je publika bila homogenija. Sad su potrebe toliko individualizirane da nas je to onemogućilo da plivamo u istoj vodi i zajedno napravimo val, što je paradoks jer svi jesmo u istoj vodi. Umjetnici su u posljednjih godinu dana dali zaista velik doprinos ovoj borbi, ali kao građani. Zašto to nije iznjedrilo nijedan oblik umjetničkog odgovora? Mislim da je to pitanje i autorske krize i moramo pronaći novi oblik u kojem će umjetnost biti doista djelotvorna, a ne nominalna i dekorativna.
Slaven: Pitanje je i jesmo li nedovoljno glasni ili je općenito glasnost svega tolika da se sve jedva čuje. Nekad je usmjerenost na film i umjetnost općenito bila drukčija. Sada imaš toliki dijapazon – od TikTok klipova od nekoliko sekundi do filmova – i svi su u zajedničkom prostoru. Jako je teško reći nešto da to netko čuje. Ali da ne bismo očajavali (smijeh), čini mi se da je rješenje pogledati u oči vlastitom sljepilu, i ako umjetnost ima neku poruku koju želi prenijeti, mora pronaći način da je oblikuje tako da bude komunikativna. To se često zaboravi.
Hana: Slažem se s tim, i stvarno prezirem tu vrstu hermetične umjetnosti koja je sama sebi svrha i nema komunikaciju kao osnovni cilj. Kazalište ili film koji se zatvore u sebe postaju elitistički. S druge strane, postoji i taj užas konzumerizma. Ta vrsta potpunog podilaženja elementarnom konzumerizmu, uz minimalno etičko i umjetničko promišljanje, za moj je ukus jednako opasan pravac.
Slaven: Jest. Ali moraju se pronaći neki načini da se dopre do šireg kruga. Imam jedan neglumački primjer, Sadhguru je, recimo, imao cilj proširiti svoju ideju o važnosti razumijevanja zemljišta i načina na koji ga obrađujemo, što utječe na gomilu drugih sustava. Na turneju je išao motorom i napravio TikTok pjesmu. Njegov cilj je bio prenijeti poruku koju smatra važnom, a zna da je priroda stvarnosti takva da moraš prihvatiti ono što se događa ispred tebe i zatim mu pristupiti na neki način. Ne kažem da treba podilaziti publici, ali treba razumjeti što te okružuje da bi mogao adresirati probleme na način koji je razumljiv. Treba pronalaziti nove metode i pristupe.
Hana: Tu je samo opasnost ne skliznuti u populizam, ali da, u pravu si u nekom smislu. Moramo biti svjesni da kazalište konzumira 2,5% stanovništva u ovoj zemlji. S druge strane, opet se vraćam na crni val. Budući da svaki sustav oblikuje odgovor, moramo provaliti kako u ovako disperzivnom sustavu uputiti najtočniju strijelu. Crni val je u velikoj mjeri bio odgovor na ironiju ideje bratstva i jedinstva, idealnog sustava. Danas ne baratamo ideologijama, nego interesima i profitom. I u takvom sustavu i sama kritika sustava postala je projekt. Mora postojati način da izađemo iz tog kotača. Između 60-ih i 70-ih ti su ljudi doista bili kažnjavani, cenzurirani, protjerivani. Mi jesmo blizu toga. Situacija s Narodnim kazalištem najeklatantniji je primjer represije državnog aparata nad kulturnom institucijom. Čini mi se da naš odgovor još uvijek nije dovoljno snažan.
Slaven: Zvuči dosta obeshrabrujuće koliko je sve isprepleteno, pa mi je često vrlo teško pronaći prostore slobode i optimizma. I iskreno, sve sam skloniji pronalaziti ih u osobnom djelovanju i postojanju.
Po isti poti se ne vračaj, 1965 (Jože Babič) „Po isti poti se ne vračaj” jedan je od prvih jugoslavenskih filmova koji se dotaknuo dotada tabu-teme međuetničkih odnosa u poslijeratnoj Jugoslaviji, govoreći o skupini sezonskih radnika iz tadašnje Bosne i Hercegovine koji odlaze tražiti posao u tadašnju Sloveniju Hana Selimović nosi: svilenu maramu s printom, Chanel Kaput od vune, Vaillant
Hana: Meni su kolektivne pobune jedna od najuzbudljivijih stvari mog svjesnog života, iako još nisam prisustvovala nijednoj uspješnoj. Ostat ću naivna do kraja svog života i vjerovati u to (smijeh). Ne znam sjećaš li se onih dana tijekom štrajka, kad je bila ona velika šetnja – rijetko kad sam se osjećala tako pripadno.
Slaven: Da, bilo je u tim šetnjama nešto posebno, sve su bile toliko snažne.
Hana: E, mislim da nam upravo ta vrsta pripadanja nedostaje, a da se ona stvara u skupinama istomišljenika. Koliko god te jedinice udruživanja bile male, odatle očito treba početi. U tom smislu razumijem tvoju ideju o individualnom zadovoljstvu, jer na sebe možeš računati, ali mislim da je rješenje u nenasilnom udruživanju. U traženju istomišljenika, među ljudima koji mogu razgovarati kao što mi sad razgovaramo.
Slaven: Na to i ja mislim. Ali u svemu tome moraš poći od sebe, pa zatim od onih s kojima se razumiješ i graditi svoje krugove. Samo što je ponekad teško birati bitke i odlučiti se na bilo kakvu žrtvu nakon mnogo neuspjelih pokušaja. Teško je znati odakle početi, postoji toliko varijabli. Puno se odgovornosti stavlja na leđa pojedincu. Naravno, u velikim događajima kao što je ovo što sada živimo, jasno je što treba činiti. Postoje granice koje, kad se prijeđu, ljudi jednostavno imaju dužnost reagirati. Ali, ima toga previše.
Hana: Pa mislim, događa se Gaza. Mi raspravljamo o umjetničkim valovima u Srbiji. Da, svi osjećamo da se nekako mora reagirati, a kako kaže Gorki: „Mali smo ljudi i snage su naše male.”
Slaven: Mislim da je to izravno povezano s ovim – s količinom odgovornosti koja se stavlja na pleća običnog čovjeka.
Hana: To je u proporcionalnom odnosu s onim što svatko doživljava kao spokoj sa svojim odrazom u ogledalu. Svatko je miran ili nije s nečim – to je pitanje osobnog izbora. Što se tiče umjetničkog vala, on je odgovor na neki prijeteći sustav. Mi živimo reperkusije pogrešnosti mnogih sustava. S druge strane, kad imaš kruh, imaš i „luksuz” baviti se pitanjima koja se tiču pogrešnosti društvenog ustroja. Mnogi to nemaju i bave se isključivo pukim preživljavanjem. Ipak, nadam se da će s određenim odmakom (i pobjedom!) možda doći i neka vrsta umjetničkog odgovora na ovo vrijeme.
Slaven: Slažem se sa svime, samo je sve toliko ludo. Mi na ulici radimo ono što bi trebalo raditi tužiteljstvo. Cijelo se društvo mora mobilizirati na taj način. A zanimljivo je što se sve stalno događa, i zato je često sve paralizirajuće. AI ludo napreduje, do 2050. bit će više plastike nego ribe u oceanima, najveće tržište rada su prijevoznici koji će ostati bez posla… Toliko je frontova za borbu da je ponekad sve preplavljujuće.
Buđenje pacova, 1967 (Živojin Pavlović) Film koji govori o kratkotrajnoj nadi, razočaranju i potrazi za smislom jedno je od najistaknutijih ostvarenja crnog vala za koje je Pavlović dobio Srebrnog medvjeda na Berlinaleu. Svilena midi slip haljina ukrašena čipkom, Dolce & Gabbana
Hana: Slažem se, ta vrsta pogleda je prediktivno realna, ali i pomalo defetistička. Ipak mislim da postoji neka vrsta dužnosti da damo sve od sebe i ponašamo se u skladu s onim što vjerujemo da je dobro i ispravno. Studenti su pokazali model organizacije koji može funkcionirati na različitim poljima – kolektivno udruživanje na najmanjem zajedničkom nazivniku u kojem zajedništvo, unatoč razlikama, može postojati.
Slaven: Da, to je negdje i naša dužnost, a možda i razlog zašto smo se počeli baviti ovim poslom. Jer bez uvjerenja da postoji najmanji zajednički nazivnik oko kojeg bismo se okupili, ne bi imalo smisla voditi dijalog kroz umjetnost.
Hana: Na kraju krajeva, upravo to. Umjetnošću sam i željela baviti zato što me zanima gledati u stvari oko sebe. U ljude, fenomene, sustave, politike, društvene okolnosti, u bijedu, u bogatstvo. Zanima me gledati u sve to. Zatvarajući oči i skrivajući se od toga, naša umjetnost prestaje to biti i postaje tek neka vrsta tržišnog proizvoda.
Slaven: Iz sličnih razloga i ja sam počeo baviti se glumom. Iz krajnje osobnih pobuda. Zanima me što je sve ovo, tko sam ja, što su odnosi, obitelj, gdje sam ja u svemu tome, što je sustav. Glavno mi je bilo upravo to raslojavanje. Samo bih se vratio na ono gore – ne mislim da je defetistički. Naravno da svatko treba zastupati vrijednosti i u svojoj umjetnosti i u životu, samo generalno govorim u obranu ljudi. Razumijem da se umore, imam razumijevanja za to. Čini mi se da treba imati malo hladniju glavu za reakcije.
Hana: U političkoj praksi, apsolutno. Nisam sigurna koliko je to dobro za umjetnost.
Slaven: Mislim da jest. Kad hladnije sagledaš stvari, možeš pronaći i odgovore. Što se tiče filma i kazališta, to je toliko složeno da često ne znam kolike su mi slobode i odgovornosti. S druge strane, u nekom osobnom, pojedinačnom svijetu, mislim da svatko može pronaći načine.
Hana:Potpuno si u pravu, jer u ovom našem posttranzicijskom kulturnom polju tržište ne prodaje samo umjetnost, nego i moralne pozicije. Tako ponekad biti angažiran postaje neka vrsta brenda, i umjesto kolektivne borbe dobiješ estetizirani moralni kapital. U tom smislu vjerujem da se moramo vratiti ideji da umjetnost mora ponovno postati opasna i neugodna.
Lijevo: Skupljači perja, 1967 (Aleksandar Saša Petrović) Radnja filma smještena je u romsku zajednicu jednog sela na sjeveru Vojvodine, ali njegova tema nadilazi lokalni okvir baveći se univerzalnim pitanjima ljubavi, međuetničkih i socijalnih odnosa. Smatra se jednim od najznačajnijih ostvarenja crnog vala i jugoslavenske kinematografije. Crna kapa, Valentino Desno: Nevinost bez zaštite, 1968 (Dušan Makavejev) Napravljen kao kolaž koji se sastoji od istoimenog igranog filma iz 1942. godine u režiji Dragoljuba Aleksića, dokumentarnih snimaka akrobatskih nastupa Dragoljuba Aleksića, kao i dokumentarnih snimaka Beograda nakon bombardiranja, Milana Nedića i Dimitrija Ljotića. Svetlana Slapšak tvrdi da spada među najbolje, a možda je i najbolji jugoslavenski film. Hana i Judita nose: bodi kostime kratkih rukava, arhiv kostimografkinje Slaven nosi: donji dio kupaćeg kostima, arhiv kostimografkinje
Slaven: Točno. Iako bih ja prije rekao da treba jasno zastupati svoje slobodarske vrijednosti, što će se, naravno, u društvu naviklom na nasilje čitati kao neugodnost i opasnost. U godinama sam kad se često pitam što ja to zapravo radim (smijeh). Često su ti uvidi bolni, ali to je ono o čemu govorim kad spominjem hladnu glavu. Vidjeti realno stanje, u kojem pokušavam sagledati sve svoje vještine kako bih kroz materijalnu sigurnost stekao neki osjećaj slobode. Možda se zapravo ni ne radi o slobodi, nego prije o autonomiji.
Hana:Razumijem, i razumijem tvoj primjer „hladne glave”. Ja svoju sa 38 godina još uvijek nisam uspjela dovoljno ohladiti da bih si osigurala tu vrstu autonomije. Jedina koju osjećam autentičnom je ona unutar prostora moje kože, i to nastojim očuvati. Ali iskreno mislim da ima nade. Bila sam ljetos na jednom putovanju, u sustavu koji je doista kapitalistička mašina koja ne ostavlja prostor ni za minimum promišljanja. Ili se bogatiš ili preživljavaš. I prvi dan nakon povratka otišla sam na prosvjed. Samo sam razmišljala koliko je lijepih, civiliziranih, politički svjesnih, otmjenih i hrabrih ljudi na jednom mjestu. Ne znamo ishod naše borbe, ali vjerujem da smo, dok se borimo, u zdravoj poziciji.
Slaven: Meni je to nevjerojatno. Kad zapravo vidim koliko ima slobodnomislećih ljudi koji su spremni stati iza svojih vrijednosti. Ta linija postoji, vidimo je i kroz nju se vrijednost može uspostaviti.
Hana: Mislim da mi sebe često potcenjujemo, a da nismo skroz nebitni, samo što se još uvek nismo dobro organizovali i zadali tačniji ritam odgovorima na situaciju. I ne samo reaktivno, kao odgovor na njihove „poteze”. Nego, mislim da sada imamo priliku da počnemo da zadajemo neku vrstu ritma. U kojoj meri i na kom planu udruživanja, nisam sigurna, ali sasvim jesam da verujem u manje grupe ljudi koji veruju u iste stvari. Od takvih nastaju pokreti.
Talenti: Hana Selimović, Jovana Stojiljković, Judita Franković Brdar, Slaven Došlo, Andrija Kuzmanovic, Matej Zemljic
Kostim: Suna Kažić
Šminka: Irena Miletić
Kosa: Milena Maršić
Set dizajn: Sandra Subic
Set dekor: Vitomir Kovačević
Produkcija: Teona Milićević, Marita Bobelj
Asistent fotografa: Darko Sretic
Asistent kostima i mode: Anastasija Jovanovic
Asistent šminke: Nemanja Radočaj
Rasveta: Etar Film
Zahvaljujemo restoranu
Trišešira, Maši, Stevi i Steli, kao i Farmi ovaca Milošević
