„Silazim za minutu!”, vedar glas odjekuje kroz interfonsku vezu. Kasno je toplo ljeto u istočnom Londonu, a ja sam upravo pritisnuo zvono na staroj školskoj zgradi, sada pretvorenoj u prostor s uredima za ljude iz svijeta mode. Nakon nekoliko minuta pojavljuje se vitki dvadesetdevetogodišnji glumac Harris Dickinson, koji silazi niz vanjske stepenice i pruža mi ruku. „Jesi li dugo putovao dovde?”, pita me.
Nalazimo se nekoliko kilometara od londonskog filmskog središta u Sohou, u kvartu s modernim restoranima i kafićima, gdje je Dickinson smjestio svoju producentsku kuću Devisio Pictures. Ovdje je gotovo neprimjetan – u bijeloj majici, kargo hlačama i Adidas Sambama – a atmosfera u njegovu uredu podsjeća na neku živahnu, ali uspješnu startup tvrtku: stari filmski plakati, sobno bilje, paleta čajeva od različitog bilja. „Prvu grubu verziju ‘Urchina’ napravio sam na ovim monitorima“, kaže Dickinson pokazujući na golemi ekran na stolu u kutu.
„Urchin” – koji je Dickinson napisao i režirao – premijerno je prikazan samo dva mjeseca ranije u Cannesu, gdje je u dvodijelnom Pradinom odijelu prošetao crvenim tepihom, dok su bljeskovi fotografa obasjavali njegove „modeljanovske” crte lica. Od svega toga sada smo udaljeni miljama. „Nikad u životu nisam bio toliko nervozan“, kaže. „Bio sam prestravljen. Deset minuta prije nego što je projekcija počela imao sam osjećaj da ću doživjeti živčani slom.”
Ali reakcije su bile fantastične: „Urchin”, duboko potresna drama o Mikeu, mladom beskućniku u Londonu koji se bori s ovisnošću i problemima mentalnog zdravlja, osvojila je i nagradu kritike i nagradu za najboljeg glumca, koju je odnio Frank Dillane.
Dickinson dane nakon toga opisuje kao vrtlog – „ludilo”, kaže svojim blagim londonskim naglaskom – i on i Dillane bili su zatrpani pohvalama i obavezama promocije. (Iako je bilo i predaha, poput kanskih zabava do jutra, na kojima su njegova djevojka, pop glazbenica Rose Gray, i njihova prijateljica Charli XCX preuzele DJ pult.) „Bez obzira na to priznaju li ljudi to ili ne”, kaže Dickinson o Cannesu, „tražiš nekoga da ti kaže: ‘U redu, ovo funkcionira. Nisi potpuno lud. Ovo nije besmislen trud.’ Zato je taj osjećaj bio dobar.”
Dickinson nije bio jedini glumac koji je debitirao kao redatelj na festivalu (Scarlett Johansson i Kristen Stewart također su se upustile u taj izazov). Je li osjećao dodatno propitivanje – pa čak i skepticizam? „Naravno”, kaže on. „Ali pročitao sam i jednu recenziju u kojoj je pisalo: ‘Dokazuje da zna napraviti više od naručivanja mlijeka.’ To je bio tako reduktivan, glup naslov.
Cijeli život želio sam raditi filmove i izborio sam se za svoje mjesto da bih stigao dovde.
Dickinson je proboj ostvario u indie hitu Elize Hittman iz 2017. „Beach Rats”, gdje je igrao buntovnog tinejdžera iz Brooklyna koji se bori suočiti sa svojom seksualnošću. Njegov talent da uloge oboji lomljivom ranjivošću i grubom snagom donio mu je uloge problematičnih grubijana u filmovima „Where the Crawdads Sing” i „The Iron Claw”. (Njegovo pojavljivanje kao plitkog himbo modela u društvenoj satiri Rubena Östlunda „Triangle of Sadness”, nagrađenoj Zlatnom palmom, predstavljalo je zanimljiv odmak od tipa likova koje inače tumači.) A potom je uslijedila njegova uloga rame uz rame s Nicole Kidman u prošlogodišnjem „Babygirl”: igrao je mladog pripravnika u korporaciji koji pokušava – snalažljivošću i nespretnom prostodušnošću (spomenuto „naručivanje mlijeka”), zavesti svoju šeficu u aferu obilježenu elementima BDSM-a
Ostaviti glumu po strani kako bi se posvetio režiranju „Urchina” (na scenariju je počeo raditi prije pet godina) bio je „čudan zaokret”, kaže. Kao glumac u brzom usponu, podrijetlom iz radničke klase iz predgrađa Highams Park u istočnom Londonu, majka mu je frizerka, otac socijalni radnik – proveo je dobar dio rane karijere prihvaćajući poslove koji su mu, „bez obzira na njihov umjetnički značaj u svijetu, pružali prilike”. Režija je zahtijevala odbijanje uloga u trenutku kada je financiranje filma još bilo nesigurno.
„Urchin” je bio skok u nepoznato. „Nešto što sam morao napraviti”, kaže. „Nisam mogao pobjeći od toga.”
Dickinsonove redateljske ambicije sežu daleko unatrag. S deset godina snimao je skejterske filmove na Sony Handycam kameri. S četrnaest je stvarao kratke filmove pod utjecajem autora poput Mikea Leigha i Shanea Meadoza. „Pisao sam prilično teške, nabijene scenarije”, kaže pomalo postiđeno. Po završetku srednje škole razmišljao je da se pridruži Kraljevskim marincima, ali zahvaljujući podršci profesora iz Raw Academy – kluba za izvedbene umjetnosti koji je pohađao – počeo je odlaziti na audicije. Gluma mu je, kaže, „djelovala kao nešto što mogu raditi bez trošenja novca i bez preklinjanja ljudi da mi pomognu u stvaranju filmova”.
Godine borbe za prihode naučile su ga upornosti i hrabrosti koje su mu bile potrebne da uđe u BBC i predloži svoj kratki film „2003”, prikaz mladića koji pokušava pomiriti se s ocem alkoholičarom prije odlaska na front, uoči rata u Iraku. Upravo je njegova znatiželja prema režiji dijelom potaknula Halinu Reijn da ga angažira za „Babygirl”: „Znala sam da je napisao scenarij i da će ga režirati”, objašnjava ona. „Znala sam da ga zanima cijeli proces stvaranja filma.” Ta fascinacija bila je očita i u načinu na koji je vodio snimanje „Urchina”, kaže Archie Pearch, njegov dugogodišnji prijatelj i suosnivač „Devisio Picturesa”. „Sjećam se prvog tjedna – netko je iz kombija iznosio opremu, a Harris mu je odmah priskočio pomoći”, priča. „Nema ega.”
Upravo mu je zato, vjerojatno, najneugodnije kad priča o „Urchinu” to što u njemu i sam glumi: igra Nathana, dvoličnog prijatelja glavnog junaka Mikea s ulice, koji kasnije ulazi u transakcijski romantični odnos sa starijom ženom. To uopće nije bilo planirano – glumac koji je bio angažiran za tu ulogu odustao je tjedan dana prije početka snimanja, a Dillane ga je nagovorio da uskoči. „Morao sam mu reći: ‘Prijatelju, moraš biti u ovom filmu’”, kaže Dillane, koji ima isti nestašan, pomalo profinjen šarm kao i protagonist filma. „Znaš tog lika do srži”, sjeća se da mu je rekao, „znaš što je potrebno. Ti si sjajan glumac.”
Kad to spomenem Dickinsonu, on uzdahne. „Osjećao sam se kao idiot što glumim u vlastitom filmu, iskreno. Kao, ‘Evo mene, ja ću to!’” No uloga je dovoljno mala da to bude u redu. „To je Frankov film.” Snimanje je trajalo pet tjedana uz mikroskopski budžet – ograničenja koja su mu, kako kaže, donijela energiju.
„Mozak mi je uživao što je stalno aktivan. Žudio sam za tom razinom angažiranosti i odgovornosti.”
(Uživao je i u rutini montaže – svakodnevni odlazak u ured kako bi uređivao film, a zatim povratak kući u istočni London, u stan koji dijeli s Gray i britanskom kratkodlakom mačkom Misty Blue, na večeru.)
Za Dickinsona je najveći izazov bio pronaći pravi ton kojim će obraditi osjetljivu temu filma. Dugo volontira u londonskoj humanitarnoj organizaciji za beskućnike, i iako ne želi „trubiti o tome”, priznaje da mu je važno spomenuti to iskustvo jer je imalo utjecaj na film. „To je sklizak teren”, priznaje. „Taj rad postao je dio moje rutine kako bih imao osjećaj da nisam beskorisno ljudsko biće.” Karijera njegova oca u socijalnom radu bila mu je još jedna inspiracija. „Važno je da ljudi znaju da sam odradio svoj dio posla u tom svijetu.” Zapravo, i za fotografiranje povodom premijere u Cannesu, Dickinson je obukao majicu kao odgovor na izjave bivše britanske ministrice unutarnjih poslova Suelle Braverman:
„Život na ulici nije stvar izbora, Suella. To je znak neuspješne politike države.”
„Što god mogu učiniti da ukažem na probleme, učinit ću”, kaže on. „Nije mi teško obući jebenu majicu na plaži, znaš na što mislim? Mislim da dolazimo do točke kad ljude treba prozivati. Prošli smo fazu u kojoj se političari mogu tek tako izvući.”
Ušli smo u složeno pitanje klase, a Dickinson predstavlja sve rjeđu vrstu britanskog glumca – radničkog tipa glavnog junaka poput Alberta Finneya i Terencea Stampa, ili, u novije vrijeme, Jamesa McAvoya i Clivea Owena – čije je skromno podrijetlo oblikovalo filmove u kojima su sudjelovali. Izvješće Laburističke stranke Britanije iz 2024. pokazalo je da je gotovo polovica britanskih kandidata za vodeće kulturne nagrade pohađala privatne škole, a nakon 14 godina konzervativne vlasti u Ujedinjenom Kraljevstvu, izvori financiranja umjetnosti drastično su smanjeni.
Kad ga pitam o svemu tome, zastane da razmisli prije nego što odgovori. „To se često viđa”, kaže. „Očito je kako privilegije ljude podižu na razne načine i ne krivim nikoga zbog toga. Ali teško je kad netko nema financijska sredstva dok pokušava izgraditi karijeru.” Kako se filmski autori i umjetnici uopće izdržavaju dok čekaju da se nešto realizira? „Ili možda nikada ne bude realizirano”, dodaje. „Kako se sve to radi bez podrške?”
Oni koji ga dobro poznaju uvijek se vraćaju na istu temu: „Skroman i vrlo prizeman”, kaže Reijn. „Skroman i vrlo ljubazan”, dodaje Pearch. „Potpuno mu vjerujem”, ističe Dillane. „Kroz ovaj svijet prošao je na predivan način.” Dio toga leži i u njegovu instinktivnom održavanju privatnosti: iako rado odgovara na pitanja, jedini zahtjev (izrečen s najvećom učtivošću) bio je da ne budem previše precizan u vezi s lokacijom njegova ureda. Nema, međutim, nikakav problem govoriti o Rose Gray, primjerice, čiji je debitantski album objavljen početkom godine i naišao na pohvale. „Obožavam je hvaliti”, kaže sa smiješkom. „Kad vidim Rose kako radi svoje, stvarno sam zadivljen.”
A sljedeći korak, naravno, jest epski četverodijelni serijal o Beatlesima Sama Mendesa, u kojem Dickinson glumi Johna Lennona. Još uvijek zvuči iznenađeno što je uopće dobio tu ulogu. „Imao sam automatski imposter sindrom”, priznaje. „Ali Sam je tako inteligentan, ljubazan čovjek – najbolja osoba za ovaj posao.” Kako je bilo raditi s ostalim glumcima (Paul Mescal, Barry Keoghan, Joseph Quinn)? „Da… da.” Razmišlja o riječima (i vjerojatno o NDA ugovoru) prije nego što odgovori, sa znalačkim osmijehom: „Dobri su, ti dečki.”
Povremeno radi na novom scenariju, ali filmovi o Beatlesima mu trenutačno zauzimaju gotovo sve vrijeme – i vjerojatno će sve do premijere 2028. godine. „Pišem, ali mislim da moja energija najbolje funkcionira kad se fokusiram na jednu stvar”, kaže. Ovo je, zapravo, vrlo rijedak slobodan dan. A kako izgleda slobodan dan Harrisa Dickinsona? „Imam dobru ekipu prijatelja koji svi žive u Londonu. Odem u park, popijem nešto, prošetamo, uobičajene gluposti, brate. Odem u kino. Vrlo dosadno.”
Toliko dosadno da je razlog zbog kojeg mora otići – zubarski pregled. Dok izlazimo iz ureda, par djevojaka u Breton prugastim majicama podiže pogled s ručka, primjećujući visoku figuru, dječačkog lika koji preskače stepenice po dvije. Na njihovim se licima na trenutak pojavi prepoznavanje, a zatim se vrate svom obroku, nezainteresirane. Samo jedan fin dečko na putu k zubaru.
Photo:Brett Lloyd
