Od Slovenije do Makedonije, regionalni kandidati za 98. dodjelu Oscara donose priče o oslobađanju, sustavu, apsurdima i snazi pojedinca. Tara Đukić razgovarala je s autorima i autoricama o njihovim novim ostvarenjima, očekivanjima i ulozi umjetnosti danas.
Tara Đukić13 studenoga, 2025
Kada je početkom ove godine film hrvatskog redatelja Nebojše Slijepčevića bio nominiran za Oscara, osjetila sam to kao tihu pobjedu svih nas koji „nismo mogli šutjeti”. U samo trinaest minuta stvarnih događaja suočio nas je s pitanjima vlastite odgovornosti – što činimo ili ne činimo kada postanemo svjedoci nepravde: lako je biti pravedan kad nema rizika, ali kad nam se opasnost približi – ostajemo li uspravni? Priča iz ratne prošlosti samo je osvijetlila moralne dileme koje su i danas prisutne, a tom su stazom, svatko na svoj način, krenuli i regionalni kandidati za 98. dodjelu Oscara koja će se održati u ožujku 2026.
Od potiskivanja i oslobađanja ženskog glasa i tjelesne autonomije, preko odnosa čovjeka i prirode pod prijetnjom uništenja, pa sve do ožiljaka društva koje posrće u autoritarnim i nacionalističkim ideologijama, svaki od filmova u utrci za nominaciju svjedoči onome u što, gotovo utopijski, vjerujem – da umjetnost danas ima obavezu biti angažirana. Sudbine njihovih likova pokazuju kako se osobna hrabrost, otpornost i suosjećanje testiraju pod pritiskom sustava, razotkrivajući slabosti i apsurde različitih ustaljenih obrazaca, ali i snagu pojedinca da sačuva ljudskost unatoč njima. Neki nas pozivaju da ponovno postanemo gospodari svoje budućnosti, drugi nas podsjećaju da zaštitimo slabije i napravimo odmak od svake vrste podjela, a treći nam bajkovito pripovijedaju o iscjeljenju duše u konzumerističkom svijetu. No svi oni vraćaju onaj krhak, ali iskričav, i prije svega nužan tračak smisla.
U svom prvom dugometražnom filmu Little Trouble Girls Urška Đukić bilježi trenutke odrastanja kroz suptilno, a subverzivno istraživanje seksualnosti. Između dvije učenice katoličkog zbora – Lucije (Jara Sofija Ostan) i Ane Marije (Mina Švajger) – rađa se privlačnost dok se svakog vikenda susreću u samostanu na selu. „Inspiracija mi je došla dok sam gledala koncert zbora jedne katoličke škole. Djevojke su pjevale staru slavensku narodnu pjesmu tolikom snagom da sam zaplakala. Bilo je nešto izuzetno u tim glasovima mladih djevojaka, na pragu da postanu žene. Djelovalo je nevjerojatno snažno i važno, osobito kad pomisliš koliko su ženski glasovi kroz povijest često bili ušutkivani. Sjećam se da sam vidjela trojicu svećenika u publici, podjednako dirnute kao što sam bila i ja, i cijela situacija činila mi se neobičnom: patrijarhalni, celibatni muškarci koji slušaju moćne glasove ispunjene ženskom energijom. Ta slika bila mi je toliko zagonetna da sam shvatila kako je moram dublje istražiti. Pratila sam taj zbor neko vrijeme, promatrala ih i to je postalo sjeme za scenarij. Počela sam od istraživanja ženskoga glasa – kako je bio potiskivan, ali i kako može biti uzdignut. To me dovelo do tema poput tijela, seksualnosti, krivnje, srama, duhovnosti i cijelog puta otkrivanja vlastite snage”, priča autorica. I to ne bilo kakvih ženskih glasova, nego glasova u zajedništvu, zbog čega film ima snažan senzorički potencijal.
Sve je počelo od (samo)refleksije. „Kao djevojčica često sam osjećala krivnju zbog svojih nagona. Moja obitelj nije bila osobito religiozna, ali majka mi je ipak prenijela tradicionalne katoličke predodžbe o tome kakva bi „dobra djevojka“ trebala biti. Trebale su mi godine da shvatim koliko takve ideje mogu biti ograničavajuće, osobito kada je riječ o ženskom tijelu i seksualnosti.” Lucija, glavna junakinja filma, tiha je i pomalo zamišljena djevojka iz religiozne obitelji. Privlači je Ana Marija – karizmatična i samouvjerena vršnjakinja koja očarava druge svojim ciničnim pogledom na svijet. Lucijina nevinost je zabavlja, ali u njoj prepoznaje mir i samopouzdanje koje dolazi iznutra. No, privučenost nečemu ne mora uvijek biti želja za činom. Ponekad nas privlači nešto što druga osoba ima, a nama nedostaje. I to je oblik seksualne energije. Lucija osjeća privlačnost prema nečemu što još ne razumije, ali što mora slijediti da bi odrasla. Poput kontradikcija koje čeznu da se isprepletu. Na površini, Kaj ti je deklica priča je o rađanju queer želje pod budnim okom Katoličke crkve. No film se opire jednostavnom tumačenju. Ideja da je seksualnost grijeh zapravo je skriveni oblik kontrole – ona odvaja čovjeka od vlastitog izvora snage. Veza između Lucije i Ane Marije možda je prolazna, ali kroz nju obje dotiču dublju istinu – onu koja spaja tijelo i dušu, stoljećima razdvojene dogmom. „Film Kaj ti je deklica priča je o važnosti da ljudi snažnije osjete svoje tijelo i nauče slijediti vlastito unutarnje vodstvo umjesto da slijepo prate društvene upute koje su se kroz povijest često pokazale besmislenima i ograničavajućima”, na kraju dodaje Urška.
S jedne strane, život, težak, surov, siv, okolina otrovna i opasna; s druge, spektakularni predjeli, fantastični mikrosvjetovi koje su mještani sami sebi stvorili. Već u prvih nekoliko kadrova opipljivo je da Sunce nikad više govori o pojedincu koji se suprotstavlja onima čije djelovanje prijeti nepovratnom uništenju prirode i vlastite baštine. U toj potresnoj atmosferi, najpotresnije je to što je film utemeljen na stvarnim događajima. Redatelj David Jovanović, inspiriran vlastitim djetinjstvom i ljetima provedenim u jednom bosanskom rudarskom selu, film snima u Krivelju kraj Bora, gdje rudnici doista postoje i nezaustavljivo se šire tik uz naseljena područja. „Sudjelovanje mještana Krivelja bilo je ključno za film. Prvo, sve što su oni za nas napravili – rušili, gradili, kuhali, orali, sjekli – i sve što su nam dopustili da napravimo, nikada ne bismo mogli priuštiti. Ali drugo, i mnogo važnije, njihove priče i njihova kultura oblikovali su film. Bez njih bi ovo, za početak, sigurno ostao kratki film. Inspiriran svime što sam čuo i doživio, snimio sam mnoštvo dodatnih scena zahvaljujući kojima smo sada tu gdje jesmo – na korak do Oscara”, govori autor. Neki mještani prihvaćaju ponudu da prodaju svoju zemlju i napuste je kako bi pobjegli od zagađenja i podrhtavanja koje izazivaju eksplozije. Glavni junak Vid (Dušan Jović) čvrst je i principijelan čovjek koji se opire tome da se njegov način života ugasi, dah po dah. Dule (Rastko Racić) gleda na svog oca s divljenjem. Zajedno rade na izgradnji staklenika: za Vida, to je čin prkosa i otpora nadolazećem uništenju, a za Duleta utočište mašte.
Ovaj motiv nije slučajan, on je pandan onome čemu je redatelj David Jovanović svjedočio. „Na terenu smo susretali ljude koji religiozno skupljaju antikvitete i ponosno govore: Tu ima stvari da ti pamet stane. Sreli smo čovjeka koji je sebi napravio pravi raj u maloj šumici s ribnjakom, kao i nudističku plažu pod nazivom Kod Prevare usred jalovišta. U njihovim svjetovima sve je fantastično i nadrealno.” Da bi preživjeli svakodnevne eksplozije, urušene kuće, crnu vodu, uvelo bilje, bolesne ljude, potpunu devastaciju prirode koja podsjeća na predjele napuštenih planeta. Te mistično-fantastične niti poput su užeta spasa, bijega od svakodnevice i borbe za dah. Tu se pojavljuje i lik Boga kojeg tumači Svetozar Cvetković.
„Kada smo Đorđe i ja snimali dokumentarni film u Bosni, s ciljem istraživanja svijeta sličnog onom u našem filmu, intervjuirali smo bakinog prijatelja Rađu, koji je u tom rudarskom selu stvorio malu oazu, posadio je boriće, napravio roštilj, ribnjak, stolove i stolice od panjeva, pretvorio dio svoje šumice u mali raj. Usred tog ‘raja’ stao je pred kameru i izgovorio, od riječi do riječi, sve što Svetozar kaže u filmu. Prirodno je bilo da upravo on utjelovi takav lik, jer je i u dva moja kratka studentska filma već tumačio slične autoritativne figure, Harona i profesora režije.” No zahvaljujući jedinstvenom vizualnom jeziku filma, satkanom od dugih, sporih kadrova, sve je u dualnosti – lirskog i sirovog, prkosa i mašte, nade i beznađa, časti i bešćutnosti. Kada je objavljeno da će Sunce nikada više biti srpski kandidat za Oscara, okarakteriziran je kao autorsko ostvarenje sa suvremenom i univerzalnom temom.
Dvije su stvari prevagnule u njegovu korist: univerzalnost teme stradanja ljudi i prirode zbog pohlepe i moći multinacionalnih kompanija koje se bave rudarenjem diljem planeta, te koherentnost tragične priče u stiliziranom maniru poetskog naturalizma. Iako David Jovanović ističe da ne vjeruje u angažirani film, snimiti film koji brani čast, integritet i zdrav razum, u svijetu koji izdiše u predaji, upravo je angažirani poticaj koji nam je potreban.
Prvi put susrećem se s ovim filmom krajem proljeća, na Beldocsu, u kategoriji Bitka za stvarnost, s programom koji istražuje kako tumačimo istinu i gradimo zajedničku stvarnost u eri povijesnog razvoja tehnologije, rastućih autoritarnih režima, konfuzije, fragmentacije i medijskog viška. Nakon što je u svojim igranim filmovima, poput Grbavice (2006) i za Oscara nominiranog Quo Vadis, Aida? (2020), osvijetlila srpske ratne zločine počinjene tijekom raspada Jugoslavije između 1991. i 2001. godine, najtalentiranija suvremena bosanskohercegovačka redateljica Jasmila Žbanić okreće se dokumentarnom obliku kako bi prikazala iznimnu povijesnu ličnost – Emerika Bluma, inženjera i vizionara koji je u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini osnovao čuvenu kompaniju Energoinvest, utemeljenu na modelu radničkog samoupravljanja. Kroz bogatu arhivu i svjedočanstva, film prikazuje kako je Blum u ruralnom i razrušenom okruženju uspio izgraditi globalnu tvrtku vođenu filozofijom koja danas, u doba kapitalizma, djeluje gotovo utopijski. Naime, iako se bavi najvećom jugoslavenskom izvoznom kompanijom – gigantom s 42.000 zaposlenih i profitom od milijardu dolara – Energoinvest je prikazan kroz male, gotovo obiteljske prizore.
Za zaposlene, ona je bila više od običnog posla: jugoslavenske ekonomske strukture i Blumova inicijativa omogućavale su im da žive u stanovima u vlasništvu poduzeća, ljetuju u vikendicama na dalmatinskoj obali i sudjeluju u godišnjim sportskim natjecanjima koja je tvrtka organizirala. U suvremenim intervjuima, isprepletenima s arhivskim snimkama, Blum se pojavljuje kao očinska figura, strog, ali pravedan i voljen od svih. Više od četrdeset godina nakon Blumove smrti, radnici se i dalje s nostalgijom prisjećaju njegovih riječi. Film je živopisno svjedočanstvo nepokolebljive snage Blumove vizije i podsjetnik da poduzeća mogu napredovati i unutar modela koji se uvelike razlikuju od današnjeg pohlepnog kapitalizma. Starijim generacijama on je povratak u ljepše i pravednije utočište, a mladima nada da se rad, znanje, poštenje i čestitost isplate ako se borimo protiv svega čemu danas svjedočimo, i lokalno, i globalno. Jasmila Žbanić nakon premijere parafrazira Blumove riječi iz filma: „Postanimo ponovno gospodari svoje budućnosti.”
Riječ „obraz” u našoj kulturi ima višeslojno značenje. Ona je u samom središtu moralnog i društvenog koda, simbolizira čast, dostojanstvo, moralni integritet i osobno poštenje. Izgubiti obraz znači izgubiti svoje mjesto u svijetu – izgubiti povjerenje drugih, ali i vlastiti identitet. Čuvati obraz podrazumijeva ostati dosljedan, pošten i vjeran svojim načelima čak i u teškim okolnostima. S druge strane, okaljati obraz označava sramotu, nepoštenje, izdaju ili moralni pad. U patrijarhalnom kontekstu – posebno crnogorskom, gdje su čast i ponos stupovi društvenog poretka – obraz je često važniji i od samog života. Riječ dana na čast – snažnija od svake druge obaveze prema „Kodu” Lekë Dukagjinija, koji je stoljećima služio kao neupitni zakon među Albancima – polazna je točka trećeg dugometražnog filma crnogorskog redatelja Nikole Vukčevića, Obraz. „Mene je zapravo najviše zanimao pojedinac koji se odluči suprotstaviti zakonu jačega. To je bio glavni motiv mog interesa, dok je ‘Kod’ Lekë Dukagjinija u filmu samo okvir – kulturni i moralni pejzaž u kojem se priča odvija, kako bi glavnom junaku bilo još teže. Više od samog kodeksa, zanimalo me što se događa s pojedincem unutar tog sustava, s čovjekom koji pokušava pronaći vlastiti moralni kompas u trenutku raspada poretka, tijekom kaosa Drugog svjetskog rata, u vremenu kada pravila časti više ne vrijede.”
U takvoj situaciji obraz više nije pitanje tradicije – postaje pitanje ličnog identiteta, ljudskosti i lične odgovornosti. Vjerujem da je trenutak kada glavni junak mog filma donese tu tešku odluku upravo ono što pokreće publiku da se zapita: šta bih ja uradio na njegovom mjestu”, počinje reditelj. Smešten u planinske predele Crne Gore naseljene Albancima tokom Drugog svetskog rata, ova istorijska drama sa fantazmagoričnim motivima prikazuje sukob između jedinice SS divizije i jedne čestite kuće oko sudbine dečaka iz pravoslavnog sela koji je u njoj pronašao utočište. U svom kraju, Nuredin Doka (kosovsko-holandski glumac i reditelj Edon Rizvanoli) poštovan je kao junak i predstavnik svog porodičnog klana – čovek koji poštuje Zakonik, ali nije nesposoban da donese presudu u korist ljudskog života. Tako je prekinuo krvnu osvetu sa suparničkim klanom Gjonaj i umesto da ubije njihovog sina, odlučio da ga usvoji. Tokom rata, Nuredin bira da ostane po strani, mirno živi i preživljava loveći sa sinom Mehmetom (debitant Elez Adžović), jer ne želi da stane ni na stranu kukavičkih nacističkih pristalica, ni na stranu ateističkih komunističkih partizana. „U glavnom liku, Nuredinu Doki, vidio sam čovjeka koji pokušava da pomiri ono što jeste s onim što mu se nudi po cijenu smrti porodice. Njegov izbor – da zaštiti dijete koje nije njegovo, dijete druge vjere i nacije – otvara pitanje koje prevazilazi svako vrijeme:
Koliko je čovjek spreman riskirati da bi sačuvao moralni mir?
„Ono što me najviše privuklo jest ta antička dimenzija tragedije koja se odvija na našem balkanskom prostoru, gdje su čast, obitelj i odgovornost stupovi identiteta. Film nije pokušaj idealizacije herojstva – naprotiv, on pokazuje kako se hrabrost i strah, sumnja i ljubav isprepliću u jednoj ljudskoj odluci. Priprema je podrazumijevala studiozan rad sa scenaristicama Anom Vujadinović i Melinom Pota Koljević, a njihov doprinos bio je presudan u oblikovanju psihološke i emocionalne punoće svih likova i slojeva ove drame. Nastojali smo da Nurova dilema ne bude simbolična, nego stvarna, gotovo fizički opipljiva, da gledatelj osjeti njegovu unutarnju borbu. U jednom smo trenutku priču filma doživjeli kao balkanski western – eastern, priču o usamljenom pojedincu u borbi protiv jačega.” Na kraju, Obraz nije samo priča o jednom čovjeku, već i o onome što nas sve zajedno obvezuje – da u teškim vremenima, kada se i dalje dijelimo po vjerama, nacijama i ideologijama, sačuvamo ljudskost, suosjećanje, da zaštitimo slabijeg i posvjedočimo kako je „čojstvo jednako veliko koliko i junaštvo”. Kao simbol pobjede nad nasiljem, razaranjem i ratom.
Najgledaniji hrvatski dokumentarni film u posljednjih trideset godina, Fiume o morte! istražuje kontroverzan povijesni događaj koji je predvodio talijanski samoproglašeni pjesnik i nacionalist Gabriele D’Annunzio, kada je tijekom 1919. i 1920. godine okupirao grad Rijeku s ciljem njezina pripajanja Italiji. Njegova je vladavina trajala šesnaest mjeseci i bila obilježena autoritarnim režimom, militarizmom i kultom ličnosti. Posljedice su bile pogubne, ne samo za grad, nego i za svijet – jer su D’Annunzijevi pothvati nadahnuli mladog talijanskog nacionalista Benita Mussolinija. U svijetu rastućeg fašizma i desničarskih ideja, Bezinovićev film čini se promišljenim, no sama ideja nastala je znatno ranije. „Ne sjećam se točno kada sam prvi put čuo za D’Annunzija, ali sjećam se trenutka kada mi je postao važan u životu. U svojim ranim dvadesetima studirao sam filozofiju i sociologiju te pročitao T.A.Z.: The Temporary Autonomous Zone (Privremena autonomna zona) iz 1991. godine autora Hakima Beya, američkog anarhista.”
U knjizi postoji poglavlje o D’Annunziju u Rijeci i sjećam se da sam ga pročitao više puta kako bih bio siguran da doista govori o mom rodnom gradu. Hakim Bey naziva Rijeku „piratskom utopijom“. Iskreno sam se nadao da je u pravu jer sam želio da moj grad ima to anarhističko nasljeđe. Nažalost, pokazalo se da njegova teorija nije bila utemeljena na ozbiljnom istraživanju, nego na površnom nagađanju”, izjavio je Bezinović. Riječanin po rođenju, pristupio je ovom projektu „s osobnim interesom za povijest svoga grada i kako bi bolje razumio današnje stanje iz nove perspektive”. Film prikuplja golemu količinu arhivske građe i okuplja glumačku postavu sastavljenu uglavnom od amatera – lokalaca koje je zaustavljao na ulici kako bi ponovno oživio prizore iz povijesnih snimaka okupacije, ali uz značajne primjese lucidnog humora i autoironije. Mladići glume vojnike, a kada pronađe kuću koja je nekoć bila hotel u kojem je D’Annunzio prenoćio na putu prema Rijeci, domaćicu nagovori da odigra sobaricu. Pojedine scene zahtijevale su potpunu transformaciju: trgovina koja se nekada nalazila na mjestu D’Annunzijeve omiljene taverne danas je salon za nokte.
S dopuštenjem vlasnice, ekipa je prostor preuredila u repliku davno nestalog lokala. Ključni aspekt ovih živopisnih rekonstrukcija jest to što one ne prikazuju samo događaje zabilježene u arhivi – već doslovno ponavljaju kompozicije i kadrove originalnih snimaka, čime redatelj zapravo rekonstruira i sam proces režije. D’Annunzijev fanatični nacionalizam Bezinović suprotstavlja snimkama suvremenog nogometnog navijanja – uz baklje, povike i sukobe između pristaša Rijeke i Splita – svakodnevnim izrazima identitetskog ponosa koje oportunisti lako pretvaraju u oružje. Tu je i potresna scena u kojoj D’Annunzio, nakon referenduma na kojem su se Riječani masovno izjasnili protiv pripajanja Italiji, lomi kutije s glasačkim listićima, prebija građane i proglašava vlastitu pobjedu. „Za mene je taj trenutak opstrukcije izbora nešto najtragičnije. Bojim se da ta praksa, koja se i dalje nakon D’Annunzija često koristi – gdje se navodno vjeruje u demokratski proces, a u stvarnosti ga se izvrgava ruglu, banalizira i kriminalizira – svaku državu i društvo vodi samo u propast”, dodaje redatelj, osvrćući se na suvremeni kontekst. Fiume o morte! jasno pokazuje koliko je lako jednom ambicioznom demagogu i njegovu krugu sljedbenika, u podijeljenom društvu, uz val suučesništva i ravnodušnosti, dosegnuti apsolutnu vlast.
„Imali smo sreće što je ovaj film izašao u trenutku kada je potreban“, kaže Bezinović.
Zamislite dokumentarni film koji je istodobno i poetsko promišljanje o neraskidivoj vezi čovjeka i prirode, ljubavi i iscjeljenja. Redateljica Tamara Kotevska, najpoznatija po dokumentarcu Honeyland (2019), nominiranom za Oscara, ovoga puta vješto isprepliće drevnu narodnu priču o mladiću Silyanu, koji postaje roda nakon što ga otac prokune jer ne želi nastaviti obiteljsku tradiciju, sa stvarnim životnim borbama jednog poljoprivrednika u suvremenoj Sjevernoj Makedoniji. U Nikoli, glavi jedne poljoprivredne obitelji čija je egzistencija ugrožena, pronašla je personifikaciju obiju tema. „The Tale of Silyan prva je priča koju sam ikada čula od bake i djeda, i kada sam započela snimanje nisam imala ni ideju da ću je uključiti. Kao filmska autorica koja se već deset godina bavi dokumentarcima o okolišu i migracijama, moja je početna ideja bila fokusirana na bijele rode i promjene u njihovim migracijskim obrascima zbog promijenjenih prehrambenih navika i prenapučenih odlagališta otpada. Međutim, kao što se često događa u dokumentarcima, priča oblikuje autora više nego autor priču. Na početku me fascinirao ‘efekt ogledala’ između ljudi i roda. Željela sam to maksimalno iskoristiti kako bih prikazala sličnosti dviju vrsta. Tek nakon više od godinu i pol snimanja, kada je Nikola pronašao ozlijeđenu rodu i odlučio se brinuti o njoj, priča o Silyanu vratila se u moj život kao inspiracija. Promatrajući kako ta dva bića počinju dijeliti svoje usamljene živote i davati smisao jedno drugome, nisam mogla zanemariti slike Silyana i njegova oca koje sam kao dijete stvarala u svojoj mašti. To je bio savršen simbol koji se manifestirao u stvarnom životu”, objašnjava autorica. Nikolin život na farmi isprva djeluje gotovo idilično.
Njegova voljena supruga Jana uvijek je uz njega na polju i često se ponašaju poput zaljubljenih tinejdžera dok se igraju između poslova. Za razliku od Nikolina sina, koji je napustio farmu i zemlju u potrazi za drugačijim, navodno lakšim životom, njegova kći Ana i njezina obitelj ostaju vjerni životu na selu. No sve se mijenja kada obitelj više ne može prodati urode zbog stroge državne regulative. Ostaje gomila proizvoda, voća i povrća koji više nemaju kome biti prodani, pa završavaju na odlagalištima, gdje trunu i hrane rode. U borbi za egzistenciju Nikola ostaje sam jer svi članovi obitelji napuštaju zemlju. Tu dolazimo do isprepletenosti njegove sudbine sa sagom o usamljenom Silyanu, koji čezne za susretom s ocem, seli se s mjesta na mjesto, ali nikada ne pronalazi pravo prihvaćanje među drugim rodama. Sama ta ideja odražava našu svakodnevicu: moramo postati nešto drugo, preseliti se, stalno se preoblikovati kako bismo preživjeli. Zbog svoje jedinstvene forme film pripada žanru docu-fable, novom obliku naracije. „Pojam docu-fable ranije nije postojao. Nastao je organski, kroz proces stvaranja i čistu inspiraciju.”
Dokumentarni film oduvijek je bio najslobodniji oblik filmske umjetnosti, onaj koji odbija pravila, okvire i žanrove. „Zato volim raditi dokumentarce. Svaka priča ima svoj vlastiti stil i obično sama govori autoru što želi biti, a ne obrnuto. Neke se priče ne mogu ispričati drukčije osim kroz intervjue, neke samo kroz arhivu, druge kroz čistu promatračku formu i cinéma vérité, a neke koriste pripovijedanje, animaciju i druge tehnike. Danas dokumentarci prolaze kroz veliku krizu zbog rastuće kulture streaming platformi. One često sputavaju kreativnost dokumentarista i nameću im precizne okvire. Nitko ne može voditi raspravu o tome što jest, a što nije dokumentarac, sve dok sadržaj prikazuje stvarnu stvarnost neke društveno relevantne teme.” Kažem joj kako smatram da umjetnost danas mora biti društveno angažirana, iako mnogi još uvijek zaziru od takvog stava. „Apsolutno! Sebe smatram društveno angažiranom autoricom i vjerujem da je to doista odgovornost umjetnika. Ne vjerujem u umjetnost radi umjetnosti. Umjetnost je oblik izražavanja, ali istodobno i snažna energija koja oblikuje, utječe i mijenja ljudske živote i percepcije.”
Zato svtako tko posjeduje umjetnički talent mora biti vrlo pažljiv i svjestan kako koristi taj dar.
„U suprotnom, umjetnost potpuno gubi svoju vrijednost”, dodaje. Kraj filma gotovo se podudara s krajem narodne priče. „Najveća etička dilema tijekom snimanja bila mi je hoće li film imati sretan ili tužan završetak. U ranim fazama stvaranja bila sam potpuno sigurna da će završiti tragičnom scenom u kojoj ljudi i bijele rode zajedno žive na odlagalištu otpada. To bi saželo tragične posljedice konzumerističkog društva u kojem danas živimo. No spletom okolnosti priča se pretvorila u onu o čovjeku koji spašava rodu i rodi koja spašava gotovo izgubljenu dušu tog čovjeka. U tom sam trenutku odlučila da priča mora završiti nadom – kako bi nadahnula druge svakodnevne heroje da ne odustaju od svojih vrijednosti, bez obzira na to koliko nešto bilo teško.”
