Sklona sam vjerovati da je od svih oblika čovjekova izražavanja film najbliži magiji. Može zavesti, očarati nas, odvesti u neku drugu stvarnost i pokazati novi svijet. No on isto tako može biti i lakmus papir svijeta u kojem živimo. Može rasvijetliti bolna mjesta, napipati neuralgične točke društva, obilježiti neobilježene teritorije, kritizirati, preispitivati, p(r)ozivati… U tekstu „Pred subjektivnim ogledalom: igram se pripadnika generacije” Makavejev je skrenuo pozornost na to da jedna „pojava može imati onoliko likova koliko je očiju promatraju. Nisam rekao upola manje, jer svatko od nas može imati i više od dva oka, recimo skeptično oko, pa optimistično oko, pa suzno oko, i to suzno rastuženo i razočarano, i suzno okvašeno radosnicama, sve je to vrlo vrlo komplicirano”.
Sve te oči jesu film, tisuće i tisuće filmova, među kojima su i oni iz crnog vala. Taj kratki, ali plodonosni period otvorio je svako od tih očiju i gledao u stvarnost ne bojeći se reći što u njoj vidi. Etički, politički i estetski hrabar i progresivan, taj period vjerojatno je najdragocjenije kinematografsko nasljeđe koje kao regija imamo, i ono koje nas, ako slučajno zaboravimo tko smo i što znamo, podsjeti.
Zato smo se, „pred subjektivnim ogledalom”, vratili desetljećima unatrag u legendarne naslove te epohe – od „Skupljača perja” do „Ponedjeljak ili utorak”. Prisjetili smo ih se i oživjeli ih, ne zato da bismo nostalgično gledali unatrag, nego da bismo kritičnije razmišljali unaprijed i podsjetili se da je uloga umjetnosti probuditi nas iz učmalosti, samoprijezira, samozadovoljstva, ali i samosabotaže. Filmovi crnog vala hrabri su, eksperimentalni, živi, bijesni, erotični, politični, surovi i iskreno ljudski, i u danima kada je kultura posebno na udaru represivnih i regresivnih politika vrijedi se podsjetiti da film nije bijeg, već otpor. Pripadnici nove generacije glumaca Hana Selimović, Andrija Kuzmanović, Judita Franković Brdar, Slaven Došlo, Matej Zemljič i Jovana Stojiljković našli su se u ulogama protagonista crnovalnih filmova, a s njima smo razgovarali o stanju u društvu i kulturi, angažiranosti filma, o (ne)uvjetima, kako postići autorsku hrabrost danas i zašto, unatoč svemu, film ostaje magičan.
„Prema tome, sve što nam se događa, i dobro i loše, ide nam u rok službe. Znači, svaka katastrofa, ako si kreativan, a ne uspiješ je pretvoriti u svoju prednost u sljedećem potezu, tvoj je neuspjeh. Prema tome, nitko nema pravo plakati što su mu oduzeli kruh ili što su ga sjebali. To je u filmu tako. I jednostavno, imaš to što si progutao, vatru koju si progutao u jednom trenutku. Ta vatra treba zasjati u tvom sljedećem filmu i pretvoriti se u neko sunce. Ako to ne uspiješ, onda – jebi ga. Onda imaš čir na želucu. To je isto vatra, samo psihosomatska, i onda umreš i istopiš se.”, Dušan Makavejev, zabilježio Živojin Pavlović, Belina sutra, Prosveta, Beograd, 1983, str. 369
Kad budem mrtav i bijel, 1967. Živojin Pavlović Andrija nosi odijelo od mješavine vune, pamučnu košulju dugih rukava i kravatu s printom, arhiv kostimografkinje. Jovana nosi bluzu cvjetnog uzorka s dekorativnim cvjetnim brošem i bisernom ogrlicom, arhiv kostimografkinje.
Teodora: Kako ste se vas dvoje uopće upoznali? Čovjeku se čini kao da na većini projekata radite zajedno (smijeh), ali od čega ste počeli?
Jovana: Ja mislim da smo se upoznali na snimanju „Senki nad Balkanom”, je li tako?
Andrija: Zapravo, prvi projekt koji smo snimali zajedno, a koji si zaboravila, zvao se „Mio i drag”. To je bila pilot-epizoda, komedija o zajedničkom životu nekoliko mladih, ti si tada bila na drugoj godini akademije, tek si počinjala.
Jovana: Jao, jest, skroz sam to zaboravila, baš sam bila mala tad (smijeh). Pogotovo što, kad razmišljam o nama, uz sve što smo radili zajedno, uvijek mi prvo na pamet padne „Jutro će promijeniti sve”. To je najduže snimanje i za nas, rekla bih, najvažnije – i glumački, i prijateljski, i za sazrijevanje. Snimali smo par mjeseci i baš smo bili kao obitelj. Nekad ljudi to samo tako kažu, iako nije uvijek istina (smijeh). Ali u našem slučaju stvarno je bilo. Vodio nas je entuzijazam i osjećali smo da radimo nešto što je naše. Takva se snimanja rijetko događaju. Intimno, to mi je najvažniji projekt, a rekla bih i za naš odnos.
Andrija: Za sve nas je bio izuzetno važan. „Jutro će promijeniti sve” je meni vjerojatno najdraži projekt koji sam radio. I sad evo „Yugo Florida”. „Jutro” je nevjerojatno bitno. To je posljednji rock’n’roll. Ima snagu „Roda”, ali mnogo nježnije od njih, i lakoću „Grlom u jagode”. To je serija najbliža odrastanju u Beogradu u 20. i 21. stoljeću, a opet ima magiju kao „La La Land” – da te ne zanima kad se događa. Ima radnju koja, osim što je Filip IT stručnjak, može biti bilo kad. „Jutro” je bezvremensko. Stvarno to mislim, ali evo sad sam prvi put to i rekao.
Jovana: Jest, i nekako smo rasli zajedno s Tagićem i Stankovićem. Iz projekta u projekt. I eto sada, nekoliko godina kasnije, Vlada je napravio svoj prvi film i sjećam se kako te je zvao da te provjeri jesi li za tu ulogu i kako je tekao taj casting (smijeh). Mene je pozvao za tu malu epizodu, jer sam htjela sudjelovati u bilo čemu. Rekla sam mu da mogu biti i statistica, da prođem kroz kadar, sve hoću, samo da pomognem na neki način. Tako da smo i tu zajedno.
Andrija: To što si ti napravila je jako lijepo. Pravi mangupski potez. Velika je stvar kada glumci koji su navikli na puno više, na glavne uloge, odigraju nešto manje. Divno je jer svatko donosi svoju snagu i dolaziš podržati i dati vjetar u leđa, jer je redatelj to tražio od tebe. Da doneseš svoju boju. Ja volim odazvati se na sve u što vjerujem, i isto bih napravio da su nam uloge zamijenjene. Nedavno mi se kolega zahvalio što sam došao raditi „tako malo”. Ništa nije malo, netko te je vidio u nečemu i to je već veliko. Ne mislim da postoje beznačajne uloge i trudim se uvijek isto posvetiti, želim dati zadnji atom onima koji rade mjesecima i misle da mogu pomoći makar i jedan dan. I hvala ti što si to napravila za „Yugo Floridu”.
Jovana: Isto mislim, i najteže mi i pada kad dam sve od sebe, a netko se ne da toliko, nebitno kolika je uloga. A što se ovog filma tiče, sve u vezi s njim bilo mi je izuzetno emotivno – ljetna premijera u Sarajevu, to što je u pitanju Tagićev prvi film, što si ti u svakom kadru, onda naravno i film sam po sebi, cijela priča. Još dugo nisam išla u kino, pa i cijela atmosfera, sve mi je bilo izuzetno emotivno, sve me je pogodilo (smijeh).
Levo: Skupljači perja, 1967, Aleksandar Saša Petrović. Andrija nosi crni šešir Valentino. Desno: Nevinost bez zaštite. 1968. Dušan Makavejev, Hana i Judita nose bodi kostime kratkih rukava, arhiv kostimografkinje, Slaven nosi kupaći kostim, arhiv kostimografkinje
Andrija: Imao sam malu pauzu prije gledanja. Primijetio sam da mi se uglavnom događa da filmovi koje snimam izađu tek nakon dvije ili tri godine. I onda prvo želim odmoriti od projekta, zatim mi nedostaje, pa ne mogu pogledati jer nije gotova kolor korekcija, glazba ili nešto treće, i malo se distanciraš od projekta. Što je odlično, sve je to proces i prirodno je. Tako sam se i sad ovog ljeta, nakon duljeg vremena, vratio „Yugo Floridi” i definitivno mi je obilježila ovu godinu. Mislim da nam nedostaju takvi filmovi. Prije svega jer je u pitanju fenomenalni Vlada. Mnogo je pazio da ne skliznemo nigdje. To je ozbiljna posvećenost. On je ovdje imao osobnu borbu, sam sa sobom, budući da priča o sebi i svojima, i tu je sam sebi pomogao. Bio je u toj kući u kojoj je priča, nije sve preslikano, ali to je to. Mislim da je Vlada Tagić jedan nevjerojatno važan element i scene i u našim glumačkim životima.
Teodora: Čini mi se da je to prepoznavanje s ljudima, osjećaj koji imaš, baš važan faktor za odabir na kojim projektima raditi, a na kojim ne. U bilo kojoj umjetničkoj sferi, pa i ovoj. Jeste li? Pomaže li vam to pri odabiru uloga? Kako birate?
Andrija: U suštini se ne bojim posla i nisam gadljiv na njega. Nekad sebi zadam izazov, da napravim nešto za što bi se svi zapitali zašto to radim, ali me zanima može li te loš odabir uloge zaista odvesti na neki drugi put. Mislim da to ponekad treba raditi. Tako da, kad je biranje uloga u pitanju, ne bojim se posla, ali znam prepoznati dobre stvari. Mislim da mi je želudac uvijek govorio što trebam raditi, a što ne. Za „Yugo Floridu” sam, recimo, odmah znao što će biti, „Jutro” isto, to osjetiš nakon prve čitajuće probe. Ako prepoznamo to nešto životinjsko u nama i znamo ga upotrijebiti za bolje sutra, to je privilegij. A tim je naravno jako važan, često i presudan.
Jovana: Meni je baš važan osjećaj sa snimanja, to je ono što smo pričali o Tagiću i „Jutru”. I stvarno dolazi do prepoznavanja među ljudima. Sad sam se sjetila, mi smo svi zajedno radili i „Sumnjiva lica”, Nušićevu dramu kao sitkom. Nije to toliko bilo popraćeno, ali nama je bilo odlično. Tako da gledam tim. Ako nije tim, onda se najviše oslanjam na osjećaj. Trudim se biti racionalna i praktična, ali osjećaj prevlada. Nekad je nešto tehnički nemoguće, to je onda laka odluka. Ali za ostalo, kad pročitam, znam kad je za mene. Uglavnom imam sreću što mogu birati, jer u ovom poslu, pogotovo kad si mlađi, nije lako. Imam tu sreću da sam mlada počela raditi, i sad već stvarno imam određeni kontinuitet. A kad imaš kontinuitet, imaš i samopouzdanje, i možeš lakše odbiti ili prihvatiti.
Andrija: Nije lako, ali iskreno, ovdje je otkad sam se rodio nešto teško (smijeh). Sjećam se da se, kad sam krenuo s poslom, samo „Montevideo” snimao u tom trenutku, nije cvjetalo ni tada s prilikama, bilo je pitanja hoće li se raditi ili neće, vrte se isti ljudi, možda to i za mene netko kaže (smijeh), ali uvijek je teško kad počinješ. Samo što je sada situacija dodatno katastrofalna na jednoj višoj razini. Sve je dovedeno do apsurda, zatvaraju se kazališta, nije raspisan natječaj za sljedeću godinu za filmove, to nije normalno. Što će ljudi gledati, na koje će izložbe ići?
Jovana: Da, mislim, vjerojatno nije lako ni kad si mladi kemičar, ni slikar, ali kad si glumac još je manje prostora za stalni angažman i stabilnost. Ali opet, nije to ni ono čemu svi teže. Nekome više odgovara biti slobodan. Jao, ali sjećaš se da se u jednom trenutku baš puno snimalo, deseci sapunica? Nemam ništa protiv, ali takva vrsta projekata u kojima je sve brzo i kao na traci može frustrirati i ne doprinosi puno umjetničkom razvoju. Svakako, sad je sve nekako naglo prekinuto, kao što si rekao, mnoga su financiranja skraćena. Nadam se samo da će se iz svega toga roditi neki odgovor, nalik na crni val koji smo rekreirali. Neki val hrabrih iskoraka u kojem će mladi redatelji, ili baš ovi studenti koji su nam pokazali koliko su hrabri i talentirani i u životu i ovim prosvjedima, i umjetnički dati neku novu perspektivu.
Teodora: Ta nužnost angažiranosti me i vratila na crni val u ovom trenutku. Mislite li da je ta vrsta autorske hrabrosti moguća i danas? I da film bude oruđe otpora?
Andrija: Naravno, vratila te je zbog doslovnog crnog vala u kojem smo. Ne znam, čini mi se jako teško. Sve prolazi kroz mnogo ruku. Ako danas snimiš društveno-politički film koji će više od petnaest ljudi natjerati da se zamisle, možda neće ni doživjeti da bude prikazan. Evo koliko se čekala „Sablja”, „Crna svadba”. Dok ne riješimo neke druge stvari, jako će biti teško. Jedino je ulica ostala kao mjesto gdje se može nešto riješiti.
Jovana: Ono što ja volim kod crnog vala je baš ta hrabrost, umjetnička hrabrost. Tehnički, oni su snimali na vrpcu. To je sve izuzetno skupo, a toliko malo vremena. Danas smo opremljeni tako da maltene možemo snimati mobitelom. A oni su bili toliko hrabri i autentični. Taj realizam, koji je gotovo dokumentarizam, nešto je što mislim da mi još uvijek nismo postigli. Ne kažem da se to tako mora ponoviti, ali po tome je specifičan i jako volim filmove crnog vala, i čudi me kako im nismo ni blizu. Koliko je to suvremeno i ispred svog vremena.
Čovek nije tica, 1965, Dušan Makavejev, Jovana nosi svilenu čipkastu midi haljinu, Angelica Montini
Andrija: Andrija: Jest, ali danas mislim da je umjetnička sloboda svedena na nulu, a donekle mislim da je problem i u tome što smo mi pristali na kompromis. Evo banalnog primjera – pogledaj reklame. Ne znam sjećaš li se reklame Vojvođanske banke s Kojom, Bjelom i Mandom, to je horor, da to danas pustiš, tužili bi glumce, banku, televiziju… Polako nas ograđuju i tjeraju u kut, a mi smo postupno pristali na to. Raskadrirali smo svaki kadar, svaka scena ima 72 kadra, zaglupljujemo i sebe i publiku. Gledam „Ljepotu poroka” Živka Nikolića, jedan kadar i shvatiš sve kroz tri scene u jednom kadru. Za mene je on Almodóvar prije Almodóvara. Sad se nekako sve zaglupljuje, i Hollywood je potpuno puknuo. Drago mi je da si spomenula vrpcu, jer baš mislim da su kamere dosta oduzele. Sve se pravi kao da si tamo, ali nisam tamo. Nisam ni lud da mislim da sam tamo. Gledam film, i to je ljepota. Ne volim HD i snimanje na karticu, iako me snimanje na vrpcu nije ni zakačilo. Ne volim ni kad se filmovi remasteriziraju. Znam pogreške u filmu i volim ih, obožavam te pogreške – one su sastavni dio stvaralaštva. Cijeli moj kraj imao je foru apropo scene kad Irfan Mensur kaže Gagi Nikoliću u „Floydu”: „I pazi na sebe da…” Sad su izbacili cijeli taj dio jer nije rekao ništa. Tako da sve miriše na alkohol, na sterilno, sve se sanitizira.
Jovana: Da, to me dosta boli jer, ako se osvrnemo na crni val, ljudima koji se bave umjetnošću prirodno dolazi da imaju kontekst kritike suvremenog trenutka. To se podrazumijeva. A toga je sve manje. Danas se to odmah izjednačava s time da si negativac. Mislila sam da će ostati na tom verbalnom, ali očito je postalo puno strašnije i ne znam dokle će eskalirati ta vrsta cenzure i sputavanja slobode.
Andrija: Slobode je sve manje na svakom planu. Od cenzure do toga da živimo Velikog brata u svakom smislu, i strašno je. Izgubio sam nedavno telefon, i vjeruj mi, prvih deset minuta nisam znao je li mi draže da ga nađem ili ne.
Teodora: Slažem se da nije blistavo. Kod nas definitivno, a ni na globalnom planu. Svet gori, a reklo bi se da film to oseća ali ne tematizuje (još). Ali, da li ste skorije gledali nešto što vas je pomerilo?
Andrija: „Poor Things”. To mi je bilo nešto posebno. Mark Ruffalo genijalan, to je težak žanr jer nije ni komedija ni drama, a zapravo je oboje. Divan film. Estetika, promjena boja, kadrova. Odličan. E, i prošle godine „Za danas toliko”. Četiri puta sam ga gledao u kinu. Podsjetio me na neko vrijeme jednostavnosti, bez telefona, kad ne znamo hoćemo li imati novca u ponedjeljak, mnogi smo razočarani, ali svi smo zajedno. Nemamo uparene jastučnice, ali ima gdje da se spava. Na to me podsjetilo. Da je naša industrija normalna, taj bi film punio kina, to je film koji navikava ljude na kino.
Jovana: Nedavno sam gledala „One Battle After Another”. Baš sam ti to na snimanju rekla, jako mi je prijalo i pomaknulo me. Odličan je, pravi žanrovski film. Odlično režiran, cijelo vrijeme ide glazba i bubnjevi koji te ne puštaju. Sjajan. „Adolescence” također, hrabro je, iskorak je, ali generalno se moram složiti s onim što je Andrija rekao – dosta toga mi se čini mlako. Osjetno nedostaje hrabrosti.
Teodora: A što je faktor zbog kojeg, unatoč svemu, još uvijek niste odustali od glume?
Jovana: Magija. Ja mnogo očekujem od sebe i od drugih, nisam ludo (samo)kritična, ali imam ideju što treba da se dogodi i kad to ne bude rezultat, bude mi teško. A to je normalno, ne možeš na setu dobiti sve što si zamislio ili se dogovorio. Ali se zato nekad dogodi i više nego što sam uopće mogla predvidjeti. Stvori se neka magija, i to me uvijek drži. Plivam na tim valovima i mogla bih raditi sto sati bez prestanka. I ljudi. Volim biti u kadru s dragim licima. Nekad smo mi malo ludi. Ne razmišljaš što je najbolje za tebe, nego ono što te u tebi gura i vozi.
Andrija:Pokreće me igra. Jako volim svoj posao, i kad ga prestanem voljeti, više se njime neću baviti, siguran sam u to. Tako da igra, iznenađenja, nova saznanja o meni, novim likovima koje igram, a sve sam to opet negdje ja. Igram se sa svojim poslom i to mi je super. Čikam ga. Sjećam se kad mi je jedan stariji kolega prije desetak godina rekao: „Super si, ali izađi iz zone komfora.” Razmišljao sam tada dosta i zaključio da je sigurno nešto zapazio. Volim slušati i mlađe i starije, znam što trebam poslušati. Ako ne pitaš, ne možeš napredovati, a kad prestaneš napredovati, ti si mrtav. Ako počneš vjerovati da znaš sve i ničije te mišljenje ne zanima, ti si umjetnički mrtav, samo ti još nisu javili.
Modni urednik: Taylor Angino
Talenti: Hana Selimović, Jovana Stojiljković, Judita Franković Brdar, Slaven Došlo, Andrija Kuzmanovic, Matej Zemljic
Kostim: Suna Kažić
Šminka: Irena Miletić
Kosa: Milena Maršić
Set dizajn: Sandra Subic
Set dekor: Vitomir Kovačević
Produkcija: Teona Milićević, Marita Bobelj
Asistent fotografa: Darko Sretic
Asistent kostima i mode: Anastasija Jovanovic
Asistent šminke: Nemanja Radočaj
Rasveta: Etar Film
Zahvaljujemo restoranu
Trišešira, Maši, Stevi i Steli, kao i Farmi ovaca Milošević
Naslovna fotografija: Misterije organizma, 1971. Dušan Makavejev. Jovana nosi majicu bez rukava Coperni i kratke pantalone, arhiv kostimografkinje
