Film o jedinom jugoslavenskom oskarovcu donosi priču o zaboravu i sjećanju

Često razmišljam o tome da moj najveći strah nije smrt kao nestanak, nego smrt kao zaborav. Kao da se zapravo ne bojimo kraja postojanja, već trenutka kada više nitko ne izgovara naše ime. Zaborav je na neki način tiša i trajnija smrt. Dok tijelo nestaje jednom, uspomena može nestajati postupno s godinama, s generacijama, s onima koji su nas poznavali. Postoje ljudi koji žive zauvijek kroz ono što su ostavili iza sebe, kroz umjetnost, znanost, riječi ili priče koje nastavljaju odzvanjati. No postoje i oni koje zaborav proguta još za života. Njihovo se ime više ne spominje, njihove ideje ne pronalaze put do novih ljudi, a ono što su stvarali ostaje zaključano u prašnjavim arhivima ili u sjećanjima nekolicine.

Takva je bila i sudbina umjetnika i animatora Dušana Vukotića Vuda, jednog od pionira jugoslavenske animacije, čovjeka čija je mašta pomaknula granice onoga što je crtež mogao ispričati, te jedinog dobitnika Oscara s prostora bivše Jugoslavije za svoj kratki animirani film Surogat iz 1961. godine. Njegovo ime danas poznaju rijetki, iako su njegovi radovi oblikovali cijelo jedno razdoblje filmske umjetnosti. Film Vude, ti si pobijedio redatelja Senada Šahmanovića, prikazan prošlog petka na festivalu Slobodna zona u Beogradu, vraća u fokus upravo to pitanje: kako se sjećamo i koga biramo pamtiti, ali i koliko je lako pasti u zaborav? U razgovoru sa Senadom govorili smo o važnosti čuvanja kulturne baštine, o igri kao temelju svakog kreativnog procesa, o djetetu koje opstaje u svakom umjetniku, ali i o teškom zadatku da se kroz dokumentarni film oživi lik čovjeka koji je imao složenu, gotovo mitsku sudbinu.

Senad Šahmanović redatelj. Photo: Svetlana Milović

Senad mi je, na moje zapažanje da su naslov i sam završetak filma vrlo emotivni i snažni, rekao da naslovna rečenica „Vude, ti si pobijedio“ za njega nosi univerzalnu poruku. „To je poruka o važnosti stvaralaštva, o kulturnom blagu koje ostaje generacijama. Pitanje je trenutka kada će se ponovno aktivirati i biti valorizirano“, objašnjava i dok u bučnom kafiću sjedimo na kavi, odlučno, ali blagim tonom nastavlja: „Želio sam da ostavimo poruku i generacijama koje dolaze, da se društvo mijenja na bolje, da uvažavamo ljude koji svoj život posvećuju stvaranju. Kultura je posebno blago jer je ona nešto neprolazno, ona je svevremena.“

Zanimalo me kako je izgledao njegov kreativni proces i kako se odlučio da upravo to bude tema njegova filma. Kaže da su ga u odluci da snimi film o Vukotiću vodili radoznalost, ali i izazov – kako ispričati priču o čovjeku koji je već ispričao toliko drugih. „Svaki autor koji se bavi nekim kreativnim procesom, bilo da je to pisanje, slikanje ili bilo što drugo, istražuje teme, istražuje što je njemu zanimljivo, što bi želio podijeliti s publikom, a što je u tom trenutku izazov. Za mene je tada bio izazov kako ispričati priču koja je već prisutna, a da to bude autentično, da bude neko novo viđenje i novi osvrt na to što su ti materijali. I moram reći da to nije laka odluka. Uvijek postoji ta opasnost da se izgubi autentičnost, da film postane samo reprodukcija tuđeg djela“, priznaje. „Zato je bilo ključno pronaći ravnotežu između autorstva onoga čije djelo koristim i mog vlastitog pogleda.“

Slododna zona promo

Dok sam gledala film, osjećala sam se kao da poznajem Dušana Vukotića. Najviše kroz to kakav je bio prijatelj, suprug i profesor, jer su mi ljudi koji su o njemu govorili donijeli jednu posebnu toplinu, približili njegov karakter i stvaralaštvo. U Senadovim riječima, dok odgovara na moje pitanje kako je bilo raditi sa svima njima, osjeća se poštovanje prema Vukotiću, ali i prema njegovim suradnicima, obitelji i prijateljima. „Mnogi od njih, nažalost, više nisu živi. Njihova svjedočanstva su možda posljednja zabilježena. U Zagrebu je bilo posebno emotivno kada su došli članovi obitelji i prisjećali se prošlih vremena dok smo snimali. Prije svega, bilo je značajno podijeliti iskustva, razgovarati s tim ljudima. A onda provoditi vrijeme u montaži. I sada, treće, kada je film izašao, sve je to jedna vrijednost koju je teško opisati riječima i to je nešto što ostaje. Nekako sam i ja sazrio kao autor i kao osoba uz rad na ovom filmu, kako tehnički, tako i duhovno. Stvarno su to ljudi koji su obilježili jedno razdoblje velike kinematografije kakva je bila jugoslavenska, a njihovi uspjesi u svijetu su zaista značajni. Tako da mi je ovaj film donio mnogo koristi i jako sam sretan što sam imao priliku upoznati te ljude i razgovarati s njima.“

Senad mi priznaje da ga je najviše fascinirala Vukotićeva upornost i vjera u ono što stvara. „To su bile pedesete godine, nije bilo literature, tutorijala ni primjera. Morao je sam pronaći rješenja. Iz te nemaštine nastao je stil, reducirana animacija, spoj lucidnosti, mašte i modernizma. Iz toga je proizašlo nešto potpuno novo. Kako u filmu govori Vudov prijatelj Rajko, on je imao jednu crnogorsku čast, a onda se dogodi da sredine ne razumiju da je ta strogoća zapravo pravednost. To je možda bila maska ispod koje se krije dijete, a u filmu se spominje i da se on igrao s igračkama. Jedan od njegovih prijatelja rekao je o toj njegovoj časti i strogoći da, da nije bio takav, bio bi nikakav. I meni je to fenomenalno!“

Dok ga slušam, pomislim kako su Vukotićevi filmovi i danas nevjerojatno suvremeni. Njegove kratke forme, ritam i jezik bliski su današnjem vremenu društvenih mreža i brzog sadržaja. „Bio je vizionar“, kaže Senad. „Na malom prostoru, kroz kratku formu, govorio je mnogo. To je majstorstvo, jednostavnim jezikom prenijeti duboku misao.“ Filmovi Igra i Skakavac, koji su meni osobno ostavili najjači dojam dok sam gledala dokumentarac, možda najbolje svjedoče o tome. „To su filmovi koji su tada bili ispred svog vremena. Spoj igranog, animiranog i dokumentarnog filma, forma koja je tek desetljećima kasnije postala trend“, objašnjava.

Kako razgovor odmiče, prirodno prelazimo na stanje kulture danas. „Kod nas je ta tema uvijek aktualna“, kaže. „Smjenjuju se vlasti, mijenjaju se sustavi, a umjetnici ostaju po strani. Relativizira se sve što je postignuto. A to su stvari koje svako društvo mora čuvati. Kao što je Churchill rekao:

“Ako izgubimo kulturu, što ćemo braniti?“

Pričamo i o samom festivalu Slobodna zona, koji je ove godine prvi put nakon dvadeset godina održan bez državne podrške i time doživio jedno vrlo specifično i posebno izdanje. „Upravo zato je važno da se dogodio. Entuzijazam koji stoji iza toga je golema stvar. Kontinuitet je presudan, lako je napraviti pauzu, ali teško je ponovno pokrenuti stvari. Ovaj festival stavlja Beograd na kartu europskih gradova i to je neprocjenjivo.“

Na kraju ga pitam što smatra najvećom pobjedom ovog filma. Što je ono što publika treba ponijeti sa sobom nakon izlaska iz kinodvorane? Ne razmišlja dugo. „To što smo još jednog velikana otrgli od zaborava. Ljudi su nakon projekcije ostali razgovarati, postavljati pitanja, razmišljati o njemu i njegovu životu. Ako se barem netko nakon filma zapitao tko je bio Dušan Vukotić i poželio pogledati njegove radove i dalje istraživati o njemu, to je već pobjeda.“

Zaustavljam audio snimku i pozdravljam se sa Senadom, a dok izlazim kroz gužvu nakon završenog intervjua, razmišljam kako su male pobjede one koje u meni uvijek bude nadu da postoji šansa da će kultura na Balkanu ipak doživjeti bolje sutra jer i dalje postoje stvaratelji poput Senada Šahmanovića koji, poput nekakvog mađioničara, svojim čarobnim štapićem spašavaju od zaborava.