Nova knjiga otkriva skrivene priče iza nekoliko kultnih glazbenih spotova

Postoji mnogo načina da otkrijete rad redatelja Jonathana Glazera. Možda vas je osvojila mračna komedija njegova debitantskog filma Sexy Beast, ili senzualna, gotovo izvanzemaljska ljepota njegova povratničkog ostvarenja nakon gotovo deset godina, Under the Skin iz 2013. godine. Možda je to bio The Zone of Interest, njegovo potresno remek-djelo smješteno u Auschwitz, ili snažan, naširoko hvaljen govor koji je održao primajući Oscara za taj film, u kojem je osudio rat u Gazi.

Za spisateljicu i urednicu Claire Marie Healy najveći je dojam ipak ostavio njegov film Birth – sablasna, psihološki nabijena priča u kojoj Nicole Kidman glumi imućnu Njujorčanku koja započinje vezu s desetogodišnjim dječakom, uvjerena da je on reinkarnacija njezina pokojnog supruga. “To je jedan od mojih omiljenih filmova, pa mi je bilo bolno što ga nisam mogla uključiti u knjigu,” kaže Healy.

Knjiga o kojoj govori upravo je objavljeno izdanje Short Form: 40 Years of Music Videos, Ads, and the Art of Moving Images u izdanju Macka. No kako Healy pokazuje kroz 320 raskošno ilustriranih stranica, mnoge od Glazerovih najjačih izjava ne nalaze se u njegovim dugometražnim filmovima, već u njegovoj dugoj karijeri autora glazbenih spotova i reklama koji pomiču granice forme. Pod okriljem londonske produkcijske kuće Academy Films – doma i drugih redatelja poput Waltera Sterna, Kim Gehrig i Petera Cattaneoa, koji su također zastupljeni u knjizi – Glazer je režirao brojne kultne spotove za izvođače kao što su Jamiroquai, Radiohead i Massive Attack, kao i nezaboravne reklame za brendove od Barclays banke do Alexandera McQueena.

Povodom 40. obljetnice postojanja produkcijske kuće Academy Films, Claire Marie Healy odlučila je istražiti neke od najvažnijih i najrevolucionarnijih trenutaka u njezinoj povijesti te ispitati kako su ti kratki formati utjecali na vizualnu kulturu i film u širem smislu. „To je nevjerojatan arhiv projekata i knjiga je lako mogla ispasti kao kronološki pregled djelovanja Academy Filmsa kroz godine,“ kaže Healy. „Ali ono što je postalo doista uzbudljivo bilo je istraživanje umjetnosti koja nastaje kada testirate granice i vidite dokle ta forma može ići.“

Produkcijsku kuću Academy Films osnovala je 1985. godine vizionarka Lizie Gower, a od samog se početka izdvajala po tome što je pod jednim krovom okupljala umjetničke i komercijalne projekte, odbijajući povlačiti razliku između njih. Upravo ta otvorenost, kao i sposobnost kompanije da „njeguje talente“, kako kaže Claire Marie Healy, doprinijeli su stvaranju čvrsto povezane kreativne zajednice. „Jedan od najzanimljivijih dijelova rada na knjizi bio je uvid u to koliko je zaista potrebno cijelo ‘selo’ da bi se snimio jedan film,“ kaže Healy, posebno ističući storyboard umjetnika Adriana Marlera, čiji se rad može vidjeti u dijelu knjige posvećenom Glazerovoj nezaboravnoj reklami za Stella Artois iz kasnih devedesetih, u kojoj se pojavljuju svećenici na klizaljkama. Knjiga ujedno nudi i novi način razmišljanja o hijerarhijama u filmskoj industriji – o ideji da redatelji započinju s kratkim filmovima i glazbenim spotovima, a zatim „napreduju“ do dugometražnih, kao da su oni samim time vredniji. „Mislim da je ova knjiga svojevrsni odgovor na tu predodžbu,“ kaže Healy. „Jon mi je tijekom rada rekao nešto što mi je ostalo urezano: ‘Da, možda su to projekti za brendove ili glazbenike, ali to su i dalje moji filmovi.’ On ih doista tako vidi, kao svoje filmove. I mislim da se taj pristup jasno prepoznaje kod mnogih redatelja zastupljenih u knjizi.“

Iznad svega, Claire Marie Healy i tim iz Academy Films žele da knjiga Short Form inspirira novu generaciju mladih redatelja te da posluži kao svojevrsni priručnik za sve koji žele stvarati u tom duhu. „Publika koju smo imali na umu nisu samo oni koji su tada bili dio te scene, već i svi današnji kreativci koji pokušavaju stvarati u suvremenim ekonomskim okolnostima. Mislim da i za njih ova knjiga nosi mnogo važnih lekcija.“ S obzirom na visoke prepreke s kojima se danas suočavaju mladi redatelji, knjiga dolazi u doista pravo vrijeme. „Tko danas može stvarati čisto umjetnička djela i sam ih financirati? Samo ljudi koji imaju nasljedno bogatstvo,“ primjećuje Healy. „U knjizi govorimo i o razdoblju kada je najam stanova u Londonu bio mnogo pristupačniji. Uvjeti su bili sasvim drukčiji. Danas je to sve teže i teže.“ Možda će Short Form potaknuti neku novu produkcijsku kuću da počne razvijati vlastite mlade talente — i tko zna, možda će za dvadeset godina i oni stajati za govornicom u Los Angelesu, primajući Oscara, baš poput Glazera.

U nastavku Healy dijeli pet ulomaka iz knjige koji prikazuju ulogu autora iz Academy Filmsa u stvaranju nekih od najpoznatijih glazbenih spotova posljednjih desetljeća.

“Doo Wop (That Thing),” Lauryn Hill, dir. Big T.V.

Snimljen u četvrti Washington Heights na Manhattanu, spot djeluje jednostavno, podijeljen je na dva dijela u kojima dvije Lauryn Hill pjevaju rame uz rame na uličnoj zabavi, svaka u svom vremenskom razdoblju. Između scena njezina nastupa pojavljuju se fotografije u stilu dokumentarnih snimaka iz susjedstva – parovi koji se grle, djeca koja se igraju, ljudi koji plešu. Iako se danas čini kao da su prošlost i sadašnjost spojene i isprepletene bez ikakvog napora, redatelji otkrivaju da je taj efekt zahtijevao mnogo više tehničkog rada od pukog povlačenja zamagljene linije po sredini kadra. Claire Marie Healy, spisateljica i urednica.

“Virtual Insanity,” Jamiroquai, dir. Jonathan Glazer

Jonathan Glazer, Jamiroquai, Virtual Insanity (1996), from Short Form: 40 Years of Music Videos, Ads, and the Art of Moving Images, 2025, published by Mack Photo: Courtesy of Sony Music Entertainment UK Ltd., Academy Films, and Mack

U snimanju spota Virtual Insanity nije korištena nikakva kompjuterska magija. Nakon što je procjena produkcijskog tima za hidraulični sustav ispala gotovo dvostruko veća od planiranog budžeta, Glazerov tim morao je pronaći alternativno rješenje. Umjesto da se pomiče pod, kako je prvotno bilo zamišljeno, odlučili su pomicati sam set: zidovi su bili postavljeni na kotače, a desetak tehničara sa svake strane pomicalo ih je u smjeru koji bi se dovikivao tijekom snimanja. Namještaj je, ovisno o kadru, bio pričvršćen ili otpušten, čime se postizao isti efekt. Sve je napravljeno u jednom danu koreografije i jednom danu snimanja. Pod se, zapravo, nikada nije pomaknuo. — Healy

“M3LL155X,” FKA Twigs, dir. FKA Twigs

Godine 2015. FKA Twigs predstavila je projekt koji i danas ostaje jedan od najambicioznijih u njezinoj karijeri, ispunjenoj hrabrim i ponekad zagonetnim pop-art ostvarenjima. M3LL155X djeluje kao vrhunac stvaralaštva ove britanske pjevačice, autorice pjesama, plesačice, producentice i redateljice — senzualan i uznemirujući kratki film koji je sama režirala, a čiji su emocionalni i konceptualni ulozi doslovno život i smrt.

Inspirirana autorima poput Davida Lyncha, Jonathana Glazera i Larsa von Triera te prožimajući njihove ideje o smrti i identitetu izrazito ženskom perspektivom, Twigs u višedijelnom glazbenom spotu slijedi vlastitu noćnu logiku, stvarajući viziju trudnoće i rađanja koja je istodobno klinički hladna i zastrašujuće bliska tijelu. — Shaad D’Souza, pisac

“Bitter Sweet Symphony,” The Verve, dir. Walter Stern

Walter Stern, The Verve, Bittersweet Symphony (1997), from Short Form: 40 Years of Music Videos, Ads, and the Art of Moving Images, 2025, published by Mack Photo: Courtesy ofUniversal Music Operations Ltd., Academy Films, and Mack

Dokument o izvornom duhu ulice Hoxton – ili barem o jednom od njezinih posljednjih oblika prije nego što je podlegla valu gentrifikacije – postoji na neočekivanom mjestu: u kultnom spotu za pjesmu Bitter Sweet Symphony grupe The Verve. Spot koji je 1997. režirao Walter Stern prikazuje frontmena benda, Richarda Ashcrofta, kako hoda nogostupom prema kameri, nasrće na prolaznike i grubo ih odguruje, s podrugljivim izrazom samouvjerenog buntovnika na licu. Taj video djeluje poput noćne more verzije onoga što bi se moglo dogoditi kada bi se bogata slavna osoba prošetala radničkom ulicom kasnih devedesetih. Upravo zato on istodobno funkcionira i kao svojevrsno ljubavno pismo svijetu oslobođenom sjaja i glamura novog novca, nezainteresiranom za površni sjaj londonske ere “Cool Britannia”. — D’Souza

“Street Spirit (Fade Out),” Radiohead, dir. Jonathan Glazer

Jonathan Glazer, Radiohead, Street Spirit (Fade Out) (1996), from Short Form: 40 Years of Music Videos, Ads, and the Art of Moving Images, 2025, published by Mack Photo: Courtesy of XL Recordings Ltd., Academy Films, and Mack

Jonathan Glazer, Radiohead, Street Spirit (Fade Out) (1996), from Short Form: 40 Years of Music Videos, Ads, and the Art of Moving Images, 2025, published by Mack Photo: Courtesy of XL Recordings Ltd., Academy Films, and Mack

Street Spirit (Fade Out) bio je jedan od prvih glazbenih spotova koje je Academy producirao, a njegov je uspjeh značajno podigao reputaciju tada novog odjela za video produkciju. Jonathan je osmislio kadrove u usporenom snimku kako bi stvorio mračan, snolik efekt. No tijekom samog snimanja ništa od toga nije izgledalo ni mračno ni snoliko – naprotiv, djelovalo je sasvim obično, čak i pomalo smiješno, što je izazvalo ne baš ohrabrujuće komentare prisutnih. Osim toga, prije trideset godina nije postojala tehnologija koja bi omogućila da se snimke odmah pregledaju u usporenom prikazu. Jonathan je morao pričekati sljedeći dan, dok ne vidi razvijen film, da bi uopće znao funkcionira li njegova ideja. Čak je i sam počeo sumnjati. Ipak, bend je tijekom cijelog procesa ostao smiren i podržavajući, posebno Thom Yorke, koji je hrabro prigrlio svog „unutarnjeg kaskadera“. — Nick Morris, producent

Vogue.com