Poslušala sam najkontroverzniji album o prevari još otkako je Beyonce izbacila Lemonade

Prije nego što sam počela slušati novi album Lily Allen, odlučila sam ostaviti po strani sve novinske naslove, kako bismo u ovom stanu ostale ona i ja, same, kao sada već davne 2008. godine. I već na prvi zvuk, bio je to onaj dobro poznati glas koji miluje riječima – oštricama; svijet na prvi pogled nepromijenjen, ali zapravo onaj koji je u proteklim godinama doživio razarajući potres. West End Girl nije samo ispovijest, to je emotivna analiza koja se odvija javno, svođenje računa destruktivnog braka u milijun rezova. Ona bi rekla da je jedan dio istina, a drugi fikcija, ali nemoguće je odrediti gdje završava jedno, a počinje drugo. Ono što je neizbježno jest: bol je stvarna. I možda je upravo zato jedino intrigantnije od samog slušanja njezina novog albuma razmišljanje o tome kako se osjeća David Harbour dok ga sluša (da se razumijemo – who cares). Ono što je sigurno jest da zasigurno nije očekivao ovakvu “promociju” prije izlaska nove sezone Stranger Thingsa. U nastavku donosim sva otkrića o najkontroverznijem albumu godine.

Otvorena veza

Album započinje naizgled idiličnim uvodom u priču. Lily Allen je dobila svoje „sretno zauvijek“, preselila se u New York zbog Davida Harboura, oklijevala, a onda popustila kada ju je nagovorio na kuću koja je bila preskupa. Ali nešto nije u redu. U istom trenutku Allen glumi u predstavi 2:22: A Ghost Story, ženu koja sumnja da je njezin novi dom, kupljen sa suprugom, uklet. Ironija je oštra: umjetnost imitira život. Nakon jednog telefonskog poziva granice se počinju brisati – suprug predlaže otvorenu vezu, a ona pristaje… nevoljko. „Pokušala sam biti tvoja moderna žena / ali dijete u meni protestira.“ Lilyn prepoznatljiv humor postaje brutalniji kako on počinje kršiti pravila njihova dogovora, varajući je tijekom sljedeće tri godine.

Nefiltriran pristup

Lily Allen oduvijek je imala talent za nefiltriranu iskrenost. Uplela se u brojne kontroverze; od Twitter rasprava do sukoba s PETA-om. Njezina prva pjesma Smile (2006) bila je o pronalaženju radosti u propasti bivšeg. „Fuck you, fuck you very very much“ bila je stvarna lirika osam godina kasnije, bez povišavanja tona. Na vrhuncu slave sredinom 2000-ih, rijetko je – i pomalo radikalno – bilo vidjeti ženu u pop glazbi koja se usuđuje biti tako izravna. Njezin najnoviji album napisan je u samo 16 dana, kao stvarni prikaz Lily Allen koja pokušava procesuirati izdaju izvan vlastitih trenutnih kapaciteta. Od pjesama o prevari („Ne mogu se osloboditi slike nje gole / na tebi, dok sam ja odvojena“), otvorenim vezama („Ne želim spavati ni s kim drugim / a to je sve što ti želiš“), pa sve do suprugove ovisnosti o seksu – slušanje albuma djeluje kao prisluškivanje tuđeg privatnog razgovora: tjera nas da se trgnemo, nasmijemo i prisjetimo vlastitih promašaja. West End Girl nije samo o traumama i iscjeljivanju, on je, prije svega, o onom „nisam sigurna da ću preživjeti“ osjećaju, s kojim se tako lako možemo poistovjetiti.

Osvetnički albumi

Dugo su vremena osvetnički albumi bili uglavnom u domeni muškaraca. Justin Timberlake je s Justified obradio svoj prekid s Britney kroz gorke pop pjesme, koje danas, nakon svega što znamo, imaju još gorči okus. Za žene je pritisak da budu „ugodne“ dugo bio prisutan u mainstream glazbi i kulturi. Lilynina pjesma Madeline već se uspoređuje s Jolene Dolly Parton. No, dok je Parton morala moliti drugu ženu da se povuče, Allen „zna da ništa od ovoga nije njezina krivnja“. Žene danas imaju mnogo razloga za bijes, a West End Girl predstavlja vrhunac nove ere osvetničkih albuma, čija se tradicija može pratiti od Rumours Fleetwood Maca do Back to Black Amy Winehouse. Kill Bill od SZA slušala sam čitavu zimu 2024., ne nakon prekida, nego nakon one druge male smrti, kada se On, nakon više od deset godina, zaljubio u drugu ženu. Nakon godina tihe borbe s glasinama o nevjeri supruga Jay-Z-ja, Beyoncé je prekinula šutnju na spektakularan način – albumom Lemonade. To nije bio album koji se samo sluša, već i koji se pomno gleda i osjeća, s 13 povezanih, upečatljivih video spotova koji kao da oslikavaju stvarne događaje; od preljuba, preko krize, do oprosta i ponovnog pomirenja. Hrabrost tih žena otvorila je put novoj generaciji umjetnica poput Olivije Rodrigo, Charli XCX i Lole Young da izraze svoju slojevitost, da svijetu pokažu svoju požudu u jednom trenutku, a bijes u sljedećem.

Tko je, dovraga, Madeline?

U pjesmi Tennis Allen se pita: „Tko je, dovraga, Madeline?“ uz produkciju nalik onoj iz The Stepford Wives. Sljedeća pjesma, nazvana po pseudonimu pod kojim je bila spremljena u suprugovu telefonu, izravno je obraćanje – ispitivanje putem poruka, kao da metak odjekuje sa svakim pozivom na istinu. U pjesmi Pussy Palace pita se: „Kako sam se uvalila u tvoj dvostruki život?“ To je točka bez povratka, dok opisuje kako ga je izbacila iz zajedničkog doma u New Yorku i poslala u njegov momački stan u West Villageu. Kada ode ondje po nešto što mu treba donijeti, pronalazi torbu sa seksualnim igračkama, kondomima i pismima drugih žena, čime započinje sasvim nova priča. „Pa gledam li ja ovisnika o seksu?“ pita praznim glasom.

Kriza identiteta

Sve smo barem jednom doživjele koliko raskid može razoriti naše samopouzdanje, ali i identitet u cjelini. U novim pjesmama Lily Allen kritizira samu sebe jer se osjeća previše staro, previše iscrpljeno da bi bila poželjna (been that, done there). Čak je zakazala lifting u kasnim tridesetima ne bi li ponovno osvojila njegovu ljubav („Samo želim zadovoljiti tvoje potrebe / i iz nekog razloga se vraćam ugađanju ljudima“, priznaje u Nonmonogamummy).

Univerzalnost iskustva

Prava univerzalnost osjeća se posebno u posljednje dvije pjesme koje spadaju među njezine najbolje. U trijumfalnoj Let You W/in iznosi cilj albuma: „Mogu otići dostojanstveno ako stavim svoju istinu na stol“. Ono što je jezivo univerzalno jest koliko je lako, u ljubavi, ugušiti se u tuđoj sramoti i promašaju, i poistovjetiti se s njim. Ipak, važno je naglasiti da Lily ni u jednom trenutku ne zvuči kao žrtva, što joj je bio glavni cilj kada je ušla u cijeli proces. Ona je direktna, ogoljena, ne jadikuje, već napada. Nakon dva albuma koja su definirala britanski pop sredinom 2000-ih, Allen je izgubila kontrolu nad pop verzijom sebe koja je nekada djelovala effortless. Sheezus i No Shame imali su isti stav, ali bez fokusa. Bol ovog stvarnog raskida dala joj je nešto čvrsto čime može napasti svom snagom, i West End Girl zaista zvuči kao jasnoća kojoj teži već godinama. U 2025. Allen se ponovno rađa u svim kontradikcijama koje smo voljeli: oštroumna, a ipak nježna; ironična i iskrena; ponovno slomljena, ali i dalje dobro. Nakon svega, bijes prolazi, ništa ne traje vječno, ali odvažni albumi ostavljaju trajan značaj.