Razgovarali smo s Jovanom Gospavić, kostimografkinjom koja u Londonu gradi veliku karijeru na filmskom platnu

Raskošni kostimi iz doba Regenta koji pompozno marširaju TV ekranima u mini seriji „Queen Charlotte: A Bridgerton Story“ zasluženo su zaradili nominaciju na nagradu Emmy u kategoriji „Najbolji povijesni kostim“, a film „Emma“, baziran na istoimenom romanu Jane Austin u kojem glumi jedna od najvećih zvijezda u usponu Anya Taylor-Joy, kostimografkinji Alexandri Byrne donio je nominaciju za Oscara. U kostimografsku priču oba naslova svoje je prste uplela Jovana Gospavić, mlada srpska kostimografkinja koja je na spomenutim filmskim i TV ostvarenjima radila kao asistentica kostimografa. Naravno, to nisu jedini uspjesi kostimografkinje koja već deset godina živi i radi u Londonu. U svoj poprilično ispunjen portfolio, nakon studija na prestižnom London College of Fashion, dodala je i mini TV seriju „Mary&George“ s Julianne Moore, romantičnu dramu „My Policeman“ smještenu u pedesete godine prošlog stoljeća u kojoj glume Harry Styles i Emma Corrin, ratnu dramu „Benediction“ koja prati priču veterana Prvog svjetskog rata Siegfrieda Sassoona… A to je tek djelić. Jovana je svoj put počela graditi u praškim kazalištima gdje je studirala na jednom od najprestižnijih odsjeka za kostimografiju, a dizajnirala je i uniforme za Mačevalački Savez Engleske.

S obzirom na to da Jovana vrijedno radi na novim filmskim i kazališnim projektima, uhvatili smo je za razgovor u kratkim pauzama od snimanja.

Iz Beograda do Praga, pa onda do Londona. Kako je započelo tvoje kostimografsko putovanje? Što te potaknulo da odabereš baš kostimografiju?

Iskreno, nisam bila svjesna postojanja odsjeka za kostimografiju u visokom obrazovanju, niti  mogućnosti studiranja istog sve do ranih tinejdžerskih godina. Tada mi je postalo jasno da je to nešto čime bih se željela baviti u životu. Posebno me je privuklo što ova  domena spaja povijest, modu, književnost i politiku, te postavlja zahtjev i potrebu za vizualnom  interpretacijom različitih fantastičnih i realnih narativa i likova kroz samu garderobu. 

Od malena mi se ideja života i studiranja u Pragu činila sjajnom, tako da sam u trenutku kada sam saznala da je Odsjek Scenografije i Kostima na DAMU, AMU (Fakultetu kazališnih umjetnosti) najstariji visokoškolski odsjek ove prirode u svijetu, čvrsto odlučila tamo i otići. Tijekom studija u Pragu sam pretežno radila u kazalištu. Dizajnirala sam kostime za nekoliko predstava kazališta Disk, a i asistirala sam uglednoj scenografkinji i kostimografkinji Kamili Polívkovoj u par predstava i opera za Narodno kazalište u Pragu koje je režirao Dušan D. Pařízek. Za ideju preseljenja u London je zaslužna moja profesorica kostima iz Praga Ivana Brádková kao i glavna profesorica kostima iz Londona Donatella Barbierri. Obje su čvrsto utjecale na moju odluku da nastavim svoje obrazovanje na master studiju na London College of Fashion (UAL). London je zaista fantastičan grad za osobni stvaralački razvitak i rad u kreativnim industrijama – naročito filmu i  televiziji. 

Na samim počecima svog života u Londonu dizajnirala si uniforme za Mačevalački Savez Engleske. Predosjećam da priča ima itekako zanimljiv uvod. Kako si iz kostima za mačevaoce završila na filmu?

Moja strast prema kostimografiji za film i televiziju oduvijek je bila prisutna, ali jedno neočekivano iskustvo s uniformama za mačevanje ponudilo je novu perspektivu. Tijekom studija u Londonu paralelno sam se bavila poslovima kao freelance stilistica, asistentica stilista u modnim magazinima i  kostimografkinja na kratkim filmovima. Međutim, kao državljanka Republike Srbije, suočila sam se s  izazovom dobivanja radne vize za ostanak u Londonu nakon završetka studija. S obzirom na to da većina filmskih projekata podrazumijeva angažiranje na osnovu freelance ugovora, ova situacija je predstavljala značajan izazov i potencijalnu komplikaciju. 

Tijekom studija na UAL, gdje sam bila i kapetanica sveučilišnog tima u mačevanju, dobila sam ponudu za suradnju s Mačevalačkim Savezom Engleske od direktorice Georgine Usher. Njena želja da unaprijedi konstrukciju mačevalačkih uniformi i maski, kao i da osvježi vizualni identitet brenda British Fencing, pružila mi je izvanrednu priliku za kreativni izazov i daljnji profesionalni razvoj, te otvorila vrata profesionalnog života u Londonu i omogućila ostanak u Engleskoj.

Mnogo si radila i u kazalištu? 

Većinu svog dosadašnjeg iskustva u kazalištu i na live performansima stekla sam tijekom studija u  Pragu, uz nekoliko realiziranih predstava u Londonu i Beogradu. Nažalost, posljednjih nekoliko godina nisam imala previše vremena za ovaj oblik izvedbene umjetnosti zbog zahtjevnog radnog vremena na i oko filmskih setova. Nadam se da ću u budućnosti pronaći način da učinkovito uskladim rad na oba polja.

Kako se posao kostimografa na kazališnim daskama razlikuje od onoga na filmskoj produkciji? 

Jedna od glavnih razlika ogleda se u tome što posao kazališnog kostimografa završava premijerom predstave, dok se od filmskog kostimografa zahtijevaju odgovornosti i profesionalne odluke do trenutka kada se posljednji kostim pojavi pred kamerom. Često i nakon toga, ali to je već pitanje same prirode projekta kao i pojedinačnih ugovora. Također, radni uvjeti u kazalištu mogu biti vrlo različiti ovisno o zemlji u kojoj radite.U oba medija kostimograf prolazi kroz fazu istraživanja, analize scenarija, kostimografskih proba, kao i strateške pripreme proračuna i dinamike izvedbe kostima, u skladu sa zadanim rokovima produkcije. Prisutnost kostimografa na probama od velike je važnosti, posebice u kazalištu, gdje je dizajner izravno uključen u fizičke preinake i prilagodbe kostima prema potrebama glumaca. Na tim probama kostimograf ima priliku zajedno s redateljem testirati tehničku izvedbu kostima, kao i dalje razvijati njihov dizajn i koncept. Ova interakcija omogućuje kostimografu da podupre umjetnički proces i osigura da kostimi primjereno pridonose viziji predstave ili filma.

Koji je bio tvoj prvi veliki filmski projekt? U kakvoj si ulozi tada bila i kako je izgledao proces realizacije kostima?

Prvi veliki filmski projekt na kojem sam radila bio je „Emma“, gdje sam imala priliku biti asistentica za kostime Alexandre Byrne koja je iste godine bila nominirana za Oscara za najbolji kostim. Rad na „Emmi“ bio je za mene izuzetno značajno iskustvo. Kostimi su u filmu bili fascinantna vizualna interpretacija povijesno točnih kostima iz razdoblja Regenta. Alexandra je odabrala nešto slobodniji i modno stilizirani pristup što je doprinijelo jedinstvenom estetskom doživljaju filma. Tijekom istraživanja ove ere, zajedno smo proučavale specifičnu modnu kulturu engleske i europske visoke klase tog vremena, kao i stvarne modne primjere, što je rezultiralo autentičnim i detaljnim kostimima u filmu. 

Moj posao asistentice kostimografiknje podrazumijevao je širok spektar obaveza i aktivnosti – pomoć kostimografu i ostalim pomoćnim kostimografima, preuzimanje odgovornosti u različitim segmentima projekta, kao i samostalne mikroprojekte, te uključenost u proces odabira materijala i nabave istih. Osim toga, dio mog posla bilo je istraživanje, posjećivanje muzeja, privatnih zbirki tekstila i arhiva radi prikupljanja inspiracije i informacija, a vodila sam i samostalne probe kostima s epizodnim likovima.

Na filmu „My Policeman“, u kojem glume Harry Styles, Emma Corrin, Gina McKee i Rupert Everett, si radila kao asistentica kostimografa, što je u realizaciji tih kostima bilo najzahtjevnije? 

Uvjeti u kojima smo krenuli s pripremama za „My Policeman“ bili su izuzetno zahtjevni i komplicirani, pogotovo jer je u to vrijeme u Velikoj Britaniji bio u jeku drugi val pandemije. S obzirom na to da su u tom trenutku zatvorena sva spremišta materijala, garderobe i većina uslužnih djelatnosti, naš rad je postao gotovo nemoguć, što je cijeli proces znatno produžilo i zakompliciralo. Nakon dugog razdoblja izolacije, svatko od nas jedva je čekao vratiti se na set.

Ipak, unatoč otegotnim okolnostima, “My Policeman” jedan je od mojih najdražih projekata do sada, posebice zbog nevjerojatne složnosti ekipe i svih koji sudjeluju u produkciji. Proveli smo pet nezaboravnih tjedana snimanja u Brightonu, gdje su svi sudionici projekta, od glumaca, producenata, redatelja do svih filmskih sektora, boravili zajedno u istom hotelu. Iako situacija u kojoj smo toliko dugo zatvoreni s kolegama može zvučati kao izazov, zapravo je za sve koji smo radili na projektu bila jedna od najljepših produkcijskih avantura i primjer izvanrednog timskog rada. 

Imala sam ulogu asistentica kostimografa, što je značilo da sam imala priliku izravno sudjelovati u osmišljavanju velikog broja kostima i pojedinih odjevnih komada iz pedesetih godina 20. stoljeća. Jedan od najzanimljivijih zadataka na kojima sam radila bila je rekonstrukcija i osmišljavanje novih rješenja tiska i oblikovanja uzoraka na originalnim materijalima iz 50-ih. Ti su materijali bili iznimno tehnološki napredni za ono vrijeme, što je ovaj dio posla činilo posebno izazovnim i intrigantnim.

Kako izgleda jedan uobičajen dan kostimografa kada je u pripremi jedan veći filmski projekt? Na što treba misliti, čime se baviš, koji su najveći izazovi tvog posla, kako izgleda komunikacija s velikim filmskim zvijezdama? 

Svaki dan u pripremama za prvi dan snimanja je jedinstven. Dani su često ispunjeni istraživanjem, proučavanjem scenarija, analiziranjem detalja i izradom strateških planova koji uključuju proračun, okupljanje tima i određivanje optimalnih rokova za izradu kostima. Tijekom istraživanja i proučavanja scenarija, kostimograf dolazi do potencijalnih idejnih rješenja koja dijeli s redateljem. Veliki filmski studiji često zahtijevaju formalnu prezentaciju ovih idejnih rješenja prije odobrenja proračuna, pri čemu veličina kostimografskog i timskog sektora ovisi o proračunu produkcije i složenosti projekta.

Kostimograf često nastavlja istraživanje u knjižnici, muzejskom arhivu, studiju privatnih modnih dizajnera ili čak na buvljacima. Nakon odabira glumačke postave počinje razdoblje kostimografskih proba u kojima su prisutni krojači, šnajderi, pomoćni kostimografi i sam kostimograf, a ponekad i pojedini članovi produkcije. Nakon početka snimanja može se nastaviti s izradom kostima, posebno u slučaju serija ili dugih formi, gdje dugotrajne probe nisu izvedive zbog prisutnosti glumaca na setu. Nakon završetka proba, fotografije kostima se prikazuju i prezentiraju redatelju (a ponekad i producentima ili studiju) koji odobrava kostime ili predlaže moguće izmjene.

Tijekom snimanja, kostimograf će često morati podijeliti svoje vrijeme između seta, ureda/studija u kojem se kostimi izrađuju te vanjskih proizvođača ili kupaca, što organizaciju svakog dana čini izazovnom. Paralelno sa snimanjem nastavlja se istraživanje i daljnji razvoj kostima. Određivanje prioriteta, fleksibilnost i prilagodljivost ključne su vještine u karijeri kostimografa na filmskim ili TV projektima.

Što jednog kostimografa čini dobrim kostimografom? 

Ono što kostimografa čini dobrim kombinacija je različitih vještina i osobina. Prvo, komunikacija je ključna, kao i sposobnost da budete timski igrač. Kostimograf mora biti sposoban uspostaviti blizak odnos i otvoreni dijalog s redateljem, glumcima, ali često i s producentom, kako bi jasno razumio njihove vizije i zahtjeve za kostimografijom. Visoka razina razumijevanja filmske industrije, kao i različitih filmskih sektora, također je ključna.

Ključni su i preuzimanje odgovornosti za vlastite odluke i podrška timu i njihovom vremenu. Kostimograf mora biti sposoban samostalno donositi odluke, ali i podržavati tim u ostvarenju zajedničkih ciljeva. Fleksibilnost i prilagodljivost također su važni, s obzirom na dinamičnu prirodu filmske i TV industrije. Izdržljivost i ustrajnost također su bitne kvalitete, s obzirom da filmski projekti često znaju biti zahtjevni i dugotrajni. Kostimograf mora biti u stanju nositi se s vremenskim pritiskom i projektnim zahtjevima, a pritom zadržati visoku razinu profesionalizma i kvalitete u svom radu.

Što bi istaknula kao svoje najveće uspjehe? 

Izuzetno je teško izdvojiti jedan trenutak na koji sam posebno ponosna, ali bih svakako istaknula nominaciju za Emmy u kategoriji „Najbolji povijesni kostim“ za moj rad kao asistentice kostimografa na Netflixovoj seriji „Kraljica Charlotte“. Također, rad na „Mary and George“, koji je nedavno premijerno prikazan, u produkciji Sky Studios i Starz, bio je jedno od najuzbudljivijih iskustava mog profesionalnog života. Na tim sam projektima imala priliku raditi kao asistentica kostimografa i dizajnirati mnoge kostime. „Mary and George“ je kratka serija smještena u jakobinsko doba, u kojoj glume Julianne Moore, Nicholas Galitzine i Tony Curran. Priča se odvija između Engleske, Škotske, Francuske i Španjolske kroz spletke i političke igre kako na dvoru tako i u seoskim domovima. Bio je izazov, ali i zadovoljstvo dočarati različitost društvenih statusa i kultura kroz kostime. Rad s Annie Symons (glavnom dizajnericom) na ovom projektu bio je posebno inspirativan, s obzirom na našu dugogodišnju profesionalnu suradnju.

Na čemu trenutno radiš? Hoćemo li uskoro svjedočiti tvojim kostimografskim rješenjima u nekom novom filmu? 

Posljednji projekt na kojem sam radila ima radni naziv „Suspect“ i produciraju ga Disney+ i ITV. Ova serija istražuje posljedice terorističkih napada u Londonu 2005. godine. Moj zadatak je bio osmisliti uniforme, kostime za statiste i dijelove kostima za glavne glumce. Očekuje se da će kratka serija biti objavljena početkom sljedeće godine, obilježavajući 20. godišnjicu stvarnih događaja.

Trenutno radim na pripremi idejnih rješenja kostima za predstavu inspiriranu djelom pisca Franza Kafke. Ovaj projekt podupire Ministarstvo kulture Češke Republike povodom stote obljetnice smrti Franza Kafke, a pripremamo ga u suradnji s redateljima Zuzanom Burianovom i Ivom Kristiánom Kubákom. Premijera će se održati u srpnju ove godine. Stay tuned!