Nesvakidašnja izložba Lane Vasiljević razlog je zbog kojeg ćemo ovog studenoga posjetiti Suboticu

Njezina me umjetnost podsjetila na poeziju Vaska Pope. Silno sam željela taj zadatak na prijemnom ispitu analizirati Koru, u kojoj predmeti oživljavaju, razmahano progovaraju iz svoje nevidljive perspektive; u tim kutovima nikada nismo bili, po tim se zidovima nikada nismo penjali, niti smo na njima zapazili tračak sunca. Stolica više nije samo stolica. Kako bi se rado sjurila niz stepenice ili zaigrala na mjesečini tjemena, ili se jednostavno spustila na tuđe obline umora da se odmori. Ni pepeljara, ni tanjur, ni vješalica, ni zaborav, ni osmijeh. U kutu usana pojavio se zlatan zrak. Razmišljam o tome prije nego što zakoračim u Palaču Rajhl u Subotici, remek-djelo mađarske secesije, u kojoj se od 1969. godine nalazi Savremena galerija Subotica, obuzdavajući se u želji da napišem tko zna koje po redu ljubavno pismo svom rodnom gradu. Lana Vasiljević, umjetnica s više od dva desetljeća stvaralačkog iskustva, poznata je po specifičnom pristupu skulpturi, kroz prepoznavanje i transformaciju predmeta iz svakodnevice u složene, zagonetne objekte. Izložbom pod nazivom Heterotopije umjetnica razvija prepoznatljive principe svoje prakse i postavlja ih u dijalog sa specifičnim secesijskim ambijentom, koji postaje aktivan sudionik umjetničkog procesa.

„Predmeti, osim utilitarne uloge, mogu imati i onu simboličku. Mogu nas odvesti u prošlost ili nam progovoriti o raznim aktualnim temama. Biram predmete iz svojeg neposrednog okruženja, ali se značenje oblikuje tek kada ih smjestim u određeni kontekst ili formu. Ponekad su ti predmeti tek polazište za stvaranje samostalnog objekta ili složene instalacije, tada postaju metafizički. Učitavam u njih različita značenja koja su otvorena za labirint pojedinačnih tumačenja. A skulptura nastaje u samom činu građenja, konstrukcije koja, polazeći od poznatog i postojećeg, prerasta u novi i zagonetni objekt“, započinje Lana neposredno nakon otvorenja izložbe u Subotici.

Slike, tekstovi, riječi, predmeti i memorabilije koje Lana Vasiljević reinterpretira u nova, metaforična i složena značenja upućuju na intimne prostore mišljenja, mjesta u kojima se reflektira njezin stav o raznolikim aspektima i pozicijama pojedinca unutar društva. Oni govore o osobnim povijestima i širim povijesnim narativima, o sjećanjima i ideologijama koje ih oblikuju. Je li taj proces rekontekstualizacije više arheološki ili alkemijski čin? „Rekla bih da je taj proces rekontekstualizacije, otkrivanja postojećih i stvaranja novih značenja, više alkemijski čin. Odabrani materijali i predmeti uvijek su u službi ideje, koncepta. Stvaram nove objekte, forme, atmosferu. Umjetnost je stalni napor da za sebe stvorimo drukčiji red od stvarnosti koja nam je dana, i u tome mi je proces rada iznimno važan. Ponekad, preispitujući osobno i promatrajući svijet oko sebe, pokušavam prevesti ta stanja, rasteretiti ih osobnog učitavanja i tako ih približiti gledatelju.“

U glavi mi se roje misli o toj zgusnutosti jezičnog, odnosno umjetničkog izraza, koji korespondira s arhetipskim, folklornim, podsvjesnim, ali i s iskustvima nadrealnog, kao kod Pope. Ona se nadovezuje: „A ponekad mi se u tom procesu čini kao da – poput poezije – stvaram neko novo pismo u kojem svaki objekt postaje riječ, a njihova zajednička konstelacija brižljivo isklesana rečenica.“

Photo: Milya Kpst

Devet izložbenih dvorana pretvara se u devet narativnih cjelina, prostorno-vremenskih jedinica koje pozivaju promatrača na istraživanje, introspekciju i interakciju s radovima. Kaže mi da je Subotica za nju Tajni grad, u očima posjetiteljice užurbanog Beograda jedno pitomo, poetično, povijesno mjesto sa skrivenim dvorištima, kapijama, prozorima i drvoredima koji nose patinu prošlosti. Savremena galerija bajkovita je scenografija, izvana i iznutra, ali istovremeno izrazito snažnog karaktera. Zanima me kako je pronalazila ravnotežu između identiteta same galerije i identiteta svojeg rada.

„Galerija, smještena u Rajhlovoj palači, građena početkom prošloga stoljeća, podrazumijeva impozantan ambijent koji čini nekoliko velikih dvorana u izraženom secesijskom duhu, čime arhitektura na neki način postaje aktivan sudionik umjetničkog procesa. Samim time, promišljala sam izložbu u odnosu na sam izložbeni prostor, imajući na umu njegove arhitektonske, ambijentalne i vremenske slojeve. Svaka od devet cjelina predstavlja autonomnu intervenciju, ali istodobno čini dio jedinstvenog, unutarnje povezanog sustava. Više skulpturalnih kompozicija, punih simbola, značenja i intimnih priča, gradim u odnosu na sam predmet i strukturu. One su tu da slojevito ukažu na međuprostor, odnosno na fizionomiju samog pojma heterotopije.”

Što se samog pojma tiče, Foucaultova ideja heterotopije govori o mjestima koja su istodobno stvarna i imaginarna. Za nju, to su svjetovi unutar svjetova. Poznajemo ih, ali u njih nismo zašli dovoljno duboko da bismo razotkrili sva njihova lica. U suvremenom kontekstu, dobar primjer bili bi internet i nove tehnologije. „U odnosu na onaj stvarni, poviješću i vremenom opterećen prostor, postoji i onaj drugi, prazni prostor, mjesto označavanja koje omogućuje razmjenu i novo iskustvo. Prostori se zbrajaju, preobražavaju i međusobno susreću u različitim vremenskim, povijesnim dimenzijama stvarnosti. To su svjetovi unutar svjetova. Zatvorene cjeline koje borave u stvarnom svijetu, ali nas istodobno odvode u svijet tišine i drukčijeg postojanja. Paralelni svjetovi. Refleksije postojećeg. Knjižnice, muzeji, groblja, ogledala, brodovi, pa i Internet, sve su to svojevrsne heterotopije.” Umjetnost koju gradi egzistira kao spona između našega svijeta i onog nevidljivog sloja stvarnosti.

Lana Vasiljević izlaže skulpture i objekte od 1997. godine. Bila je stipendistica KulturKontakt programa u Beču, kao i ArtsLink Residency programa ISCP u New Yorku, a izlagala je na 16 samostalnih i više od 50 grupnih izložbi u Beogradu, New Yorku, Parizu, Beču, Varšavi, Hagu, Pekingu i drugim gradovima. Dobitnica je više prestižnih nagrada, među kojima su nagrada za skulpturu Oktobarskog salona (1997.), GRIFON priznanja za vizualni identitet (2006. i 2010.) te Godišnja nagrada za skulpturu ULUS-a (2020.). Njezini radovi danas su dio zbirki Muzeja savremene umetnosti Beograd, Muzeja grada Beograda, Umetničke galerije Nadežda Petrović i mnogih drugih. Nakon više od dva desetljeća kontinuiranog istraživanja skulpture, pitam je osjeća li i dalje iznenađenje u stvaranju: „Iznenađenje je stalno prisutno i ono je dio magije procesa stvaranja. Taj proces nije jednostavan i zahtijeva mnogo vremenskog, emotivnog i fizičkog angažmana. Rad na skulpturi težak je koliko i život u umjetnosti kompleksan, ali ljepota i radost stvaranja sve nadoknađuju.”

Photo: Milya Kpst

Ne postoji konkretan osjećaj ili poruka s kojom bi nas Lana željela ostaviti nakon izložbe, koja će trajati do 29. studenoga, pod vodstvom kustosica Une Popović i Tamare Kucor. „Voljela bih da, promatrajući moje radove, usporite vrijeme, primijetite detalje, osjetite povezanost, uplovite u paralelne stvarnosti i povežete se sa svojim unutarnjim svijetom.” Vidimo se u Subotici!