12 filmova koji razotkrivaju (tamne) tajne filmske industrije
Ususret Vogue World 2025 posvećenom Hollywoodu, koji se održava večeras, prisjećamo se filmova koji su bili na neki način meta u svojoj suštini - hommage filmskoj industriji.
Od samih početaka pokretnih slika krajem 19. stoljeća, ovaj revolucionarni medij pokazuje urođenu fascinaciju vlastitim nastankom. Poput ogledala u ogledalu, sna u snu, film često podiže ukošeno zrcalo prema vlastitim iluzijama, očaravajući publiku dok vješto skriva svoje optičke trikove. Drugim riječima, film je oduvijek bio zaljubljen sam u sebe.
U kratkom filmu Radnici napuštaju tvornicu (1895.) braće Lumière, koji mnogi povjesničari smatraju prvim kinematografskim zapisom, radnici koji izlaze na ulicu zapravo napuštaju Lumièreovu vlastitu tvornicu, gdje su se proizvodile fotografske ploče. Film tako postaje introspektivni pogled u sam proces nastanka filma i ujedno prvi meta-film u povijesti. Tijekom sljedećeg stoljeća redatelji su se više puta vraćali tom refleksivnom pristupu kako bi istražili vlastiti umjetnički proces, eksperimentirali s formom, razotkrivali tamne tajne industrije ili, najčešće, ironizirali sam filmski svijet.
Povodom događaja Vogue World: Hollywood u Paramount Studios, mjestu gdje su se snimali klasici poput Građanin Kane, Dvostruka odmana, Kum i Kineska četvrt, Vogue je sastavio popis istaknutih filmova koji govore o filmu i filmskoj industriji. Svaki od njih, kroz bogatu mrežu meta-slika, hvata duh vlastitog vremena, ali i prenosi univerzalnu poruku o samoj biti filmske umjetnosti: da su svi filmovi, na ovaj ili onaj način, filmovi o tajni stvaranja filma.
The Magic Lantern (1903) i Hugo (2011)
Surrealist i čarobnjak kamere Georges Méliès bio je svojevrsna jednočlana filmska tvornica u prvim danima kinematografije. Ovaj mađioničar koji je postao filmski vizionar samostalno je stvorio temelje horora i znanstvene fantastike s djelima poput A Voyage to the Moon i The Kingdom of the Fairies. Nije čudo da, kao iluzionist, nikada nije snimio pravi prikaz svog slavnog staklenog studija u Parizu, prvog prostora na svijetu posvećenog filmu, koji će kasnije nadahnuti Martina Scorsesea za njegov film Hugo.
U kratkom filmu The Magic Lantern Méliès prikazuje unutarnji svijet čarobne lanterne, velike igračke koja projicira niz preklapajućih pokretnih slika na platno, dok iz kutije iznenada iskače skupina likova u kostimima: balerine, vojnici i lutke plešu u kaotičnoj koreografiji. Iako traje svega pet minuta, ovaj film pruža dragocjen uvid u čaroliju ranog filma, trenutak kad je kinematografija tek tražila svoj jezik i ritam.
Sherlock Jr. (1924)
U možda najeksperimentalnijem filmu Bustera Keatona, slavni glumac nijemog filma tumači kinooperatera koji sanja da postane detektiv. Kada ga lokalni prevarant lažno optuži da je opljačkao oca svoje djevojke, Keatonov junak doslovno uskoči u filmsko platno kako bi riješio slučaj. Kritičar Dwight Macdonald kasnije je napisao da je Keatonov efekt “film unutar filma” nadmašio i najhrabrije trikove Dalíja, Buñuela i Cocteaua.
Već u sljedećem desetljeću, dolazak zvučnog filma i realističnih dijaloga promijenio je pravila igre i uništio sustav koji je Keatona učinio zvijezdom starog Hollywooda. Sherlock Jr. ostao je jedno od najljepših ljubavnih pisama tom izgubljenom dobu filma.
Sunset Boulevard (1950)
Na spoju poslijeratnog noira i zlatnodobne melodrame nalazi se Sunset Boulevard Billyja Wildera, mračna elegija izgubljenom Hollywoodu nijemog filma, vremenu kada su lice i karizma vrijedili više od glasa ili talenta. Gloria Swanson utjelovljuje Normu Desmond, nekadašnju filmsku divu koja očajnički traži povratak slave, dok William Holden glumi Joea Gillisa, ciničnog pisca koji postaje njezin ljubavnik i suučesnik. Film je istodobno sarkastičan komentar na pohlepu, dekadenciju i mizoginiju filmske industrije.
Kada Desmond izgovara rečenicu: Without me there wouldn’t be any Paramount studios, to gotovo doslovno odražava ono što je i sama Swanson rekla kad su joj rekli da mora na audiciju za film koji je producirao Paramount. Roger Ebert nazvao ga je “najboljom dramom o filmovima ikad snimljenoj, jer vidi kroz iluzije – čak i ako Norma ne vidi.” Uvodna i završna scena ušle su u povijest, a tjeskobni interijeri Normanine vile odražavaju izmučeni um žene koja ne zna da je njezina slava nepovratno prošla.
The Bad and the Beautiful (1952)
Dvije godine nakon Sunset Boulevarda, Vincente Minnelli snimio je film koji je filmsku industriju secirao s još više otrova. Kirk Douglas glumi nemilosrdnog producenta Jonathana Shieldsa, lika inspiriranog stvarnim moćnikom Davidom O. Selznickom. Scenarij je zbog toga morao proći odvjetničku provjeru. Desetljećima su kružile glasine o tome na koga se odnose pojedini likovi, od Hitchcocka i Faulknera do Judy Garland. Davno prije Altmanova The Playera, The Bad and the Beautiful bio je filmski svijet koji sam sebe raskrinkava. Sarkastično pismo industriji koja se hrani vlastitim egom.
8 1/2 (1963)
Nakon burnog uspjeha La Dolce Vite, Fellini u 8½ prikazuje redatelja koji, usred snimanja, zapada u stvaralačku krizu. Dok promišlja vlastiti život, brakove i ljubavnice, u mašti traži savršenu ženu (Claudia Cardinale) koja bi mu vratila inspiraciju. Zbunjenost filmskog lika zapravo odražava Fellinijev osobni kaos tijekom pripreme samog projekta. Sam je rekao da je tada bio “redatelj koji želi snimiti film kojeg se više ne sjeća”. Završna scena, smještena na setu filma, postala je jedna od najpoznatijih meta-sekvenci u povijesti kinematografije.
The Day of the Locust (1975)
Često opisan kao najnemilosrdniji film ikad snimljen o Hollywoodu, The Day of the Locust ekranizacija je romana Nathanaela Westa o umjetniku koji u doba Velike depresije radi kao scenograf. Okružen galerijom izgubljenih duša, propalom glumicom, dječjom zvijezdom u pokušaju, patuljkom i fanatičnim propovjednikom, svjedoči spirali ludila koja završava ubojstvom i neredima. Film kombinira satiru i apokaliptični horor, a poslužio je kao inspiracija redateljima poput Davida Lyncha, Jima Jarmuscha i Harmonyja Korinea.
The Player (1992)
Drugi film Roberta Altmana o svijetu šoubiznisa, nakon Nashvillea, miješa satiru Hollywooda s pričom o seksu, intrigi i ubojstvu (čestim motivima u njegovu opusu). No ovaj je film više crna komedija nego triler. Tim Robbins briljira kao ljigavi filmski izvršni direktor koji ubija scenarista i pritom ismijava sustav kojem pripada.
Kako bi film djelovao što realističnije, Altman ga je ispunio nizom cameo uloga, od Jacka Lemmon i Jamesa Coburna do Lily Tomlin i Julije Roberts. The Player ostaje ne samo oštra kritika industrije nego i suptilna samorefleksija o moći i moralu u Hollywoodu.
Get Shorty (1995)
Jedan od dragulja neo-noir žanra kasnih devedesetih, Get Shorty spaja kriminal, komediju i metafilmsku ironiju s dozom retro estetike. John Travolta glumi mafijaša opsjednutog filmovima koji dolazi u Los Angeles po dug, ali odlučuje zadržati novac i okušati se u filmskom biznisu. Ubrzo otkriva da je Hollywood jednako korumpiran i opasan kao svijet kriminala koji je ostavio iza sebe. Dok ruča s glumcima u The Ivyju i izbjegava metke, još uvijek citira filmske klasike. Get Shorty ostaje jedna od najuspješnijih parodija Hollywooda i tipičan primjer meta-filma devedesetih.
Mulholland Drive (2001) i Inland Empire (2006)
Do početka 21. stoljeća, David Lynch već je bio sinonim za američki nadrealizam. Nije iznenađenje da je odlučio usmjeriti kameru prema Hollywoodu. U filmovima Mulholland Drive i Inland Empire koristi Los Angeles kao mitski krajolik kroz koji istražuje svoje vječne teme: dvostruki identitet, amneziju, žensku seksualnost, urbane legende i jezovitu ljepotu svakodnevice. Dok je Mulholland Drive raskošan, snovit prikaz prošlog Hollywooda, Inland Empire je digitalna noćna mora izvan svakog vremena. Malo koji film uspijeva istodobno biti toliko prekrasan i toliko zastrašujuć.
Bergman Island (2021)
Film Mie Hansen-Løve istražuje krizu stvaranja i ljubavi. Smješten je na švedskom otoku Fårö, mjestu gdje je Ingmar Bergman živio i radio. Par tamo stiže tražeći inspiraciju za svoje nove projekte, no pronalazi samo frustraciju, u poslu i u vezi. U filmu unutar filma, dvoje bivših ljubavnika ponovno se susreću na vjenčanju na otoku, a granica između fikcije i stvarnosti postupno nestaje. Inspiriran redateljičinim odnosom s Olivierom Assayasom, Bergman Island je netipična romansa o stvaralačkoj blokadi, ljubavi i ljubavi prema samom filmu.