Film & Tv
Za riječ kukla prvi sam put čuo od jako dobrog prijatelja Aleksandra Pertemova, koji vuče makedonsko porijeklo. Budući da neprestano voli zbijati šale i izmotavati se, nikada ne znaš kada je ozbiljan, a kada nije, pa sam mislio da je tu riječ izmislio, sve dok mi jednog dana nije otkrio da zapravo znači lutka. Nastavio sam sa životom, sve dok po drugi put nisam naišao na tu prelijepu riječ, čitajući odjavnu špicu za glazbeni spot Dođi Senidah i Dine Merlina, i shvatio da režiju potpisuje izvjesna Kukla Kešerović, danas Bogdanović, nekad Rešek. Zaboga, tko se tako cool zove i preziva? Tko je osoba koja je uspjela uvjeriti sve te balkanske zvijezde da u spotu rade sve ono što rade? Dobro se sjećam, nisam mogao odvojiti pogled od ekrana, gledajući posve novu, svježu, neočekivanu estetiku koja je zauvijek promijenila standarde snimanja spotova na ovim prostorima. Od prve sekvence sve je bilo zanimljivo, živo, drukčije, nabijeno emocijama, erotikom, pomiješano s balkanskim patosom, ali vrlo suvremeno, eklektično, pop i R’n’B istodobno – imao sam dojam da je osoba iza kamere pravi genij! Pokazalo se da i jest, jer ono što je kasnije uslijedilo bilo je sve bolje i bolje. Danas je teško pobrkati Kuklin rukopis s bilo čijim drugim. Dovoljno je da vidiš kadar i znaš da je umiješala svoje prste, i da ćeš to morati gledati iznova i iznova.
Čekao sam je u hotelu „Majestic”, sasvim zaboravljenom mjestu u samom središtu Beograda koje još uvijek ima određeni jugoslavenski šarm. Iako renoviran, količina mahagonija u elementima namještaja i cijeli lobi s koncertnim klavirom u središtu činili su mi se kao savršena scenografija za susret s Kuklom. Ušetala je posve mirno i graciozno, kao u neki od svojih filmova – imao sam dojam da je netko odozgo pritisnuo gumb za usporeni snimak. Nenametljiva i jednostavno lijepa, u Margiela čizmama, prišla mi je s osmijehom na licu i odmah rekla: „Koliko je dobar ambijent, pa ovo je kao Muzej Jugoslavije, čovječe. Nikad nisam bila ovdje. Wow.”
Izvadila je mobitel i napravila nekoliko fotografija prostora, zadržavajući se na kičastom lusteru koji se nalazio točno iznad stola za kojim smo sjedili. Naručila je limunadu i iz torbice izvadila svoj mali neseser u obliku lubenice. Nisam želio odugovlačiti s pitanjima, jer sam znao da ujutro rano putuje u Locarno, gdje će na prestižnom 78. filmskom festivalu, u sklopu programa Concorso Cineasti del Presente, njezin debitantski dugometražni film „Fantasy” imati premijeru. Ne mogu ni zamisliti koliko je uzbuđena. Nakon dugogodišnjeg rada na tom filmu, osjećaji sigurno moraju biti intenzivni. Zato je odmah pitam što osjeća u dubini duše i što misli kakav će život imati njezin prvi film. Uzdahnula je na trenutak: „Jedno je ideja, a drugo je stvarnost, kada se odlučiš raditi svoj prvi dugometražni film na Balkanu. Gotovo svi debitantski filmovi su uvijek niskobudžetni, što znači da ti je potrebno još više truda da se neke stvari dogode. Ono što sigurno znam jest da sam jako ponosna na sve nas koji smo radili na filmu i da sam jako zahvalna što smo u Locarnu, jer mislim da je taj festival vrlo važan za nova imena, za autore koji tek počinju. S druge strane, mislim i da je zahtjevan festival u smislu selekcije, što potvrđuje da smo napravili pravu stvar. Još uvijek nisam svjesna što mi se događa, jer mi se mnogo toga vrzma po glavi pred sam odlazak, a uz to sam i majka malog djeteta. Trčim s obaveze na obavezu.”
Photo: Emilija Stanišić
Deset godina traje njezina borba da napravi film. Svi koji se bave kinematografijom na Balkanu, osobito ako si žena redateljica, jako dobro znaju koliko je to mukotrpan proces i što sve mora prethoditi da bi se film doista ugledao na velikom platnu. Promijeni se toliko toga, od scenarija do scenografije, ali postavlja se pitanje: je li se i koliko promijenila ona kao autorica? „Riječ je o cijeloj etapi odrastanja. Mislim da sam danas potpuno druga osoba. Od početka radim intenzivno, jednostavno sam takva. Najteže je bilo pronaći glumice, budući da su gotovo sve naturščice, pa su potrebne godine i godine građenja odnosa, neke vrste sestrinstva i solidarnosti među nama. Uz to dolazi pisanje scenarija, milijun proba, verzija, probnih snimanja, fotografiranja… Često smo odlazile na lokacije kako bih im približila osjećaje koji su bili potrebni za kadrove, da bi osjećale set kao svoj dom. Imale smo pregršt uspona i padova na tom putu. Tijekom svega toga mnogo sam narasla, mnogo izgubila, ali i mnogo dobila, jer sam pred sebe postavila jedno veliko ogledalo koje je raslo kako je projekt odmicao.” Ne mogu je ne pitati što danas misli o sebi u tom smislu. „Svaka ti čast kako si izdržala”, smije se. „To mislim. Bilo je jako teško razdoblje. Na ovim našim prostorima filmske su scene male, budžeti su minijaturni i stalno imaš osjećaj da si sam, da si prepušten sam sebi. Moraš vjerovati u sebe i ponekad ići glavom kroz zid. Ono što sam nakon svega naučila o sebi, ali i o životu, jest da zaista uvijek imaš izbora. Mislila sam da ga nemam. Ali da bi to shvatio, moraš odrasti i preuzeti odgovornost.”
Dok je njezin prethodni kratki film „Sestre” imao uspješnu festivalsku distribuciju, osvojivši i Grand Prix na festivalu u Clermont-Ferrandu, za film „Fantasy” ponovno je surađivala s glumicama iz prethodnog projekta – Minom Milovanović, Mijom Skrbinac, Sarah Al Saleh i Alinom Juhart. One su djevojke u dvadesetim godinama, žive u Sloveniji i najbolje su prijateljice. Nepokorne su i odbijaju se pokoriti pravilima konzervativnog društva. Međutim, njihov se svijet okreće naglavačke kada upoznaju Fantasy, transrodnu ženu. Pitam je kako bi ona prepričala i opisala „Fantasy”. „Kao san, jer je zaista sastavljen od mnogo različitih razina. To je hibrid između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. To je priča o trima suvremenim virdžinama koje upoznaju djevojku po imenu Fantasy, koja im pokazuje da je moguć neki drugačiji put u životu od onoga koji nam je dodijeljen rođenjem. S hrabrošću i iskrenošću uvijek možeš pronaći svoj put, ali prvo moraš znati što želiš.”
Fantasy 2025
Pored dugog popisa suradnika, ono što mi posebno upada u oči je činjenica da je direktor fotografije Lazar Bogdanović, vrlo talentirani snimatelj i fotograf, i, ujedno, njezin suprug. Zanimalo me kako supružnici rade zajedno, kakva je ta dinamika, koliko je teško, a koliko lako biti suradnik s nekim s kim istovremeno imaš i dijete. „On je definitivno moj najbliži suradnik. On je moje oko, ili točnije fokus mojeg oka. Već skoro pet godina radimo zajedno, uigrani smo u dijeljenju sličnog vizualnog svijeta. Uspio je prenijeti taj žar kako ne odustati od neke vizije i kako je provesti do kraja. Nadam se da sam i ja njega nešto naučila. Ali, s jedne strane, nije lako raditi s nekim tko ti je i partner. Naš sin, na primjer, imao je godinu dana kada smo počeli snimati film. S druge strane, imaš kod kuće nekoga kome uvijek možeš reći u bilo koje doba dana: hajde da ovo malo promijenimo.”
Oni koji dobro pamte sigurno se sjećaju perioda kada je Kukla započela svoju karijeru kao slovenska gengsta-geiša pop ikona, predstavljajući se publici kroz svoj debi album „Katarina”, koji je na vrlo autentičan način prikazao nevinost novorođenčeta koje vrišti u još nepoznati svijet, ali i dobro upućenu melanholiju osobe na rubu pisanja samoubilačkog pisma. Tek kasnije uplovila je u svijet snimanja muzičkih spotova i skrenula pažnju na sebe u suradnji s balkanskom divom Senidah, s kojom je radila na spotovima „Mišići” i „Piješ”, koji su u vrlo kratkom vremenu probili sve rekorde gledanosti i pregleda na YouTubeu. Bio je to stvarno nešto novo, drugačije, savršen spoj artworka i pop kulture koja koketira s kempom. A kako je počelo? Kako se razvijao njezin osjećaj za ljepotu u kadru? „Mislim da se s nekim stvarima jednostavno rodiš. Vrlo rano sam počela baviti se režijom i zanimati za vizualnu umjetnost. MTV je svakako bio presudan za mene, bio je magnet za moje oči, i počela sam tako i razmišljati: ideš vani i sve vidiš kao muzički spot. Već s jedanaest godina počela sam raditi videe u nekoj našoj produkciji koja se zvala DZMP, danas Luksuz produkcija, a jedan od mojih prvih mentora bio je zapravo Želimir Žilnik. Iako sam iz malog slovenskog grada Krško, imala sam priliku surađivati s divnim ljudima kroz radionice dokumentarnog filma koje i danas vode. Tek kad sam odrasla, shvatila sam da sam prve lekcije i osnove zapravo dobila od žive legende alternativnog filma.”
Kada je režija u pitanju, oduvijek me je zanimalo kako se nositi s emocijama kada nešto ne ispadne onako kako si zamislio. Zato pitam i nju: mora li uvijek znati kako će nešto na kraju izgledati i dobije li to i doista? „Mene je film generalno naučio da režija nije samo ono što imaš u glavi, već ono što se dogodi mnogo kasnije. Moraš imati viziju i biti jako dobro pripremljen da bi se zaista nešto i dogodilo. Zato ja i ne tražim uvijek ono što zamislim; želim da se nešto rodi između filmske ekipe na samom setu. Uvijek se vodim time da znam što je suština i što trebamo dobiti, ali to uvijek dođe ovako ili onako. Međutim, u suradnji s drugim ljudima film se uvijek oplemeni.”
Program ovogodišnjeg Locarno film festivala, kao i festival u Sarajevu, obiluje ženskim imenima, mladim, intrigantnim autoricama pred kojima stoji sjajna karijera. Pitao sam je koliko je to trend, a koliko stvarna promjena u filmskoj industriji te je li došao trenutak da žene zavladaju. „U Sloveniji, do prije nekoliko godina, praktički nije bilo žena, a sada, kada slovenski film dobiva određenu vidljivost, skoro sve smo redateljice. Zli jezici bi mogli reći da je to neki površni trend, ali ja ipak mislim da je u pitanju nešto drugo. Baš kao što je Björk davno rekla: ako želiš da te čuju kao žena, moraš pet puta glasnije govoriti od muškaraca, i sada se taj trud, ta sila konačno počinje vidjeti. Osim toga, stvar je i u promjeni perspektive; sigurna sam da žene donose svježinu u film. Ženski pogled je ipak ženski pogled. Ja sam prva koja će pozdraviti dan kada više neće biti važno tko je radio film, muškarac ili žena, ali mislim da smo još jako, jako daleko od tog trenutka.” Iako se čini da je vrlo sretna i da joj se događaju stvari koje želi, nisam mogao propustiti priliku da je pitam o čemu sada fantazira i što potajno želi. „Da živim u Parizu. Oh Bože, kakav klišej! Baš sam pomislila, kada si me pitao zašto sam se počela baviti režijom, da mi se čini da je to zato što cijeli život fantaziram o nekom boljem životu. Kao da manifestiram vlastiti život kroz kameru. Mi živimo mnogo više u fantaziji nego u stvarnosti.”
Nakon svega što smo rekli jedno drugom, oboje smo ostali nepomični u kadru hotelskog lobija, i činilo se kao da je netko umjesto nas izgovorio: cut! Bio je to kraj razgovora, uz najintimniju odjavnu špicu. Soundtrack, nadam se, možete odabrati sami.
VOGUE RECOMMENDS
