Zavirite u magično imanje Coco Chanel s teniskim terenima, bibliotekom i poljima lavande

Godine 1928. Coco Chanel je pretvorila svoj san o utočištu na Azurnoj obali u stvarnost. Okružena poljima lavande, s teniskim terenom dostojnim Roland Garrosa i gotovo uvijek prepuna prijatelja, La Pausa je bila pravo utočište kreativaca. Nova knjiga istražuje bogatu i živopisnu povijest, veličanstvenu obnovu kojom joj je vraćen puni sjaj.

„U svijetu borbe, kiše, blata i sivog čelika”, pisao je francuski autor i diplomat Paul Morand o Azurnoj obali u članku iz 1929. godine, „ovo je jedini kraj koji u omekšanom zraku uspijeva sačuvati tajnu dokolice i slast plemenitog življenja, u besposlenosti i laganom ritmu”. Godinu dana ranije, pisac koji je imao vilu u Villefranche-sur-Meru pod imenom L’Orangerie, dobio je novu susjedicu na Rivijeri – Gabrielle Chanel. Modna kreatorica stara četrdeset i pet godina, koja će kasnije ironično svoje mušterije Morandu opisati kao „zaposlene žene”, kupila je sebi dio ovog galskog raja, bungalov iz 1911. godine u stenovitim brdima Roquebrune-Cap-Martin, mjestu koje je, kako je pisao Morand, „staro utvrđeno selo gdje crvene i žute kuće, poput stabala paprike, izranjaju iz stijena, među limunima i narančama”, u čijem se podnožju nalaze „srebrnaste masline i kuće milijunaša”.

Kada je Chanel stigla, Rivijera je već bila dobro utemeljeno utočište kreativne idile, mjesto gdje je Pablo Picasso portretirao nasljednicu beauty industrije Saru Murphy, a F. Scott Fitzgerald bezuspješno tragao za Edith Wharton u nadi da će razgovarati o rukopisu u nastajanju, romanu The Great Gatsby, iako je, zapravo, kraljevska obitelj, a ne umjetnost, učvrstila status ovog kraja kao mjesta gdje treba biti.

Gabrielle Chanel s prijateljima. Coco sjedi u sredini maslinovog drveta u svom vrtu, Françoisa Hugo, Marie Ruspoli-Hugo i njihov sin su iznad nje, dok su im se u podnožju pridružili Audrey Field i Pierre Colle, Photo Roger Schall © Schall Collection

Ekstravagantni Excelsior Hotel Regina, koji je nadvisivao Nicu, izgrađen je u posljednjim desetljećima 19. stoljeća s 400 soba i 233 kupaonice, kako bi kraljica Viktorija, koja je tamo ljetovala više od dvanaest godina, mogla dočekati caricu Indije i njen veliki prateći tim. U njegovoj sjeni, grandiozne kuće – neorenesansne nalik firentinskim, mavarske vile, tudorske kolibe – niču u okolnim gradovima i općinama poput ljubičica i jagorčevina koje svake proljeće krase njihove brežuljke. Chanel je kupila ružičasti bungalov, koji su prvi vlasnici, pisci Alice Muriel i Charles Norris Williamson, nazvali La Pausa („pauza”), i odmah ga srušila. Angažirala je, za jedini građevinski projekt svoje karijere, arhitekta Roberta Streitza da na mjestu bungalova stvori trospratnu vilu od 1.400 kvadratnih metara sa sofisticiranim bež pročeljem, prozorima i stazama u mrežastom uzorku koji podsjećaju na njezine legendarne proštepane torbe. Ipak, zadržala je ogroman maslinjak koji se prostire na ulazu, kao i ime.

Nakon što je kupila imanje, Chanel je srušila postojeći objekt i gradila La Pausa od temelja. Originalni crtež arhitekta Streitz koji potpisuje izgradnju kuće prikazuje sjevernu fasadu (1929.), Streitz Archives © Streitz Archives

Knjiga La Pausa: The Ideal Mediterranean Villa of Gabrielle Chanel donosi priču o kući i njenom okruženju. Knjigu je uređivala Yana Peel, predsjednica za umjetnost, kulturu i baštinu kuće Chanel, a njezin izlazak poklapa se sa završetkom petogodišnje obnove kuće, koju je predvodio dugogodišnji Chanelov arhitekt Peter Marino. Objavljena kod Flammariona i tiskana u Veroni, knjiga je umjetnički predmet sama po sebi, s platnenim koricama u kobalt-plavoj nijansi koju možete vidjeti stotinjak metara od obale Mediterana ili rasutu po svodu neke katedrale, te uvodnim stranicama precizno usklađenim s roletnama La Pausa. Ta boja, poput bezoblačnog ljetnog neba, toliko je specifična da je Pantone ne prepoznaje, a Marino je satima tražio pravi ton. Među ovim plavim tonovima smjestilo se više od pet stotina fotografija i prikupljenih predmeta: Art Deco posteri koji slave suptilne užitke na Rivijeri, skice Chanel koje su radili prijatelji i ljubavnici, značajna umjetnička djela iz njenog društvenog kruga, računi njezinog arhitekta iz vrtnog centra u Mentonu i od pejzažnog dizajnera iz Nice, kao i reprodukcija plana kuće. Peel kaže da je godinu dana razmišljala o bojama koje najbolje dočaravaju ono što ona naziva „osjećajem juga Francuske”, koristeći ograničenu paletu bijelih, zelenih i prašnjavo ljubičastih tonova, inspiriranu bojama kuće, prirodom regije i poljima lavande.

Gabrielle Chanel u kući La Pausa, 1938., Photo Roger Schall © Schall Collection

Chanel je bila sve samo ne obična, a kuća, njen iznimno osobni projekt, pruža intiman uvid u život umjetnice koja je promijenila način na koji se žene odijevaju. Njezina glavna inspiracija bila je cistercitska opatija u Aubazineu, u šumovitom regionu Corrèze, gdje je kao dijete živjela nakon majčine smrti i očevog napuštanja. „Mnogo kasnije, umjesto da priča o tim teškim godinama”, piše Hélène Fulgence, Chanelova šefica za zaštićene lokalitete, „ona bi utkala istinu u legendu koja se neprestano mijenja”. Kada je došlo vrijeme da gradi vlastitu kuću, utkala je sjećanja na opatiju u Streitzove planove, opisujući ogromno stepenište Aubazinea, izlizano od koraka monaha. Rezultat, kako je Marino rekao Peel u razgovoru koji uvodi u knjigu, „ne bi mogao više nalikovati manastiru ni da je život o tome ovisio!”

Unatoč jasnim monaškim asocijacijama, kuća je bila djelo romantične ljubavi. „Može se reći da je kuću napravila za vojvodu od Westminstera”, koji je bio dugogodišnji Gabrielin ljubavnik, kako je rekla Peel. „Za njega je stvorila prekrasnu sobu obloženu izbijeljenim hrastovim panelima, a za sebe krevet sa sjajnom zvijezdom na vrhu i kupaonicu s ogledalima.” Kada je veza završila, Chanel je njegovu sobu dodijelila svojoj, kako je sama opisivala, „jedinoj prijateljici”, Misii Sert, Ruskinji i vrlo utjecajnoj dami koja je pomogla dizajnerici da se probije u društvo Azurne obale, i koja je bila zaštitnica i muza umjetnika poput Bonnarda, Toulouse-Lautreca, Vuillarda i Renoira.

Spavaća soba Gabrielle Chanel u La Pausi, 1938, Photo Roger Schall © Schall Collection

Urednica Voguea, Bettina Wilson, nakon boravka u La Pausi, primijetila je da je „jedna od velikih Chanelinih vještina bila da se okruži inteligentnim ljudima kako bi još više zasjala”, piše Flavia Frigeri, kustosica Chanela u londonskoj National Portrait Gallery. „Je li Chanel to radila planski teško je reći, ali je sigurno da je birala okružiti se kreativnim ličnostima.” Kuća je ubrzo postala centar avangardne inteligencije. Spisateljica Colette živjela je u blizini, a među gostima La Pause bili su Franco Zeffirelli, Gala i Salvador Dalí, kao i Jean Cocteau, kojem je Chanel dodijelila malu kuću na imanju. La Pausa bila je mjesto umjetničke razmjene i opuštanja, penjanja po drveću, buffet ručkova i foto-sessiona u kojima je često u centru pažnje bio Chanelin dalmatiner Gigot.

Kupaonica Gabrielle Chanel u La Pausi, c. 1930, Photo M. Bérard. Patrimoine de CHANEL, Paris. Courtesy of CHANEL. © All rights reserved

Chanel i njezin krug prijatelja putovali su do La Pause Calais-to-Mediterranean Expressom, stiliziranim vlakom s kočijama u čeličnoj plavoj boji, luksuznim spavaćim apartmanima i staklenim panelima Renéa Laliqua. Željeznička linija bila je toliko legendarna u svijetu Rivijere da je Cocteau njezin nadimak upotrijebio kao naslov svog razigranog baleta u jednom činu iz 1924. godine, Le Train Bleu, koji je nježno karikirao ekscentrično društvo Azurne obale, a kostime za balet dizajnirala je Chanel; od golf cipela do teniskih suknjica i kupaćih kostima. (Dvije godine ranije Cocteau je angažirao Chanel da stvori kostime za njegovu adaptaciju Antigone, rekavši jednom novinaru: „Ne mogu zamisliti da Edipove kćeri budu loše obučene.”) Balet je premijerno izveden u Théâtre des Champs-Élysées u Parizu, produkciju je potpisala zvijezda ruskog baleta Sergei Diaghilev, koreografiju Bronislava Nijinska, a scensku zavjesu stvorio je Picasso, s prikazom dvije polunage figure kako plešu pod dubokoplavim nebom.

Gabrielle Chanel na stubištu u velikoj dvorani La Pause, 1938., Photo Roger Schall © Schall Collection

Godine 1935., dok je bio u posjeti Chanel u La Pausi, njen ljubavnik Paul Iribe doživio je fatalni srčani udar tijekom teniskog meča, što je bila prva u nizu tragedija koja je najavila razdoblje obilježeno gubicima i ratom. Gabrielle Palasse-Labrunie, Chanelina rođakinja, piše prisećajući se ljeta 1938. godine: „Imam u glavi sliku Coco i njenih prijatelja, Pierre Reverdyja, Marije de Gramont, Salvadora Dalíja i njegove žene Gale, svi skupljeni oko radija, zaprepašćeni i ukočeni dok su slušali Hitlerov glas.” Dalí je zapravo bio u kući da naslika ono što će postati njegova psihoseksualna noćna mora koju je bilo nemoguće prodati, The Enigma of Hitler. Chanel se i sama tijekom rata povukla u sjenu, a taj dio njezina života do danas ostaje nejasan i nerazjašnjen. Pokušala je iskoristiti arijevske zakone kako bi preuzela prava na parfem Chanel No. 5, a navodno joj je tijekom svoje uloge u Operaciji Modellhut, sumanutoj akciji jednog odmetnutog nacističkog zapovjednika da postigne poseban mirovni sporazum između Britanije i Njemačke, dodijeljeno kodno ime Westminster. Ipak, arhivski materijali s londonske izložbe 2023. godine sugeriraju da je također surađivala s Pokretom otpora. Nakon rata sve rjeđe je posjećivala La Pausu, možda jer je tamo bilo previše duhova i podsjetnika na neki sretniji period.

Gala i Salvador Dalí u velikoj dvorani La Pause, 1938., Photo Fernand Detaille. Patrimoine de CHANEL, Paris. Courtesy of CHANEL © Fundació Gala–Salvador Dalí

Godine 1953., kada je kuću prodala Emeryju Revesu, piscu, izdavaču i književnom agentu Winstona Churchilla, uključila je u prodaju čitav sadržaj, od namještaja do fotografija. Prije deset godina, modna kuća Chanel otkupila je kuću od francuske kompanije SCI La Pausa; pet godina kasnije započele su restauracije. „Sve je bilo vrlo precizno”, kaže Peel, „željeli smo kuću vratiti do najsitnijih detalja točno u trenutak kada je Gabrielle Chanel možda upravo ugostila Dalíja ili Cocteaua.” Marino, koji je ranije restaurirao vinograde Chanela u Château Rauzan-Ségla i Château Canon, pregledao je stotine fotografija Chanela u La Pausi kako bi svemu vratio prvobitan oblik. Jedine suvremene „intervencije”, prema njegovom svjedočanstvu Peel, su „moderna klimatizacija, vodovod i struja”. Peel i njen tim obnovili su biblioteku s više od 1.000 knjiga, pribavljenih iz 7L, pariške knjižare koju je osnovao Karl Lagerfeld, i Hatchardsa, prodavaonice u Piccadillyju osnovane 1797. godine, u kojoj je vojvoda od Westminstera nekada bio čest gost. Među njima su putopisi prvih vlasnika La Pause, djela gostiju poput Dalíja i Reverdyja, kao i suvremena fikcija te knjige o plesu, vrtovima i umjetnosti.

Knjižnica u La Pausi, 1938., Photo Roger Schall © Schall Collection

Veliki dio originalnog namještaja i dekoracije Chanel je sačuvan, uključujući sat sa sunčevim zracima, dok su tepisi, koji su izdržali godine posjeta i stalnog uvijanja kako bi gosti mogli igrati, bili puni „rupa”, kaže Peel, pa je bilo potrebno da se ponovo izrade. Chanel je na stepeništu zadržala dvije ogromne Monstera biljke, koje u jednoj fotografiji iz 1938. nadvisuju Galu i Salvadora Dalíja. „Kupili smo dvije male iz botaničke bašte, koje smo gajili tri godine”, rekao je Marino Peel. Ipak, kada je knjiga otišla u tisak, bile su još uvijek dovoljno male da stanu na prozorsku dasku. „Očajni smo! Jako sporo rastu.” Za sada, na njihovom mjestu stoji dostojanstven par kaktusa Euphorbia candelabrum, uzgojenih u Španjolskoj.

Gabrielle Chanel u vrtu La Pause, 1938., Photo Roger Schall © Schall Collection

Kuća je ovoga ljeta doživjela svoj tihi povratak u život tijekom Art Basela, uz privatnu večeru i niz performansa. Boris Charmatz, umjetnički direktor Tanztheater Wuppertal Pina Bausch, izveo je ples na teniskom terenu; glazbenica Alice Smith imala je performans s klavirom; a događaju je, pored brojnih poznatih osoba, prisustvovala i Diana Picasso, unuka slikara. Ove jeseni, četvero pisaca koje je odabrala kritičarka Merve Emre, privremeno će boraviti u kući u okviru spisateljskog rezidencijalnog programa. „Moda nije samo u haljinama”, jednom je rekla Chanel Morandu. „Moda je u zraku, nosi je vjetar, možeš je osjetiti, udahnuti; ona je na nebu, na autocesti, svuda oko nas, u idejama, društvenim običajima, u događajima.” Ta energija i dalje živi u njezinoj kući, a obnova i oživljavanje prostora, kako kaže Peel, pokušaj je da „na vrlo skroman način dio te energije bude vraćen”.