Kakva je budućnost crnogorske umjetnosti i može li postati prostor otpora dominantnim narativima?

Ljubljana je ove jeseni prijestolnica umjetnosti. Još otkako sam prvi put čula da će Marina Abramović otvoriti izložbu na svoj rođendan, 30. studenoga, u Galeriji Cukrarna, o čemu je govorila za listopadski broj Vogue Adria, znala sam da ne postoji nijedno drugo mjesto na kojem bih se radije našla u tom povijesnom trenutku. No, vijest da će čak dvije izložbe Muzeja suvremene umjetnosti Crne Gore, u galerijama Šibica i Novak, preispitivati odnos tradicije, identiteta i budućnosti, samo je to potvrdila.

Kao netko čiji se identitetski tokovi kreću duž crnogorskih kanjona i planinskih vijenaca, i koga duboko intrigira kontradiktornost, dvostrukost i suprotnost tradicije i inovacije u crnogorskoj umjetnosti, poželjela sam dobiti odgovore na dileme koje se doimaju da se tiču samo kulture, ali su u svojoj biti egzistencijalne. Koja je uloga suvremene umjetnosti u Crnoj Gori – može li oblikovati društveni diskurs ili ga prvenstveno reflektira? Je li suvremena umjetnost prostor otpora prema dominantnim društvenim i političkim narativima? I kakva je budućnost u tom, metaforički i doslovno, stoljećima udaljenom odnosu između tradicije i inovacije? Čak 31 umjetnik odgovara na ova pitanja na izložbama Na liniji bijega – Ka mogućim svjetovima i Crna Gora danas I – Izazovi i perspektive.

Na liniji bijega – Ka mogućim svjetovima, Galerija Šibica

Izložba Na liniji bijega – Ka mogućim svjetovima okuplja radove crnogorskih umjetnika mlađe i srednje generacije koji stvaraju izvan ustaljenih kategorija tradicionalnih umjetničkih formi. Zamišljena je kao multimedijalna, višeslojna i nelinearna mreža koja se, polazeći iz svog središta, širi i isprepliće prema konceptu ‘linija bijega’, koje su Deleuze i Guattari definirali u djelu Tisuću platoa: kapitalizam i shizofrenija (1980) kao misaone impulse koji se kreativno razvijaju u dodiru s mnogim drugim misaonim tokovima, s ciljem stvaranja novih načina mišljenja.

Interaktivne instalacije, digitalne slike i hibridni videoformati prikazani na izložbi razlažu tradicionalne okvire povezane s tijelom, identitetom, ekologijom, medijima pa čak i samim autorstvom, istovremeno uspostavljajući nove odnose i kodove. Njihovo međusobno djelovanje gradi mrežu novih značenja, a sve u interpretaciji kustosica Muzeja suvremene umjetnosti Crne Gore, Teodore Nikčević i Anje Marković.

Photo: Blaž Gutman / Museum and Galleries of Ljubljana (MGML)

Zajedničko svim predstavljenim radovima jest bijeg od ustaljenog, tradicionalnog i općeprihvaćenog – prema nečemu novom i mogućem, kako u razmišljanju, tako i u materijalizaciji ideja. U vremenu kada su granice između tehnologije, tijela i identiteta sve propusnije, cilj nije pobjeći od stvarnosti, već unutar nje pronaći pukotine i prostore kroz koje je moguće zamisliti alternativne načine postojanja, opažanja i stvaranja. Može li suvremena umjetnost biti prostor otpora prema dominantnim društvenim i političkim narativima? pitam vrlo izravno Gordanu Kuč, jednu od umjetnica na ovoj izložbi. Suvremena umjetnost ima obvezu biti prostor otpora, prostor koji se treba graditi ne u izolaciji, već u mreži odnosa između slobode i objektivacije. Ona mijenja i oslobađa subjekt, i to čini time što nas oslobađa od povijesti – time što život oslobađa od povijesti.

U jednoj od svojih instalacija, Nove veze iz 2020. godine, Gordana je koristila crnu kratku maramu kao simbol koji preispituje odnos tradicije prema ženskom subjektu, ali i težnju žene da prepozna nametnute uloge i formira kritički odnos prema zajednici i društvu. Osvještavanje tema vezanih za identitet predstavlja materijal za stvaranje mojih umjetničkih djela. Iznoseći i razotkrivajući mnoge društveno neprihvatljive norme, ali i iskustvene situacije, moguće je doprinijeti kolektivnoj emancipaciji, a suvremena umjetnost može predstavljati put ili alat prema sveukupnoj promjeni i emancipaciji društva.

S druge strane, Milica Mijajlović kroz svoj rad istražuje estetiku migracija, spektakla i traume, pod snažnim utjecajem poslijeratnih godina na Balkanu te života između Srbije, Crne Gore i središnje Europe. Ipak, ističe da se, iznad svega, bavi ljubavlju i njezinim odsustvom, utjelovljenim u apstraktnim, ali prepoznatljivim oblicima koji podsjećaju na eksplozije, erupcije, cvijeće ili oružje, a koji su postali dio njezina vizualnog jezika. Prostor Crne Gore ulazi u moj rad kao sloj sjećanja, kroz osjećaj pripadnosti, ali i udaljenosti. Ne zanimaju me toliko konkretni prostori, koliko duhovna atmosfera ovog područja, tišina i sjene koje tlo nosi, kao i narativi o kojima se dovoljno ne govori. Utkanjem fragmenata povijesti i identiteta u vizualni jezik kojim se izražavam stvaram prostor koji je istovremeno intiman, ali i prepoznatljivo kolektivan. Na neki način, moj rad živi u napetosti između sjećanja i budućeg, gdje i jedno i drugo kroz svoju umjetničku praksu preispitujem, prekopavam i transformiram. Izložbom u Ljubljani želi odgovoriti na pitanja koja tinjaju duboko u svima nama na ovim prostorima: Može li trauma postati prostor transformacije? Kako na nas djeluju migracije, nostalgija i pitanja identiteta kada se predstave kroz atmosferu, a ne kroz dokument?

Photo: Blaž Gutman / Museum and Galleries of Ljubljana (MGML)

Izložba Na liniji bijega – Ka mogućim svjetovima otvorena je do 2. studenoga 2025.

Crna Gora danas I – Izazovi i perspektive, Galerija Novak

Šesnaest umjetnika, generacija i poetika udružuju se u izložbi koja donosi pregled aktualnih tokova suvremene crnogorske umjetničke scene, predvođenom kustosicama mr. Mašom Vlaović i Majom Dedić. Kroz slike, skulpture, instalacije i multimedijalne radove, radovi pružaju svoj komentar na ključna pitanja suvremenog društva – od ekologije, tehnoloških transformacija i virtualnih simulacija, do introspektivnih i identitetskih tema, potvrđujući da umjetnost u današnje vrijeme mora biti angažirana.

Nikola Balević, ujedno i najmlađi umjetnik na ovom popisu, u svom radu bavi se statusom Crne Gore kao ekološke države, u kojoj je otpad još uvijek na svakom koraku, u svakoj ulici. I prostor i materijali s otpada i odlagališta koriste se u njegovim kiparskim interpretacijama kao kritički simbol, metafore i alegorije kojima se dovodi u pitanje kultura potrošačkog društva, tehnički naprednog. Motivi konzumerizma i odlaganja otpada sa svojim formalnim specifičnostima postaju pogodno sredstvo za ispitivanje osnovnih elemenata likovnosti: odnosa veličina, kompozicijskih rješenja, ritma, tekstura i oblika, iz kojih proističe sagledavanje i uočavanje vizualnih specifičnosti vidnog polja (prostora) i oblika koji ga čine.

U toj uzročno-posljedičnoj vezi prošlosti i sadašnjosti, kakva je realna, a ne iluzorna uloga suvremene umjetnosti u Crnoj Gori danas? pitam Arijanu Kadić, grafičku dizajnericu, zainteresiranu za crtež, digitalnu i multimedijalnu umjetnost. Može li nas osvijestiti, otrijezniti, usredotočiti, ili je tek prvi korak na tom putu? U ovom trenutku, mislim da se suvremena crnogorska umjetnost pretežno nalazi u fazi refleksije, promišljanja prošlosti i sadašnjosti. Željela bih vjerovati da umjetnost ima moć pokrenuti društvene promjene. Ipak, čini mi se da ona nije integrirana u svakodnevni život prosječnog građanina. U Podgorici, čim se udaljite od centra grada, nestaje svaki trag kulture – nema ni postera, ni letaka, ničega što bi vas podsjetilo da se uopće nešto događa u gradu. Osjećate se kao da živite u paralelnom svijetu. Izvan institucija, umjetnost nema svoje mjesto u prostoru koji dijelimo. Ona još uvijek nije utkala sebe u naše gradove, ulice, svakodnevne rute, u ono što svakodnevno živimo. Zato se mnogim ljudima umjetnost čini tako dalekom, nedostižnom, ulijeva im osjećaj neadekvatnosti i straha da se upuste u tu avanturu na koju poziva. A strah ‘jede dušu’ i zatvara nas za transformacije.

Photo: Miha Mally

Maja Šofranac smatra da je umjetnost imunološki sustav našeg društva. Ima sposobnost prepoznati devijacije, preopterećenja i traume zajednice te reagirati na njih stvaranjem novih značenja i vrijednosti. U malom i tranzicijskom društvu poput našeg, umjetnost često preuzima ulogu kritičke svijesti, jer ima slobodu progovoriti o onome što institucije ili kolektivni narativi još ne uspijevaju sagledati. Njena snaga leži u tome što otvara prostor introspekcije i senzibilizacije, što je preduvjet svakog stvarnog društvenog ozdravljenja. Umjetnost ovdje ne mora nužno biti politička da bi bila subverzivna – dovoljno je da bude svjesna, introspektivna i da poziva na odgovornost pojedinca. U tom smislu, ona može djelovati kao duhovni imuni odgovor na društvene pritiske, konformizam i mehanizme kontrole. Ali taj otpor nije uvijek glasno negiranje; ponekad je to i tiho, ali uporno očuvanje unutarnje slobode.

U radu crnogorske vizualne umjetnice Ivanke Vane Prelević tradicija i inovacija isprepliću se korištenjem kontrastnih materijala poput betona, žice, vatelina i tiska, čime evocira surovost i snagu crnogorskog krajolika, ali i njegovu krhkost. Kombinacijom mekog i tvrdog, svijetlog i tamnog, preslikava sukob između prirodnog i urbanog, između tradicije i suvremenosti. Nemam ambiciju pružiti viziju budućnosti, već upućujem na duhovnu i ekološku obnovu, na preispitivanje. Svojim radovima upozoravam na narušenu harmoniju između čovjeka i prirode, stremeći ka ponovnom uspostavljanju izgubljene ravnoteže. Njeni radovi na temu Recikliranje s(a)vjesti iz 2010. godine odnosili su se na recikliranje društvene svijesti i savjesti. Predmete koje je nalazila, redizajnirala je u specifičnu ekološku modnu liniju koja je podrazumijevala zaštitu prirode ‘iznutra’, od nas samih. Na ovoj izložbi dominirale su zastave s novinskim natpisima.

Photo: Miha Mally

Svoje koncepcijsko ishodište nalazila sam negdje između promišljanja fenomena potrošačkog društva, malograđanskog morala te kritike društvene i ekološke odgovornosti, što je nastavila izložbom U snu san iz 2015. godine, gdje su glavni motivi bili izazovi suvremene civilizacije: otuđenost, uspavanost i indiferentnost suvremenog čovjeka. Nedostatak empatije posebno je obrađen na izložbi Ispod površine 2023. godine, a upravo se nastavak radova Zarobljeni pejzaži nalazi u Ljubljani: to su objekti koji, poput cigli ili betonskih blokova, ‘izlaze’ iz zida, naglašavajući nekontroliranu urbanizaciju.

U radu vizualne umjetnice Milene Mijović, tradicija i inovacija nisu suprotstavljene; one se susreću u trenutku stvaranja. Rad s glinom i pigmentom je meditativan, gotovo ritualan čin, ali i prostor za otkrivanje novih formi i jezika. Također, njezina vizija umjetnosti kao otpora najbolje zaokružuje ovu priču: ona poziva na djelovanje – umjesto pukog negiranja koje ne nudi mogućnost rješenja ili promjene. Umjetnost treba ukazati na osmišljavanje novih puteva, na nevidljive slojeve stvarnosti i otvoriti prostor gdje publika počinje razmišljati o drugačijem. Nadam se da će moj rad otvoriti pitanja o odnosu čovjeka i prirode, o našem mjestu u kosmosu i o sjećanjima koja nosimo kao pojedinci i zajednice. To su univerzalne teme, zajedničke posebno za prostore bivše Jugoslavije, ali i šire, za cijelu Europu. Vjerujem da umjetnost može probuditi osjećaj prepoznavanja, da publika u Ljubljani, gledajući moje radove, pronađe vlastita pitanja i dileme, možda i odgovore. Ono što mene osobno zanima jest kako te teme prelaze granice i postaju zajedničko iskustvo bez obzira na geografske i kulturološke razlike.

Photo: Duško Miljanić