Dok ulazi u prostoriju, Penn Badgley kreće se polako, gotovo kao da prolazi kroz zamišljena svjetla: poznato lice puno intrige, glas koji ostaje lebdjeti poput dodira koji osjećate još dugo na koži. Bio je „Gossip“, bio je „You“, bio je sjena, a ipak, u njemu leži više nego što bi ijedna zahtjevna uloga mogla obuhvatiti. Nemoguće je čuti njegovo ime, a da odmah ne pomislite na Dana Humphreyja iz Gossip Girl ili Joea Goldberga iz Netflixove serije You. Ipak, njegov identitet se proteže daleko izvan tih likova. Čovjek koji misli, koji voli, koji čeka, pjevač u tišini, otac i očuh malih sazviježđa, kako sam kaže, sve su to riječi kojima bih ga lako opisala, ali Penn se ne opisuje baš tako lako.
Tijekom godina, Penn je s intimnijom publikom koja prati njegov podcast dijelio obilje svojih razmišljanja, koja sada pronalaze svoje mjesto i izvan Velike jabuke. U New Paltzu, malom gradiću nedaleko od New Yorka, pronašao je utočište od urbanog kaosa. Tamo, bez uloga koje treba igrati i scenarija koje treba slijediti, otkriva sebe u svojoj najčišćoj suštini: kao čovjeka i kao pisca. Sinopsis samoga sebe, uvod u ono što se otkriva u njegovoj novoj knjizi. Zato započinjemo razgovor upravo odatle – od promjena. Može li se osobna transformacija zaista razviti bez odgovarajuće društvene promjene ili su ta dva procesa neizbježno isprepletena? „Jednostavan odgovor je da su neraskidivo povezani i da jedva uspijevam pronaći ravnotežu i balansirati na toj tankoj liniji. Mogao bih tu stati. Ali da dodam još nešto: vidim to kao dio dvostrukog moralnog zadatka koji daje smisao svakom ljudskom životu – razvijanje vlastite sposobnosti da doprineseš boljitku svijeta ujedno je i najbolji način da otkriješ sebe”, objašnjava on. Penn dodaje da svi moramo njegovati osjećaj zajedništva, pripadnosti i sudjelovanja. Da bismo se zaista transformirali, ističe, potrebna nam je kultura koja nas podržava. Opipljiva zajednica. „Svi smo ujedinjeni u ovom procesu otkrivanja kako možemo biti bolji. Ne vjerujem da će naša uspješna evolucija značiti da će sposobnost za žrtvu i suradnju biti potisnuta primarnim nagonom za samoodržanjem, ali vjerujem da će biti stavljena na probu”, priznaje on. „Dakle, kako sve to zapravo izgleda u mom životu? Kao i sve, lakše je reći nego učiniti (smijeh). Američka kultura, inherentno individualistička, i moja slava kao glumca – oboje predstavljaju izazov. Gotovo sve se, na neki način, povija pred tim sustavom vrijednosti: slavom. To možda zvuči ekstremno. Ali postoji i moja druga uloga – ona koju imam u svojoj obitelji. To je društveni sustav, onaj najmanji (i tehnički, temeljni gradivni blok društva). Kao muž i otac, kad god mogu, pretvaram se u nešto mekano i nježno. Jednom sam vidio natpis na plakatu zalijepljenom na gradilištu blizu mog stana u Brooklynu: ‘Kad god možeš, budi mekan i nježan.’ Probaj. U gotovo svakoj situaciji, zaista vjerujem da bi poniznost i strpljenje učinili stvari boljima. Biti otvoren i prijemčiv; radoznao i pun nade; ljubazan i otporan; fleksibilan, hrabar i entuzijastičan. Mogu utjeloviti sve to – iako rijetko sve odjednom i nikada stalno. To je ono čemu težim.”
U kolovozu 2025. Penn je ponovno postao otac, dobivši blizance sa svojom suprugom, pjevačicom Dominom Kirke, s kojom je već imao jedno dijete, te njezinim šesnaestogodišnjim sinom. No, u trenutku kada smo radili intervju, imali smo priliku pratiti ga kroz fazu neposredno prije velikog trenutka. „Obožavam to. Moja žena je na pragu poroda s blizancima. Uhvatili ste me u trenutku predaha, u prozoru između faza. Do trenutka kada ovaj intervju bude objavljen, ponovno ću biti otac”, priznao je tada.
Možda je upravo to i dobra tema za nastavak razgovora: povratak očinstvu. Biti roditelj je transformativno iskustvo koje često u velikoj mjeri preispituje osjećaj identiteta. Održati autentičnost u tom prelasku iz jedne uloge u drugu nije uvijek lako. Je li uspio ostati vjeran sebi i koliko je to bilo teško? Kako ga je nova uloga promijenila, koja se sada samo umnožila?
„Mislim da sam ostao vjeran tome tko sam, iako sam tu osobu gotovo izgubio između svoje petnaeste i dvadeset pete godine. U tom periodu našao sam se u unakrsnoj vatri koja je, vjerujem, mnogima poznata: plašio sam se da ne postanem muškarac, a u isto vrijeme i da postanem jedan, ne znajući zapravo što to znači, niti sam bio okružen dobrim primjerima muškaraca. Te godine su, u nekim trenucima, bile baš teške. Biti otac – sinovima – donijelo mi je, na neki način, mnogo jasnoće. I godine same po sebi počele su donositi tu jasnoću; negdje oko tridesete stvari su mi polako postajale jasnije. Tada sam počeo osjećati određenu lakoću”, priznaje on. „Biti otac je zabavno i radosno, ili barem duboko smisleno i ispunjavajuće iskustvo, kada si prisutan maksimalno u svakom trenutku u kojem možeš. Lako je reći, teško je učiniti.”
Zamolila sam ga da podijeli svoje osobne vrijednosti i način na koji bira živjeti svoj život, i život svoje obitelji. „Ukratko, ja sam bahaist. Bahá’í vjeruju da je čovjekova ključna potreba pronaći objedinjenu viziju budućnosti društva, kao i prirode i svrhe života. Bahá’í spisi mi daju okvir za život. Moja obitelj, moj posao, moji prijatelji: to su područja u kojima pokušavam primjeniti ta učenja, ponekad nespretno, ali uvijek iskreno. Pretpostavljam da ono čemu težim jest ukloniti svaku kontradikciju ili licemjerje iz svog ponašanja. Volio bih umrijeti znajući da sam u tome uspio.”
Stručnjaci poput Nilde Chiaraviglio sugeriraju da se potpuno zadovoljni ljudi jednostavno ne zaljubljuju. Je li došao do spoznaje što je prava ljubav? Nedavno sam čitala teoriju da smo u ljubavi svi pasivni. Kako se zaljubljenost kao uzbuđenje razlikuje od ljubavi, a kako se gradi istinska povezanost s partnerom?
„Nisam autoritet, ali govoreći iz vlastitog iskustva, moram reći da danas postoji toliko informacija o tome što nas zaista čini sretnima, što pokreće zdrav odnos… a opet, to ne mijenja ničiji život. Ili barem ne dovoljno. Zašto? Kako je to moguće? Već imamo mnoge odgovore koje tražimo, ali nas oni ne privlače, ne okrećemo se prema njima, prema stvarnim činjenicama. Kulturno, u tom smislu ostajemo prilično djetinjasti. Ako u ljubavi težimo pasivnosti, mislim da nismo na pravom putu. Ne vjerujem da je to prava ljubav. Jednostavno – moramo sazrijeti. Pasivni smo jer ljubav zapravo ne razumijemo, jer u nju ne vjerujemo potpuno, jer nemamo iskustva s njezinim dimenzijama i njezinom snagom”, objašnjava on. „Ne mogu iskreno govoriti o ljubavi a da u to ne uključim ljubav prema Bogu. To je danas manje popularno nego ikada, i krajnje neprivlačno – s pravom, ako uzmemo u obzir goleme štete počinjene u ime religije. Razumijem svakoga kome je ta ideja nepodnošljiva. Ipak, iz vlastitog iskustva, ljubav ima malo snage ako ne prepoznaješ njezin izvor. Kakva je to ljubav koja iščezne i postane ništa nakon godina, tjedana ili dana? Ljubav koja se mijenja iz trena u tren? To je ljubav pjesama i filmova: nema supstancu, nema pravi život. Ona – umire.”
Bol koja lomi srce, istinska radost, neobičnost i komedija – ova intimna razmjena misli savršeno je sažeta u onome što Penn Badgley sprema za nas 14. listopada: objavljivanje svoje prve knjige Crushmore: Essays on Love, Loss, and Coming-of-Age, projekta nastalog u suradnji s njegovim suradnicama i prijateljicama Navom Kavelin i Sophie Ansari, s kojima od 2022. vodi podcast Podcrushed.
„Istražujemo mnogo toga i u podcastu i u knjizi, ali prije svega mislim da je riječ o obitelji i o inherentnoj borbi da razumiješ sebe dok odrastaš, na tom putu sazrijevanja. Vjerujem da je to mala, ali inspirativna knjiga. Svaki od nas napisao je niz eseja o vlastitom odrastanju. Ja sam sa dvanaest godina preselio u Hollywood da bih se bavio glumom, pa tu knjiga počinje: dvanaestogodišnji Penn u Hollywoodu 1999. Od tog trenutka Nava i Sophie upliću svoja iskustva, koja su toliko različita: Sophie je odrastala seleći se od Pakistana, preko Manile, do Kine, dok je Nava odrasla u Portoriku. Naizmjenično dijelimo priče. Mislim da smo bili vrlo osjetljivi i iskreni. Ponosan sam što ću prvu knjigu objaviti uz Navu i Sophie, koje su obje talentirane spisateljice i, prije svega, divna ljudska bića.”
Ipak, ma koliko njegova uloga kao pisca bila novost, knjige zauzimaju možda i drugo najvažnije mjesto u njegovom životu, uz filmove. „Počeo sam kao vrlo mali čitati i pisati; ta ljubav rodila se vrlo rano u mom životu, i ako postoji jedan dar koji su mi roditelji dali, to je ljubav prema čitanju i interes za pisanje. Zauvijek sam im zahvalan na tome. Oduvijek sam bio pisac, u jednom ili drugom obliku, ali sada, kada imam objavljenu knjigu, valjda to mogu reći s više sigurnosti. Ova knjiga je, bez sumnje, jedno od mojih najboljih djela”, priznaje on.
Knjiga je namijenjena širokoj publici – tako je Badgley opisuje. I žene i muškarci, bez obzira na godine, pronaći će sebe u ovom nizu eseja, barem u nekom. „Predlažem da pročitate prvi esej i odlučite želite li nastaviti dalje. Mada vjerujem da hoćete (smijeh).”
Dok razgovaramo o njegovoj novoj ulozi, razmišljam kako nije nemoguće spojiti je s glumom. Naprotiv, to je vrlo često u filmskoj industriji. Je li razmišljao o spajanju svojih dviju uloga – glumca i pisca – kroz režiju serije ili filma? Ili čak kroz produkciju? „Da, ali o tome ćete čuti tek kada to napravim. Imam producentsku kuću koja se zove Ninth Mode, sa svojim suosnivačima Navom Kavelin i Chelseom Rowhani. Uskoro ćete čuti za nas.”
Iako nove avanture nastavljaju oblikovati njegov profesionalni put, i očito će ga još dugo oblikovati, Penn ne planira napustiti glumu, koja ostaje osnova i srž njegovog umjetničkog života. Upravo je završio snimanje romantične komedije You Deserve Each Other, rame uz rame s Meghann Fahy i sjajnom ekipom komičara. U priči u kojoj Kyle MacLachlan i Ana Gasteyer igraju njegove roditelje, nesumnjivo se može očekivati pravi dragulj. Suradnja s Marcom Silversteinom i Abby Cohn bila je nezaboravno iskustvo koje je na njega ostavilo dubok utisak. „Marc i Abby su veterani i pružali su nevjerojatnu podršku. Bilo je osvježavajuće i zabavno raditi komediju. Još nisam vidio prvu verziju, ali imam velika očekivanja”, otkriva on. Imamo ih i mi.
Dok završavamo razgovor, razmišljam kako ovo nije bio samo susret s poznatom osobom, već prije svega mala životna lekcija. Penn Badgley ovim razgovorom otvorio je vrata sjećanjima, svojim vrijednostima i novim ciljevima koji ga danas pokreću, ali me je prije svega, svjesno ili ne, podsjetio na važnost upoznavanja i prihvaćanja sebe, i to bez trunke arogancije.
Foto: Inês Santos
Kreativna direkcija i moda: MJ Molina
VOGUE RECOMMENDS
