Society
Zvijezde poput Sevdalize ne rađaju se svakog dana. Kada sam je prije gotovo cijelo desetljeće gledala kako izvodi “Human”, doživjela sam onaj transcendentalni osjećaj čija se ukupna učestalost tijekom jednog ljudskog života može izbrojati na prste jedne ruke. It’s gonna be huge. Takva se lica pojavljuju samo u rijetkim povijesnim trenucima – kao pionirke individualnosti, umjetnički, vizualno i glazbeno avangardne, predodređene da pomiču osobne i kolektivne granice. Tijelo koje je stoljećima služilo kao kulturni ideal i mehanizam kontrole, Sevdaliza je već tada počela razotkrivati: ženski torzo stajao je na kopitima, hiperrealistički suprotstavljen standardima ženske ljepote – prema ideji danske sci-fi umjetnice Esmay Wagemans.
Istodobno, to je bila i prva kritika mizoginih i transfobičnih komentara o njezinu izgledu i iransko-nizozemskom podrijetlu – manifest kojim je postavila vlastitu naraciju o inkluzivnosti, mnogo godina kasnije nadograđenu pjesmom “Alibi”, koja ju je, u suradnji s Pabllo Vittar, 2024. godine dovela do globalnog uspjeha: Billboard Hot 100 ljestvica, 500 milijuna streamova na Spotifyju, brojna gostovanja na Madonninoj Celebration turneji te dueti s glazbenicama poput kolumbijske dobitnice Grammyja Karol G.
Kada je zovem, neposredno nakon završetka Tjedna mode u Milanu, Sevdaliza je – nezaustavljivo – u pokretu. Obe se nadamo da će naš razgovor uspjeti nadglasati cancellation noise.
„Mislim da zapravo premošćujem vlastite kontradikcije. Moja iranska krv definira odakle potječem, ali me nizozemsko odrastanje također oblikovalo. S iranske strane naslijedila sam posvećenost, upornost pod pritiskom, ali i duboko poetsko nasljeđe i interese, a s nizozemske – profesionalni stav i činjenicu da sam kao žena ovdje slobodna. Mogla sam težiti budućnosti i ostvariti svoje snove, što je danas mnogim Irankama i Irancima uskraćeno. Oni su iznimno snažan narod, ali zbog svojih okolnosti ne mogu slijediti put svojih ideala. Tako da me oblikovao jezik egzila, ali i jezik pripadnosti.”
Ta očita dualnost između snažnog i ranjivog bića prisutna je još od prvog albuma ISON, u fluidnom žanru koji spaja elemente trip-hopa, grimea, elektronike i, mjestimično, tradicionalnog perzijskog prizvuka. Sevdaliza preuzima uloge različitih ženskih figura – ali takvu transformativnu moć ne treba brkati s neodlučnošću ili pretencioznim osjećajem mističnosti. Ona prenosi poruku svake od nas, jednu po jednu, redom.
Njezini radovi često istražuju teme ženske autonomije, identiteta i duhovnosti. Tako je pjesma “Woman Life Freedom” bila posvećena prosvjedima u Iranu, dok je “Maria Magdalena” slavila naše slabosti i snagu kroz povijest. Neprestano koristeći svoje tijelo kao umjetničko platno, Sevdaliza ga pretvara u oruđe protiv represije – naglašavajući sve ono od čega društvo zazire: ožiljke, starenje, asimetriju. Ono što je započela pjesmom “Human”, nastavila je u “Femmenoid” i “Hommunculus” na drugom albumu, a svojoj buntovnoj opsesiji tijelom ostaje vjerna i u novijoj “Heroina”, kojom najavljuje svoj treći studijski album, koji izlazi 31. listopada pod istim nazivom. Taj put od destrukcije do prihvaćanja, a zatim i slavljenja vlastite autentičnosti, nikada nije linearan.
„Moje tijelo zaista je bilo moje bojno polje, moj hram, moje platno. Prošla sam kroz različite faze destrukcije – faze kada sam ga željela njegovati, ponovno prisvojiti, pa onda opet zapustiti. To je borba kroz koju iznova prolazim sa svojim tijelom. Plešem po tim rubovima, u nekim sam trenucima doista, doista ponosna. A ponekad, uglavnom zbog vanjskih faktora, ne znam kako se nositi sa svojim tijelom“, govori mi, osvrćući se na niz kroničnih i hormonskih problema s kojima se kao žene suočavamo, a koje društvo često ne prepoznaje. „Zato je ženama znatno teže biti umjetnice, osobito kako postaju starije. Trčimo s jednog mjesta na drugo, s premalo sna i pretrpanim rasporedom. I da, nažalost, još uvijek živimo u patrijarhalnom društvu. Zato mi je jedan od ciljeva u životu da kroz svoju karijeru promijenim barem nešto po tom pitanju“, dodaje.
Povijesno gledano, standardi ženske ljepote gotovo nikada nisu postojali neovisno o ženskoj patnji. Kroz stoljeća, idealizirani fizički izgled postavljao je stroge zahtjeve koji su često uključivali fizičku nelagodu, dugotrajne i štetne rituale, ali i psihološki pritisak. Zbog svoje jedinstvene i nekonvencionalne ljepote – one koja prkosi nametnutim proporcijama ženstvenosti – Sevdaliza se još od šeste godine života suočava s mizoginijom, onakvom kakvoj smo gotovo uživo svjedočili kada je Imane Khelif nastupila na Olimpijskim igrama prošlog ljeta, a koju je, na neki način, osjetila svaka od nas, odrastajući pod imperativom savršenstva.
Kako ostati vjerna sebi i napraviti jasnu razliku između vlastitih i tuđih potreba i vrijednosti?
„Iskreno, prolazim kroz različite faze. Ponekad se opirem toj potrebi da budem savršena, a ponekad jednostavno želim biti savršena. Nosim svoje ožiljke kao dragulje, a svoje godine kao oklop. I mislim da je autentičnost u obje te faze jedina stvar iza koje mogu stajati. Dakle, ponekad osjećam potrebu da smršavim, da budem savršena, da se podvrgnem estetskim zahvatima. I tada to potpuno prihvaćam. Ne stidim se toga, jer to je moje tijelo, moj život. A ponekad mi je potpuno svejedno i osjećam da sam savršena upravo takva kakva jesam. Mislim da je, zapravo, riječ o autentičnosti – da žena mora biti slobodna raditi što god želi. I čak i ako nije uvijek ‘dobar primjer’ mladim djevojkama, barem ostaje vjerna svojim potrebama i onome što istinski želi.”
Najnoviji album Heroina imala sam priliku čuti mjesec dana prije nego što je objavljen – i držao me budnom do kasno u noć. Počinje upravo onako kako sam mogla pretpostaviti: sabire viralne hitove poput Messiah, No Me Cansare i Maria Magdalena, prije nego što se prelije u sanjiv, neopipljiv, eskapistički ton koji rastapa svaki atom bića. Između tuge i svjetlosti, pada i oslobađanja, pjesma Angel govori o susretu s nečim većim, gotovo božanskim – o dodiru beskonačne sile i života izvan vremena, noseći u sebi neobjašnjivu patnju koja sve rastvara. Sevdaliza ostaje ogoljena do srži.
„Heroina mi je došla poput rijeke. Kao da sam ušla u čamac, a nisam znala kamo idem. Samo sam zaplovila tom rijekom i odjednom počela pronalaziti dijelove u vodi koji su postali struktura albuma. Tako album započinje kao potraga, zatim slijedi pronalazak temelja, a potom razvoj. Nosi snagu, tugu, i na kraju se rastvara u transcendenciju kroz Angel. To je zaista svojevrsno transcendentno iskustvo. Za mene je to pjesma u kojoj mjesto i vrijeme nestaju – i za mene i za slušatelje. A vama možda probudi onaj osjećaj: što će se dalje dogoditi? Što se mene tiče – vrlo često to ni sama ne znam. Moji albumi su uvijek put istraživanja; ni ja sama ne znam kamo vode.”
Tu je i Stronger Because You Matter – himna majkama, arhetipu ženstvenosti i majčinstva: snažna, nježna, neuništiva, prepuna simbola i osobnih referenci. „I pjesma i spot govore o putovanju moje majke, koja je sa mnom pobjegla iz Irana u Nizozemsku i ondje izgradila temelje da bih bila sigurna, jer, naravno, bježale smo od rata. Moje odrastanje bilo je vrlo teško. Sa šesnaest godina bila sam odvojena od roditelja i morala sam sama izgraditi svoj život. No zahvaljujući čvrstim temeljima koje mi je majka dala i snazi koju je imala, kasnije sam osjećala kao da je ta snaga već bila utkana u moj DNK.”
Zbog takvog životnog iskustva, njezina je umjetnost tamnija, dublja i senzibilnija – što se čini gotovo revolucionarnim u eri površnosti društvenih mreža, prema kojima ima dvojak odnos. Doživljava ih, kako kaže, i kao otrov i kao priliku, zabrinuta zbog nove vrste individualizma koja anonimnu projekciju koristi za izražavanje stavova bez ikakve odgovornosti. Umjetnu inteligenciju u početku je koristila za eksperimentiranje i stvaranje sasvim novog lika (robota Dahliju), no način na koji se danas razvija – sve više je brine. „Jako me zanimaju tehnološki razvoj i inovacije, ali se istovremeno pitam kamo to sve vodi i kakav danak ostavlja na svijet. Primjerice, pitanje potrošnje električne energije, korištenje umjetne inteligencije… Proučavam te procese, ali ih više ne koristim aktivno u svom radu.”
Ta težnja za stvaranjem višedimenzionalnog umjetničkog iskustva zapravo joj je urođena. „Imam osjećaj da način na koji opažam i tumačim stvari nije kao kod drugih. Još od malih nogu osjećala sam potrebu da tražim dubinu u temama koje druge ljude baš i ne zanimaju. Po tom pitanju sam se uvijek osjećala drugačije. Nemam dijagnozu, ali sigurna sam da imam neku vrstu neurodivergentnosti koja me potiče da imam više intelektualnih interesa od prosječne osobe. To je ono što osjećam dok istražujem stvari i govorim o određenim temama. Mislim da ta potraga – stvaranje dubine u svakoj temi koja me zanima – u kombinaciji sa svakodnevnim iskustvima, stvara neku vrstu neobične kontradikcije. Mogu se naći u nečemu sasvim običnom i prizemnom, poput kupnje kuće. I u tom iskustvu, u samom procesu prijave za hipoteku, odjednom pronađem neku poetsku dimenziju ili simboliku koju potom pretočim u glazbeno djelo ili video. Mislim da ponekad tkam mreže značenja koje drugi ljudi u svakodnevnim situacijama ne vide. Mogu voditi vrlo običan život, a da pritom i dalje pronalazim najluđa tumačenja.”
Kažem joj da vjerujem kako je to naslijeđeni talent od roditelja, koji su bili pjesnici. Oduvijek sam pokušavala objasniti da poezija nije samo dar za pisanje, već pogled na svijet – način promatranja koji nitko drugi ne vidi istim očima. „Tako je, i važno je naglasiti da su moji roditelji bili potlačeni pjesnici, jer se nikada zapravo nisu mogli izraziti onako kako ja danas mogu. Moj je otac pisac, ali nikada nije objavio svoje djelo. Napisao je brojne knjige, baš kao i moja majka. Mnogo je pisala, ali nikada ništa nije objavila, tako da je taj osjećaj sigurno genetski naslijeđen. Perzijska je kultura duboko ukorijenjena u poeziji i književnosti – i to je nešto što se prirodno prelilo i u moje stvaranje.”
Na samom kraju razgovora pitam je, kada se osvrne na svoj put – od sportašice do glazbenice i globalnog uspjeha – što ju je najviše iznenadilo kod same sebe? Zastala je na trenutak. „Mislim da me najviše iznenađuje koliko daleko možeš stići kada veliki cilj podijeliš na male, svakodnevne korake. Kad razmislim o svim tim sitnim odlukama i stvarima koje sam učinila u posljednjih petnaest godina, rekla bih da su se one zbrajale i dovele me do mjesta na kojem sam sada. Ali to su doslovno stotine tisuća malih odluka. Ono što me fascinira jest to što, kao ljudsko biće, ponekad ne možeš vidjeti širu sliku, ali dok god je nosiš u svojoj glavi i svakodnevno činiš male korake koji te vode prema njoj – nekako ćeš jednog dana doći do tog mjesta. A ponekad ljudski um ne može ni pojmiti da si već tamo. Kao ja – ne razumijem uvijek gdje se nalazim. Jer i dalje svakodnevno idem malim koracima koji oblikuju moje biće. Velika slika može izgledati nedostižno i zastrašujuće, ali važno je sjetiti se da je sve samo zbir malih djela.”
Foto: Nicola Delorme
Moda: Simone Rutigliano
VOGUE RECOMMENDS
