Logo
Please select your language

Courtesy of Jennifer Cox
Courtesy of Jennifer Cox
Long read

Zašto je važno naučiti prepoznati i kanalizirati bijes - Jennifer Cox za Vogue Adria

Tara Đukić

28 rujna, 2025

Jednom sam pročitala studiju koja tvrdi da ljudima treba znatno više vremena da prepoznaju ženska lica s izrazom bijesa, kao da je ta emocija zalutala iz svog prirodnog staništa i pronašla put do njihovih crta lica. Pomislila sam tada: ne znam bi li mene netko uopće prepoznao s nekim drugim izrazom. Desetljećima starije istraživanje, psihologa Dimberga i Lundquista, pokazalo je da kada je žensko lice bijesno, taj izraz percipira se neprijateljskije nego kod muškaraca, kao da kršenje društvenih očekivanja čini da bijes izgleda ekstremnije, povećavajući njegov intenzitet iznad granice koja se može tolerirati. Kad sam se susrela s Jennifer Cox, psihoterapeutkinjom i autoricom knjige Women Are Angry, proglašene self-care knjigom 2024. godine, rekla sam joj da sam to nebrojeno puta čula za sebe: da sam, u najmanju ruku, bijesna. Nikada nisam znala kako oćutjeti, prešutjeti, zašutjeti niti biti letargična pred nepravdom, glupostima ili nepočinstvima. Hodala sam čvrsto stisnutih šaka, kao da iza ugla uvijek vreba nova borba, dok nisam s vremenom pronašla pravu, zdravu ravnotežu (da se razumijemo, ni moja nimalo pitoma fizionomija lica mi nije išla na ruku).

Ono što ovdje treba normalizirati zapravo nije ispoljavanje bijesa, već otvoreno priznavanje i raščlanjivanje istog, kako bismo se mogli fokusirati na rješavanje onoga što ga izaziva. U svemu tome, usađeni stereotipi o „bijesnim ženama“ ostaju neprihvatljivi. Koliko ste puta čuli da ona stroga profesorica – vjerojatno nema djecu, ili ljuta kolegica – sigurno ima problema s partnerom. Djevojčica može plakati, ali vikanje nije ženstveno. Ako si se naljutila – nisi shvatila šalu. Ako si viknula – gubiš kontrolu. Patrijarhalno društvo utemeljilo je ovakve konstrukcije, koje, poput mnogih drugih, nemaju pandan u muškom obliku. O čemu se tu radi i kako se protiv toga boriti? pitam Jennifer odmah na početku našeg razgovora uoči Forbes Adria konferencije. Ono što se zapravo događa jest da se naš bijes potiskuje i umanjuje na sve moguće ponižavajuće načine. Čak i kada osjećamo da nas bijes preplavljuje, prisiljene smo osjećati sram zbog njega. Patrijarhat ima čitav niz alata da to osigura. Isticanje našeg statusa neoženjenih ili nezaposlenih ključna je tehnika da nas drže u tišini. Isto vrijedi i za pogrdni naziv „žene koje vole mačke“ ili sugestiju da je naš bijes rezultat hormona jer smo očito „emotivnije“ od muškaraca – kakva šala. Borba protiv ovih stereotipa iscrpljuje, jer upadamo u sve zamke koje su nam postavili. Umjesto toga, ključno je osigurati sebi da ne nosimo potisnut bijes u tijelu i umu, odakle bi mogao nanijeti ozbiljnu štetu. Jer ako ga ne izbavimo iz tijela, oni su nas pobijedili – gotovo je s nama.

Courtesy of Jennifer Cox

Činjenica je da situacija u svijetu dodatno otežava. Masovni prosvjedi, tragedije, ratovi, sve veće ugrožavanje osnovnih ženskih prava – postali smo kronično bijesni zbog političkih i društvenih nepravdi, a institucije samo rasplamsavaju taj osjećaj. Jennifer je započela pisanje nakon ubojstva Sare Everard u Londonu, od strane policije, a od tada je svijet krenuo još većom stranputicom. Ovih dana u Srbiji se vodi rasprava o tome kako zakonski razlikovati „lakši“ od „težeg“ oblika silovanja. U Hrvatskoj se zalažu za zabranu abortusa. Negdje drugdje žene se i dalje smrtno kažnjavaju. Čovječanstvo nedvosmisleno ide unazad. Kako disati, ostati trezven u tim borbama, a pritom potpuno ne izgubiti sebe i vlastitu radost? Ovo je odlično pitanje, i postavljam ga sebi gotovo svaki dan. Moramo se boriti kada su naš svijet, naši izbori i naša sloboda ugroženi. Ali kako to učiniti na način koji nam omogućava da živimo ispunjenije i zdravije?

Dawn Laguens, potpredsjednica Planned Parenthood u Americi, jednom mi je rekla da žene trebaju biti „radosne ratnice“. Trudim se živjeti po tom savjetu, jer mislim da sažima vrijednosti koje i ja smatram svetim. Ne prestajemo s borbom, ali u svijetu koji se gotovo raspada od mržnje, činimo to s ljubavlju.

Photo: Hans

Knjiga Women Are Angry temelji se na studijama slučaja i anonimnim ispovijestima pacijentica koje je Jennifer liječila, podijeljena po životnim fazama, od djetinjstva do starosti. Ona sažima sva iskustva koja tijekom života mogu izazvati bijes: od neriješenih osjećaja zbog pobačaja i gubitaka, iscrpljujućeg majčinstva, osjećaja omalovažavanja na poslu, partnera koji ne doprinosi, seksualnog uznemiravanja i nasilja. Ključna tvrdnja je da je naš bijes opravdan, ali ako se ne kanališe, može nas učiniti izuzetno destruktivnima – kako prema drugima, tako i prema samima sebi. Naime, potisnuta ljutnja uzrok je najvećeg broja bolesti kod žena – migrena, anksioznosti, depresije, autoimunih i najtežih oboljenja.

Mnoge pacijentice s kojima radim u početku dolaze na konzultacije sa simptomima koji na prvi pogled nemaju veze s bijesom. Ali morate se zapitati – zašto? Odakle to dolazi? Opsjednuta sam uzrokom, oduvijek sam bila. Ne dajte mi samo dijagnozu, recite mi odakle potječe. Provodim život pitajući žene „zašto“, i ovo sam otkrila: ispod površine vanjskog prikaza neke situacije često se krije dubok, neiskorišten osjećaj – osjećaj koji izgleda zabranjeno izraziti. Ako tijelu i umu damo dozvolu za potpuno izražavanje, često koristeći jezik kojim ranije nismo smjele govoriti, učinak na fizičke ili psihološke simptome može biti zapanjujući.

Photo: Eliano Davide

A kako doći do tog uzroka u sebi – pitam vrlo jednostavno. Moramo se vratiti u najranije djetinjstvo, kada smo, za razliku od naših braće, kao djevojčice morale biti dobre, ljubazne, pažljive, nježne, brižne. Ta težnja ka brizi potom se temeljito eksploatira i prisvaja dok rastemo. Postajemo ‘umirujući faktor’, ‘odgovorne’, ‘razumne’. Ne postoji rječnik za bijes dok odrastamo, dok se dječake ohrabruje da izbace sve iz sebe. Na nama je da znamo reći pravu stvar u pravo vrijeme, smiriti svaku situaciju. Slušam je i sjetim se kako sam od malena bila sve to što navodi – „spasiteljica“ obitelji koja se urušava, dosljedno uzorna i po svemu, sa svim poželjnim ulogama za djevojčicu – od balerine do učenice generacije, uvijek u sjeni problematičnog brata. Bijes mi je bio dopušten, ali ga nitko nije čuo. Ovo se nastavlja i u odraslom životu, kada postajemo emocionalni rješavači problema, diplomati, one koje sve mogu popraviti. U suštini – sunđeri za osjećaje za koje nitko drugi ne želi preuzeti odgovornost. Nakon svega toga, nije ni čudo što smo ljuti. Ali taj bijes može biti destruktivan – za nas same. Sjedi u našem tijelu kao neiskorišteni adrenalin i kortizol, odakle stvara kaos u našoj fiziologiji. Moramo to preokrenuti i usmjeriti energiju nakupljenu tijekom života u nešto konstruktivno za nas.

Courtesy of Jennifer Cox

Nedavno sam sjedila na večeri s vrlo inspirativnim ženama, uglavnom lidericama u svojim industrijama, gdje smo razgovarale o tome kako smo često strah u poslu maskirale bijesom. Strah da nismo dovoljno dobre, da smo napadnute, da bismo mogle nešto izgubiti. Jennifer mi kaže da je to vrlo česta pojava, zbog čega je dodatno važno otkriti odakle potječe naš bijes i biti iskrene prema sebi. Ovo je zapravo savršena najava za sljedeću knjigu na kojoj radim. Women Are Angry bavila se „fight“ stranom živčanog sustava, a sljedeća će biti usmjerena na „flight“ stranu. Ona nas onesposobljava na svaki mogući način. To je druga strana medalje, ali obje su međusobno isprepletene u psihofiziološkoj dvostrukoj spirali.

Način na koji oslobađamo emocije može biti presudan. U svojoj knjizi Jennifer predlaže razne fizičke strategije, od vrištanja pod vodom do udaranja u vreću za udaranje. Većina žena, bez obzira na kulturnu pozadinu, ima poteškoća da se poveže s osjećajem bijesa. Način na koji se te poteškoće manifestiraju razlikuje se ovisno o odgoju i životnim iskustvima. No, općenito, možete pretpostaviti da nijednoj ženi neće biti lako odmah se povezati sa svojim bijesom. Zato Jennifer svakoj pacijentici dopušta da sama odredi strategiju ili pristup koji smatra najprikladnijim. Za neke žene to može biti vrištanje u automobilu sa zatvorenim prozorima, umjesto da podležu napadu panike koji ih inače obuzima. Za druge, to mogu biti novi fizički treninzi ili prilagođavanje starih s većim intenzitetom. Međutim, za sve njih, već sama mogućnost da prvi put otvoreno razgovaraju o stvarima koje ih ljute, najmoćnija je stvar.

Courtesy of Jennifer Cox

Za kraj joj postavljam gotovo afirmativno pitanje, kako bih dobila potvrdu onoga što želim čuti: može li ženski bijes, kada se prepozna i izrazi, postati oblik kolektivne moći, a ne samo otpora? Čvrsto vjerujem da moj rad s Women Are Mad podcastom predstavlja izvrstan primjer žena koje se udružuju s zajedničkim ciljem – da se međusobno podupiru i ujedine svoje glasove u pozivu za bolju budućnost. Moj san da žene postanu sigurnije u prepoznavanju i izražavanju svog bijesa zaista se ostvaruje: svakodnevno primam poruke žena iz cijelog svijeta koje to uspijevaju. Kada svaka od tih žena podijeli svoja osjećanja s drugim ženama u svom okruženju, globalni pokret zaista počinje nastajati. Ovo je tek početak boljeg sutra.

VOGUE RECOMMENDS