Provela sam tri dana u Gorskom kotaru na digitalnom detoksu - i još uvijek osjećam "posljedice"

Par minuta nakon podneva. Sjedim ispred malene drvene kućice usred ličke šume. Pijem topli čaj od svježe (i maloprije ubrane) kadulje i mente. Odradila sam doručak, jutarnju šetnju po šumi i okolnom mjestu, pročitala dva poglavlja knjige, slikala, izradila narukvicu od perlica, šutjela, uživala, svjesno disala. Sve to, prije podneva. Kada se odmaknete od svih distrakcija i buke (doslovne i figurativne), shvatite da je dan dulji i da puno toga stane u 24 sata. Ali krenimo redom u priču o tri dana koja su me promijenila.

Željela sam malo tišine

Oduvijek sam izbjegavala tišinu i nikada se nisam mogla poistovjetiti s izjavom kako je s nekim lijepo i šutjeti. Sve dok nisam otišla u kućicu Zir Zen usred Gorskog kotara, samo kako bih provela tri dana – u tišini. I pod time ne mislim da sam se odlučila na meditacijski zavjet šutnje. Više se radilo o bijegu od buke koja je konstantno oko mene – neprekidne notifikacije, kaos velikog grada i prometa, bezbrojni stimulansi, hrpa informacija i buka vlastitih misli.

Željela sam malo tišine, da čujem vlastito disanje, da tijelo i um u potpunosti prepustim sadašnjem trenutku. Ne onome što je bilo, ni onome što će tek doći. Nego životu sad. Već mi je prvih nekoliko sati mog odmaka od svakodnevice, pokazalo da  zapravo žudim za onim što današnji svijet zove slow living, filozofija usporavanja i svjesnog bivanja u trenutku.

Bez vode, struje i signala

Za bijeg sam izabrala montažnu kućicu pokraj Lovinca u Lici. 24 kvadrata apsolutnog mira, bez signala, struje i tekuće vode, okružena drvećem i životinjama. Čim sam kročila u kućicu, čula škripanje podova, hrpu knjiga u kutu i veliku staklenu stijenu s pogledom na šumu, znala sam da sam dobro odabrala.

Prvi je dan fokus bio prvenstveno na vanjsku tišinu (onu koju je tražila unutarnja ja trebat će pričekati još koji sat). Čim sad odložila ono minimalno stvari koje sam ponijela, ugodno sam se smjestila na veliki kamen (koji služi kao klupa, odmah pokraj kuće) i počela svjesno primjećivati okolinu. Zvuk vjetra koji prolazi kroz krošnje, tiho šuškanje malih životinja, djetlić i njegovo lupkanje u drvo. U onim trenucima kada se ni to nije čulo, vladala je apsolutna tišina. Bez prometa, bez glasova, bez buke. U ruke sam uzela svoj dnevnik i počela zapisivati misli: “češće bih trebala čuti svoje disanje”, “neopterećena sam”, “ovdje ti stvarno treba malo za sreću”, “veselim se mraku, jutru bez mobitela, čaši vina, razgovorima i trenucima tišine”. Uskoro je došlo vrijeme da prvi put doživim i mrak ličke šume i povučem se u kućicu, u kojoj je već polako tinjala vatra u kaminu. Pucketanje vatre, dodirivanje lagano grubih drvenih zidova i romantično škripanje toplog poda bili su savršeni podražaji za usnuti jedan od najmirnijih snova.

Sav spokoj koji sam osjetila čim mi se tijelo smirilo, sam i očekivala, ali prvo buđenje u zabačenoj kući, drugog dana mog detoksa, prošlo je drugačije od očekivanog. Nije mi trebao mobitel, ni vijesti, ni slike na feedu. Samo tiho i mirno jutro s pogledom na šumu, toplim čajem u ruci i razgovor s partnerom o tome kako smo noćas spavali i što smo sanjali. Bilo je nevjerojatno lako naviknuti se na taj osjećaj neopterećenosti i smirenosti koji sam imala.  Ono na što sam odlučila usmjeriti pažnju bila je ideja o jednostavnosti življenja, ugodna tišina, svjesno razmišljanje o okusima i mirisima hrane i pića, osluškivanje vlastitog disanja i život bez vanjskih distrakcija, uspoređivanja i pritiska stalne dostupnosti.

Na samom kraju ovog iskustva, odnosno trećeg dan mog borakva u Lici, kroz glavu mi je prošla misao: je li ovo neka nova definicija luksuza? Moći se isključiti, okrenuti se sebi. Osjećati se sretno, ispunjeno, čak privilegirano, u prostoru koji nema gotovo ništa od onoga što inače “trebamo” svaki dan. Razmišljala sam i o vremenu i  tome kako nikada ništa ne stižem, kako mi dan često pobjegne – jer ovdje sam osjetila koliko dan može biti dug. Kad sam zadnju večer legla u krevet (nešto prije devet navečer), razmišljala sam o tome koliko smo stvari napravili i doživjeli taj dan, dok mi je u glavi svirala Balaševićeva Poluuspavanka i stihovi svi satovi svemira žure, mi imamo vremena, puna kapa.

Ponovno “uključivanje”

I nakon tri dana isključenosti, prvi tračak anksioznosti nije došao zbog odsutnosti Wi-Fi signala ili zato što me zanimalo što se događa u svijetu ili na poslu. Nisam se morala navikavati na život bez svega toga, upravo suprotno. Bilo mi je teško ponovno primiti mobitel u ruke, isključiti airplane mode, ponovno se uključiti. I to je bio osjećaj koji me uhvatio nespremnu.

Nakon povratka u Zagreb, još sam danima zavirivala u dnevnik u koji sam zapisivala tok misli i osjećaje, baš zato što sam znala da je to nešto čemu se želim moći vratiti. Ako ne drugačije, onda barem kroz zapise. Zapisala sam da “u ovih tri dana, nisam otvorila nove portale razmišljanja u glavi, nisam si odgovorila na sva pitanja koja imam, ali ipak osjećam da me boravak ovdje promijenio, umirio, naučio da usporim”.

Priznajem da sam očekivala da će mi misli biti dublje, ali to se nije dogodilo. Čak suprotno, bile su jednostavnije i na moju sreću, smirenije, ali istovremeno kreativne i slobodne. Nošena dojmom, ne samo pozitivnih osjećaja, već promjena u načinu kako radim, koliko se lakše koncentriram i usmjerenije razmišljam par dana nakon povratka, odlučila sam istražiti što mi se zapravo dogodilo za vrijeme mog detoksa.

Trening za mozag

Istražujući o temi pažnje, digitalnog detoksa i općenito funkcioniranja našeg mozga, našla sam objašnjenje – iako sam se odmaknula od svih obaveza i zadatka i povukla u tišinu (da se odmorim), zapravo sam trenirala mozak. Moj život okružen bukom zadataka, notifikacija i konstantnih informacija zapravo je oslabljivao izvršne funkcije mog mozga. Kada konstantno hranimo mozak kratkotrajnim i visoko stimulativnim sadržajem, on kreće funkcionirati u reaktivnom režimu, što bi laički značilo da ne planira unaprijed, da ne bira na što će se orijentirati nego stalno reagira na sve podražaje koji dolaze iz okoline. Njegove izvršne funkcije koje obuhvaćaju kognitivne procese (složeno razmišljanje, planiranje, samoregulaciju), počinju slabjeti jer ih ne aktiviramo dovoljno. Objašnjenje? Kognitivna atrofija.

Baš kao i mišići koji slabe kada ih ne koristimo, tako i naš mozak gubi kapacitet za fokus, emocionalnu kontrolu i apstraktno razmišljanje kada ne koristimo prefrontalni kortekst zadužen za izvršno-kognitivne funkcije. Naša mentalna jasnoća slabi jer ju hranimo površnim podražajima i prebrzim mijenjanjem fokusa razmišljanja.

A što se dogodi kada si priuštite prostor za tišinu? Kada provedete vrijeme u kojem se svjesno vratite sebi, kada dublje razmišljate o stvarima o kojima želite, a ne reagirate na one na koje morate? Mentalna jasnoća i kreativnost jačaju. Ona zaboravljena verzija vas i vašeg prirodnog toka misli, kao i stvaralački način razmišljanja, ponovno se javlja.

Živjeti polako

Osim novostečene navike koju pokušavam prakticirati gotovo svaki dan, a to je prvih i zadnjih sat vremena u danu bez mobitela, iz ovog ću iskustva zapamtiti osjećaj slobode koji donosi odsutnost pritiska stalne dostupnosti, ljepotu isključenosti i unutarnji mir potaknut tišinom. Ali i okus čaja od svježe kadulje i soka od drenka, za koji se nadam da će mi poslužiti kao Proustovi madeleine keksi umočeni u čaj.

Ostavljam ovdje i jednu snažnu rečenicu (kao podsjetnik) na koju sam nabasala čitajući članak o Waltu Whitmanu, u jednom od National Geographic časopisa iz 1994. godine: Take time to notice the world around you. See that the ordinary is extraordinary.

p.s. Sve fotografije korištene u članku su analogne. Tišina bolje izgleda na filmu.