13 srpskih filmova za koje morate znati

Jedno od mojih prvih sjećanja je glasan smijeh mog djeda dok s televizora dopiru paranoični i humoristični povici Ilije Čvorovića. Mislim da smo Balkanskog špijuna pogledali preko sto puta – to je bio njegov omiljeni film. Moja baka je pak više voljela, kako ih je ona zvala, „ženske filmove“, pa smo za ručkom često razgovarali o čuvenom Ljubav i moda. Mog su tatu u srednjoj školi čak zvali Čkalja, nikad mi nije objasnio zašto. A kasno u noć, kada bi djed mislio da svi spavamo, do moje sobe dopirali su zvukovi pucnjeva, tenkova i ratnih povika. Bio je to film Lepa sela lepo gore. Kasnije, kad sam pitala što to gleda, začudila sam se zašto bi nešto što u naslovu nosi riječ „lepo“ bilo tako agresivno. Stariji brat od tetke me, čim se pojavio YouTube, nagovorio da u pretraživač ukucam Leptiricu, i slobodno mogu reći da je to bila jedna od mojih prvih trauma. Cijelo moje djetinjstvo obilježili su film i televizija, i do danas pomno pratim domaću kinematografiju.

Danas, međutim, postoji čitava generacija autora čiji filmovi nisu dobili dovoljno pažnje u kino-distribuciji, iako nude svjež pogled na suvremeni život, nove vizualne stilove i suptilne, intimne priče. Da bismo istaknuli upravo te naslove, pitali smo Stefana Đorđevića, ovogodišnjeg dobitnika nagrade za najbolji igrani film na Sarajevo Film Festivalu, da izdvoji svoje preporuke. Na ovoj listi nećete naići na preporuke koje ćete lako pronaći putem interneta ili kao poznate replike u svakodnevnom žargonu koje su već postale sastavni dio pop-kulture; ovdje nema Mi nismo anđeli, Maratonaca ili Oca na službenom putu. Umjesto toga, pred vama su naslovi nastali nakon 2000. godine, dragocjeni srpski filmovi koji su ostali izvan glavnog toka pažnje publike, a zaslužuju biti viđeni i zapamćeni.

4 godine u 10 minuta (2018. – Mladen Kovačević)

4 godine u 10 minuta, imdb

4 godine u 10 minuta je dokumentarni film sastavljen od osobnih snimaka i dnevničkih zapisa Dragana Jovanovića, koji uspon na Mount Everest pretvara u meditaciju o vremenu i postojanju. U tihom okruženju prirode gubi se važnost samog cilja – osvajanja vrha – jer ono što ostaje nije pobjeda nad planinom, već iskustvo putovanja i suočavanja sa sobom. Dragan piše: „Na granici života i smrti gubi se važnost našeg kronološkog trenutka. Ovdje je vrijeme sabijeno u jednu točku i jednostavno ne postoji.“ Film nas podsjeća da su svi naši vrhovi samo povod da otkrijemo vlastitu unutarnju snagu i prolaznost. A možda je smisao svega sažet u jednostavnu misao:

„Želim trajati. I to je sve.“

78 dana (2024. – Emilija Gašić)

78 dana, imdb

Bombardiranje Jugoslavije 1999. trajalo je 78 dana i za mnoge je to bilo tragično iskustvo, ali za djecu se pretvorilo u neobičan bijeg – u igre, improvizacije i nove prostore mašte. Film 78 dana stavlja u fokus jednu obitelj, kroz Hi8 snimke triju sestara koje bilježe svakodnevicu. Ono što nastaje ovim filmom nije samo dokument jednog vremena, već prizivanje sjećanja koja nas podsjećaju da smo, unatoč razaranju, tada bili bliži jedni drugima.

Dragan Wende – West Berlin (2012. – Lena Müller, Dragan von Petrovic)

Dragan Wende – West Berlin, Mubi

Ovaj film govori o prošlosti Jugoslavena koji su se u potrazi za boljim životom preselili na Zapad, ali prije svega, ovaj dokumentarac govori o obitelji koja kroz intimni prikaz najmlađeg člana, Vuka Maksimovića (jednog od autora filma), postaje ogledalo jedne generacije. Kako sam naslov daje dva uvida u sadržaj filma, Zapadni Berlin ovdje je više od povijesnog konteksta – simbol je prostora između podijeljenog svijeta i osobnog identiteta. Autentičnost i duhovitost likova podsjeća nas na vlastite rođake i prijatelje iz Njemačke koji su donosili mirise, okuse i zvukove Zapada u naše domove. To iskustvo oblikovalo je ne samo jednu, već mnoge jugoslavenske generacije.

„I kako je zid pao, sve je palo!“

Ivana Grozna (2019. – Ivana Mladenović)

Ivana Grozna je autobiografski film Ivane Mladenović u kojem, osim nje, glumi i cijela obitelj. Radnja prati njezin povratak iz Budimpešte u rodno Kladovo zbog liječničkih pregleda, pritisaka obitelji i veze s mlađim muškarcem. Kada postane zaštitno lice lokalnog festivala, u priču ulaze i njezini prijatelji glazbenici iz Rumunjske, što pokreće niz tragi-komičnih situacija. Snaga ovog filma nije prvenstveno u radnji, već u njegovoj sirovosti i iskrenosti. Obitelj Mladenović, gruba i nježna istovremeno, unosi u film toplinu i humor. Njihova zajednička posvećenost stvorila je ne samo film, već i dragocjeni obiteljski dokument.

„Zrak nije za disanje. Zrak se mora pjevati.“

Dubina dva (2016. – Ognjen Glavonić)

Dubina dva, imdb

Dubina dva istražuje duboke tragove tragedije i zločina pronađenih u masovnim grobnicama u Batajnici, oslanjajući se na glasove svjedoka s haških suđenja i slike prostora u kojima se zločin dogodio. Film spaja tišinu pejzaža sa zvučnim zapisima, gradeći ritam koji vodi gledatelje kroz iskustvo koje nije lako pojmiti. Mašta koja se javlja nije nježna, već teška, zarđala, poput mahovine koja vas ne vodi ka sigurnosti, već ka suočavanju s bolnom realnošću. Ovo ostvarenje ne ostavlja ravnodušnim. Podsjeća nas da kolektivno suočavanje s prošlošću nije samo čin pamćenja, već i moralna obveza; ignoriranje tragedija otvara vrata njihovom ponavljanju. Dubina dva je film koji nas, kroz tišinu i svjedočanstvo, podsjeća da se istina mora imenovati da bismo je mogli preživjeti i razumjeti.

Teret (2018. – Ognjen Glavonić)

Teret, imdb

Teret i Dubina dva bave se istom temom, ali na potpuno različite načine. Dok je Dubina dva dokumentarni film zasnovan na svjedočanstvima, Teret je igrana priča koja tragediju prenosi atmosferom i tišinom. Pratimo vozača kamiona koji iz Kosova prevozi tovar za Beograd, nesvjestan njegove sadržine, ali svjestan mulja u kojem se našao. Suptilnim vizualnim sredstvima i tišinom između odvojenih dijaloga osjeća se težina koju vozač nosi na ramenima. Ta težina ne nestaje preko noći, čak i ako se duboko zakopa. S tom težinom ulazimo u dom i ona će biti naslijeđena od budućih generacija, osim ako se njome ne pozabavimo.

Kelti (2021. – Milica Tomović)

Kelti,imdb

Radnja filma Kelti odvija se u Beogradu 1993. godine, tijekom rođendanske proslave devetogodišnje djevojčice u vrijeme inflacije, sankcija i opće društvene nestabilnosti. Kroz intimnu atmosferu jednog stana gdje se okupljaju obitelj, prijatelji i djeca, otvara se mikrosvijet kroz koji se reflektira šira slika društva. Taj mikrosvijet možemo vidjeti kao album uspomena iz svake kuće tog vremena. Dok su djeca okupirana poklonima i igrom, odrasli vode ozbiljne razgovore i otkrivaju svoje frustracije, čežnje i strahove, ali kroz bliskost i toplinu, tako da film nikada ne djeluje težak za gledanje. Prepoznajemo lakoću postojanja u nesigurnom svijetu koji prijeti urušavanjem u svakom trenutku, jer svi dobro znamo: kada nema za maslac, može i margarin; ako nemate za Coca-Colu, dobar je i Step sok iz vrećice; ako nema psa za igru djece, posudite čupavog susjedovog bez noge. Unutar zajednice uvijek postoje rješenja, i sve dok smo zajedno, u najmanjim trenucima bliskosti pronaći ćemo utočište.

Moj jutarnji smeh (2019. – Marko Đorđević)

Moj jutarnji smeh, imdb

Markov studentski film Na drugoj obali oduvijek sam doživljavao kao jedno od dragocjenih kratkih ostvarenja, i iščekivao sam njegov prvi dugometražni film. Moj jutarnji smijeh je film o Dejanu, koji i dalje živi s roditeljima u Kragujevcu. Iako je na pragu tridesetih, još uvijek je nevin i emocionalno nesamostalan. Njegovi roditelji dodatno otežavaju njegov proces odrastanja. Forma filma, s primesama cinéma vérité i crne komedije, stvara osjećaj neposrednosti, dok vizualni i zvučni minimalizam pojačava intimnost. Sirovost ovog filma predstavlja autorski pečat Markovog univerzuma. Mislim da nema ničeg ljepšeg u umjetnosti od trenutka kada tvoje djelo ne podsjeća ni na što što smo ranije vidjeli.

„Valjda je mnogo tih stvari kojih nismo ni svjesni.“

Oaza (2020. – Ivan Ikić)

Oaza, imdb

Oaza postavlja pitanje života mladih u instituciji za djecu s posebnim potrebama, a posebnost filma leži u tome što glumci nisu profesionalci, već stvarni štićenici doma u Sremčici. Kada u film uđu autentične osobe, proces nužno postaje složen, između jasno strukturiranog scenarija i neponovljive istine koju nose sami sudionici. Tu nastaje napetost između fikcije i života, ali i osjećaj odgovornosti prema prostoru i iskustvu koje se prikazuje. Gledajući film, najprije sam ga racionalno uspoređivao sa vlastitim iskustvom rada u Vaspitno-popravnom domu. No, ono što me pogodilo nije bila analiza, već odjek koji je stigao nekoliko dana kasnije. Tada sam jasno osjetio da film zapravo govori o nadi sadržanoj u ljubavi, čak i kada je ona tragična ili neshvaćena. Marijana, Tijana i Valentino podijelili su tu istinu s nama, i taj odjek ostaje.

Rudarska opera (2006. – Oleg Novković)

Rudarska opera je dokumentarni film nastao u mom rodnom gradu Boru 2006. godine, iste godine kada sam otišao u Beograd na studije. Tada je Bor prolazio kroz teško vrijeme: tvornica bakra RTB Bor bila je u dugovima, a većina stanovnika ovisila je o njoj. Težina svakodnevnog života nije zanimala mlade, pa ni mene i moje prijatelje, i taj period pamtimo s nostalgijom. Zbog toga mi je trebalo vremena da pogledam Rudarsku operu, jer u toj težini nisam vidio svoj grad. Kasnije, kada su kineski investitori preuzeli tvornicu, Bor se znatno promijenio, a moj odnos s njim oslablio. Tek tada sam se osjećao spremnim suočiti s filmom i prepoznao sam se u svakom detalju, u svakoj ulici koja me vraćala duboko u sjećanja. Na kraju filma, Lovke i Miki izvode pjesmu na željezničkoj stanici, na mjestu gdje su moji roditelji često čekali da izađemo iz vlaka. I kao što pjesma kaže:

„Uvijek ću te nositi vječno u sjećanju svom.“

Tilva Roš (2010. – Nikola Ležaić)

Tilva Roš, imdb

Kao jednom od protagonista filma, trebalo mi je više od petnaest godina da ga sagledam objektivno. Tijekom tog vremena čuo sam razne dojmove, ali naišao sam i na ljude koji nikada nisu čuli za Tilva Roš. Naziv filma na vlaškom jeziku znači Crveno brdo i označava brdo pored Bora koje je zbog iskapanja bakra postalo najveća rupa u Europi. Film prati grupu skejtera tijekom posljednjeg ljeta nakon srednje škole, dok snimaju amaterski film u kojem se samopovređuju. S vremenske distance mogu reći da je ovo priča o prijateljstvu i odrastanju, režirana kroz perspektivu protagonista, tako da i fiktivni elementi pripadaju autentičnom svijetu. Redatelj Nikola Ležaić ne samo da je dramaturški strukturirao naš život, već je ušao u njegovu srž, vizualno prepoznajući osjećaj, sirovost i ranjivost.

„Ja vozim skejt zato što volim voziti skejt. Nitko to ne razumije.“

Taurunum boy (2018. – Jelena Maksimović , Dušan Grubin)

Okruženje u kojem odrastamo oblikuje nas kao osobe. U filmu Taurunum Boy to je Zemun, gdje grupa mladića privodi kraju osmi razred, provodeći vrijeme u napuštenim prostorima i na igralištima. Pred njima je posljednje ljeto koje će provesti zajedno, još uvijek bez ozbiljnijih životnih odluka. Ovaj opservacijski dokumentarac o jednoj generaciji postupno prelazi granice objektivnosti i zalazi u najintimnije trenutke života Taurunum momaka. Na njihovim licima vidimo da nisu toliko nezreli i nepromišljeni koliko se čine okolini. Možda, na kraju dana, nije svako okruženje predviđeno da nas prikaže u najboljem svjetlu.

„Kako sam zaslužio neke stvari koje su se dogodile, a to totalno nije istina.“

Živan pravi pank festival (2014. – Ognjen Glavonić)

Živan pravi pank festival, imdb

Svako tko je barem jednom pokušao nešto organizirati prepoznat će se u Živanu, mladiću iz Tomaševca koji istrajno, već šestu godinu zaredom, organizira pank festival u svom selu. Iako na festival dođe tek nekolicina ljudi, njegova upornost ostaje nepokolebljiva. Prepreke na koje nailazi, ali i načini na koje ih prevladava, oslikavaju balkanski mentalitet: sve može – ništa se ne dogodi, ili, kako bi Živan odgovorio na pitanje koliko ljudi očekuje na festivalu:

„Očekujem lijepo vrijeme. “