Zašto ovih dana želim pokrenuti svoj Substack

Kao netko tko piše otkad zna za sebe, mogla bih reći da sam u proteklim desetljećima isprobala gotovo sve platforme za izražavanje vlastitih misli. Ako se vratimo u devedesete, te su “platforme” uključivale: zidove spavaće sobe, igrališne terene, plastične bilježnice i dnevnike s bravicama, margine knjiga te DIY časopise koji su se izrađivali kolažiranjem sličica i glittera – sve dok se nisu pojavila računala. Sa šesnaest me potpuno zaokupio Tumblr, poput vision boarda prije nego što je vision board postojao, zbog kojeg sam redovito ujutro kasnila u školu. Neslužbeno, to je bila moja prva modna stranica, čiju sam lozinku odavno zaboravila, ali joj se i danas rado vraćam kad se želim podsjetiti one male luckaste mene koja je uspjela izmanifestirati sve svoje sanjarije. U svijet novinarstva sam zakoračila tek kada sam pokrenula svoj prvi blog-magazin na Bloggeru, osjetivši potpunu slobodu da na praznoj stranici kreiram što god poželim – i vizualno i sadržajno. Iz ove perspektive, to je bila beskrajna igra, vrijeme kada smo se u tim “hobijima” pronalazili, otkrivali i oblikovali, vođeni isključivo čistom strašću, neopterećenom bilo kakvim analitikama, trendovima i algoritmima koji su kasnije uslijedili.

Uzevši sve ovo u obzir, za Substack sam čula relativno kasno – modni su me magazini već uvelike uzeli pod svoje. Pokrenuta 2017. godine od strane Chrisa Besta, Hamisha McKenzieja i Jairaja Sethija, ova je platforma ponudila jednostavnu, ali privlačnu priliku koja podsjeća na sve gore spomenute formate kojih se milenijalci vrlo dobro sjećaju: novinari, pisci i drugi kreativci mogu izravno kreirati sadržaj za svoju usku publiku, oslobođeni tradicionalnih medija. Naime, otkako medijska industrija postoji, postoji i težnja za zaobilaženjem klasičnih izdavača, emitera i urednika, kako bi se do publike došlo izravno. U 15. stoljeću, tiskarska je preša omogućila piscima i aktivistima da šire ideje bez kontrole crkve ili države. U 1770-ima, Thomas Paine prodavao je Common Sense izravno, kako bi dopro do šire javnosti. U 19. stoljeću, novine po cijeni jednog penija zaobilazile su elitne medijske izvore. Danas, medijska industrija treba spasitelja više nego ikada prije.

Photo: Melpo Tsiliaki

Tu na scenu stupa Substack, kao složena digitalna platforma koja ne samo da omogućuje izravnu vezu između pisca i čitatelja, već potiče i izgradnju zajednice te širenje vlastitog dosega. Upravo je zajednica srž, ako ne i najveća prednost ove platforme, jer svatko u svojoj branši ima priliku okupiti usku nišu out-of-the-box pojedinaca, stručnjaka i autora s kojima može strastveno razmjenjivati znanje i sudjelovati u debati.

U jednom sam istraživanju preko čuvenog Lysta naišla na stranicu The Sociology of Business na Substacku, odmah se pretplatila, a potom otkrila da iza nje stoji modna insajderica i doktorica sociologije s naših prostora – Ana Anđelić. Jedne mi je večeri u DM stiglo pitanje: Kad ćeš ti pisati za The Sociology? No preduhitrila sam je pozivom da mi bude gošća na ovu temu. Odmah smo razmijenile vrlo slična iskustva. Pišem na različitim platformama od 2008. godine – najprije sam počela na blogging platformi Typepad, zatim na Mediumu, a sada na Substacku. Substack je kombinacija blogging platforme i društvene mreže. Upravo je to njegova najveća prednost, objašnjava mi na početku. Nastao prvenstveno kao newsletter-platforma, Substack funkcionira tako da – nakon što objavite određeni tekst na svojoj stranici (bez ikakvog tehničkog predznanja) – on odmah stiže mailom vašim pretplatnicima. Čitatelji se mogu prijaviti na besplatnu ili premium pretplatu, od koje autori izravno zarađuju, dok Substack uzima postotak.

Photo: Cora Pursley

Substack sam pokrenula u siječnju 2020. Krajem 2019. dala sam otkaz na poziciji Chief Marketing Officera brenda Mansur Gavriel jer sam željela napisati knjigu. Moj Substack, The Sociology of Business, bio je način da se natjeram da pišem svaki tjedan. Plan je bio da, ako budem imala svoju publiku, to bude motivacija za redovito pisanje. Tako je i bilo, a onda se krajem veljače dogodila pandemija, i budući da sam imala puno vremena, dovršila sam knjigu The Business of Aspiration, a već mjesec dana kasnije nastavila graditi svoju Substack zajednicu. Nedavno je poznata američka književnica Naomi Kanakia odlučila svoju knjigu objaviti upravo na Substacku, što je izazvalo burne reakcije. Pretplatnici njezinog Substack newslettera Woman of Letters dobili su e-mail pod naslovom „Zašto objavljujem roman na Substacku“, u kojem objašnjava da više ne želi ulaziti u daleku i zamagljenu neizvjesnost tradicionalnog izdavačkog ekosustava.

Iz istog razloga za Substack se odlučuje i mnogo drugih autora, posebno oni koji žele ostati neovisni i slobodni, a svoj sadržaj pružati ljudima kojima je on zaista važan. To se već ranije događalo s Tumblrom, Mediumom, Bloggerom, Typepadom i svim prethodnim blogging platformama koje su masovnu publiku razdijelile na mnoštvo zajednica podijeljenih prema interesima i ukusu, nadovezuje se Ana. Naime, u ožujku ove godine Substack je dosegnuo pet milijuna plaćenih pretplata, u odnosu na četiri milijuna četiri mjeseca ranije i tri milijuna godinu dana prije.

Courtesy of Ana Anđelić

Moda i ljepota čine ključne stupove Substacka, svrstavajući se među 100 najpopularnijih tema (od više od 350.000 analiziranih jedinstvenih tagova), prema agenciji za influencer marketing Subalytics. Zbog toga se Substack ponekad naziva i prvim redom mode – na njemu možete pronaći najvažnija imena iz te zajednice. Leandra Medine Cohen (The Cereal Aisle), Mandy Lee (Cyclical), Molly Blutstein (In the Details with Molly), Meg Strachan (What I Put On Today), Monica de La Villardière (Mon Review) samo su neki od mojih omiljenih izvora informacija, preporuka i inspiracije na ovoj platformi.

Također, u eri umjetne inteligencije, dugi, promišljeni autorski tekstovi postaju novi luksuz, a personalizirani newsletteri ultimativni način da ostanete informirani i dobijete pravi insajderski uvid u branšu koja vas zanima. Ana napominje i Substackov live video – što je velika prednost koja ovu platformu za pisanje izdvaja od drugih. Trenutno pisci iz različitih područja prelaze s forme teksta na formu videa – od mode do dizajna, kulture, trendova i vijesti. Sve veći broj njih bira video kao način komunikacije sa svojom publikom na Substacku. Ono što platformi još uvijek nedostaje jest mogućnost ubacivanja koda ili kreiranja podstranica (kao na WordPressu), zbog čega dizajn ostaje vrlo pojednostavljen. Personalizacija brendinga na Substacku ograničena je na promjenu logotipa i skromnu igru s već postojećim šablonima, a veće fleksibilnosti nema niti u samom inboxu.

Photo: Instagram / @ashleyyamandda

Ipak, umrežavanje daje Substacku prednost nad konkurentima poput Ghosta i Beehiva, jer međusobnim povezivanjem stvara samoodrživ ekosustav. Godine 2023. Substack je prikupio više od 7 milijuna dolara kroz zajedničku crowdfunding rundu na Wefunderu – isključivo od svojih čitatelja i pisaca, čineći ekosustav ove platforme još više samoreferentnim. To je potez koji djeluje i briljantno i pomalo nadrealno, baš kao i sam Substack. Iako ne spadam u grupu onih koji ovu platformu vide kao Novo prosvjetiteljstvo 21. stoljeća (Ana mi napominje da će njegovi zlatni dani trajati dok god ne počne donositi novac za venture capital investitore, na uštrb svojih autora), vjerujem da je to dobra lekcija o tome da se ne smije podcjenjivati ljudska domišljatost kada je riječ o transformativnim idejama koje mogu mijenjati svijet.

U nekim starim vremenima društvenih mreža, oni koji su kliknuli follow zaista su vidjeli vaš sadržaj. Feedovi su bili kronološki. Twitter se zvao Twitter i zaista je bio korisno mjesto za povezivanje s drugim piscima. Gotovo nijedna od tih tvrdnji danas više ne vrijedi. No za nas, urednike, kreatore i kreativce koji žele izgraditi vlastitu platformu, nada još uvijek nije izgubljena. Vidimo se na Substacku!