Giorgio Armani, talijanski dizajner koji je promijenio tijek mode

Giorgio Armani, čiji je modni dizajn obilježio 1980-e i oblikovao tijek mode i nakon njih, jučer je preminuo. Napunio je 91 godinu 11. srpnja, a njegov odlazak potvrdila je kompanija.

“S beskrajnom tugom, Armani Grupa objavljuje odlazak svog tvorca, osnivača i neumorne pokretačke snage: Giorgia Armanija”, stoji u priopćenju. “Il Signor Armani, kako su ga zaposlenici i suradnici uvijek s poštovanjem i divljenjem nazivali, preminuo je mirno, okružen svojim voljenima. Neumoran do kraja, radio je sve do svojih posljednjih dana, posvećujući se kompaniji, kolekcijama te brojnim tekućim i budućim projektima.”

Vijest o smrti gospodina Armanija stigla je dok se kompanija pripremala za obilježavanje 50. obljetnice njegove modne kuće u Milanu kasnije ovog mjeseca. “U ovoj kompaniji uvijek smo se osjećali kao dio obitelji”, rekli su zaposlenici u priopćenju. “Danas, s dubokim emocijama, osjećamo prazninu koju je ostavio onaj koji je ovu obitelj utemeljio i hranio vizijom, strašću i predanošću. No upravo u njegovu duhu mi, zaposlenici i članovi obitelji koji su uvijek radili uz gospodina Armanija, obvezujemo se čuvati ono što je izgradio i nastaviti voditi njegovu kompaniju uz sjećanje na njega, s poštovanjem, odgovornošću i ljubavlju.”

Bez sumnje najuspješniji talijanski modni dizajner u povijesti, Armani je bio i najuspješniji poduzetnik. Bio je jedini dioničar svoje istoimene kompanije, Giorgio Armani S.p.A., čiji su interesi daleko nadišli odjeću, uključujući hotele, predmete za dom, pa čak i slastice. Posao koji je pokrenuo iz nule 1975., financiran prodajom svog Volkswagena Bube, 2019. je ostvario prihod od 2,1 milijardu eura i zapošljavao oko 8.000 ljudi diljem svijeta. Njegovo osobno bogatstvo procijenjeno je na 11 milijardi dolara. Zanimljivo je da je Armani osnovao svoju kompaniju kad je već imao 40 godina. Trebalo mu je samo sedam godina da od nepoznatog postane lice naslovnice Time magazina, što je 1982. predstavljalo vrhunac kulturnog priznanja.

Getty Images

“Giorgio Armani imao je toliko jasnu snagu osobnosti i vizije da ste njegov rad prepoznali odmah, gdje god ga našli”, rekla je Anna Wintour, glavna urednica Condé Nasta i globalna urednica Voguea. “Razumio je moć, stav i eleganciju bolje nego itko u modi, a razumio je i žene: kako se žele odijevati i kakvu poruku žele poslati dok su se afirmirale kroz njegov uspon u 70-ima, 80-ima i dalje. Nikada se nije ograničavao na jedno područje ili disciplinu i shvaćao je da moda ne može postojati u vakumu. Za njega moda nije bila jednoznačna, bila je i film, glazba, sport, umjetnost, dizajn i arhitektura, i ostavio je svoj trag u svim tim svjetovima – i posvuda gdje je došao.”

Armani je počeo dizajnirati žensku i mušku odjeću kao freelancer početkom 1970-ih, nakon šest godina staža pod mentorstvom krojača Nina Cerrutija, za kojeg je radio na sportskoj liniji odjeće Hitman. Prije toga je sedam godina radio u milanskom robnom centru La Rinascente, gdje je bio izložbeni dizajner i asistent kupcima. Armani je otvorio vlastiti dizajnerski studio uz poticaj svog životnog i poslovnog partnera, arhitekta Sergija Galeottija. Kao što je Armani rekao za GQ 2015.: “Sergio me natjerao da vjerujem u sebe. Pokazao mi je veći svijet.”

Dvojac je osnovao svoju kompaniju, Galeotti je bio predsjednik i suvlasnik, uz pomoć asistentice Irene Pantene (koja i danas radi u kompaniji) i predstavili su svoju prvu žensku kolekciju u kalendaru Camera Della Moda za jesen 1976., kolekciju za koju su osigurali distribucijski ugovor s Barneysom.

Na prvom planiranom showu, Armani je predstavio 12 modela odjevenih u lagane i široke dekonstruirane muške sako jakne koje je već pokazao uz mušku odjeću na showu od 60 kombinacija u siječnju. Na kraju su se svi modeli okupili na pisti, zastali i zatim zaplesali uz glazbu koju je iz backstagea puštao Galeotti. Armani je već postao zapažen dizajner na milanskoj modnoj sceni zahvaljujući svojim mekanim i sportskim kožnim jaknama za muškarce, a ove prve kolekcije za žene jednako su privukle pažnju medija.

Njegova reputacija brzo se proširila i u SAD-u, gdje je u travnju 1978. Armani dobio prvo od tri dragocjena priznanja kada je Diane Keaton odjenula jednu od njegovih jakni primajući nagradu za najbolju glumicu na Oscarima te godine. Slijedio je veliki uspjeh koji je definirao mit o Armaniju, a na koji je utjecala odjeća koju je nosio Richard Gere u filmu American Gigolo, objavljenom u veljači 1980. Armani je rekao za The Economist’s 1843 2017.: “Bila je to senzacija: svi su htjeli znati što to Gere nosi da izgleda tako dobro. To mi je donijelo iznenadnu pozitivnu slavu.” Ovu sretnu priliku omogućila je preporuka menadžera Johna Travolte, koji je prvotno bio angažiran za tu ulogu – kada je odustao, redatelj Paul Schrader angažirao je Gerea i zadržao Armani odjeću.

Getty Images

Dok su se Sjedinjene Američke Države penjale prema vrhuncu moći i samopouzdanja, Giorgio Armani je nudio egzotično organsku i sofisticiranu interpretaciju odjeće s mekanim tonovima i širokim ramenima. Njegove novootvorene linije Emporio Armani i Armani Jeans nudile su komad Armani stila po pristupačnijoj cijeni. Više od svojih kolega u Milanu – samo Gianni Versace je donekle mogao konkurirati po razini izloženosti – Armani je u široj američkoj svijesti brzo postajao sinonim za talijansku modu. “Toliko se stvari tada dogodilo vrlo brzo”, rekao je Armani 2017. “To je bio period kada je sve u mojoj karijeri bilo u pokretu.” Grace Jones nosila je Armani na naslovnici albuma Nightclubbing iz 1981., iz kolekcije inspirirane Japanom. Zatim je došla naslovnica Time magazina i 1984. prvi epizode TV-serije Miami Vice, prepune Armanija, koja je trajala četiri godine.

Međutim, 1985. osobna tragedija prekinula je naizgled stalni uspon Armanijeve profesionalne karijere. Nakon bolesti, negdje opisane kao bolest srca, a negdje drugačije, Sergio Galeotti je preminuo. “Živjeli smo bez da smo ijednu riječ rekli o njegovoj bolesti, bez da je itko to nosio u sebi”, rekao je Armani za New York Magazine 11 godina kasnije. “Nikada me nije vidio da plačem. Sam nije ništa rekao. U cijeloj godini, rekao je jednom: ‘Giorgio, pogledaj koliko sam smršavio’ – to je sve.”

Tuga je snažno pogodila Armanija, ali njegov posao je nastavio rasti. U Gabrielli Forte, koja je pomogla sklopiti ugovor s Barneysom New York 1976. i radila za Armani od 1979. na razvoju američkog tržišta, pronašao je snažnu partnericu koja je od 1985. često govorila i u njegovo ime. Drugi ključni zaposlenici uključivali su PR Noonu Smith-Peterson (osam godina u kompaniji), “koordinatoricu posebnih događanja” Lee Radziwill, i novinarku iz Missourija koja je postala Armani ambasador u Los Angelesu, Wandu McDaniel, koju je Forte zaposlila 1987.

S Lindom Evangelistom, Getty Images

Iako su 1980-e bile desetljeće u kojem je definirana Armani estetika, on je nastavio voditi modu i u slijedećem desetljeću, posebno dizajnirajući mušku odjeću. Za proljeće 1990. predložio je odijelo s tri gumba, s višim reverima i uskim ramenima, ali još uvijek mekanih krojeva, koje je nazvao The Natural i koje je oblikovalo dominantni kroj sljedećih godina. Čak ni dolazak Prade i Calvina Kleina nije ugrozio njegovu prisutnost. Iste godine, objavljen je dokumentarac Made in Milan u režiji Martina Scorsesea, koji prikazuje rad kuće Armani, u kojem je dizajner konstatirao: “Društvo se mijenja i ja se mijenjam s njim. Pokušavam filtrirati svoje ideje kroz svakodnevnu stvarnost.”

Između 1990. i 1995. kompanija je brzo rasla, ali Armani je osjećao teret uspjeha. Kasnije je rekao: “Više nisam mogao riskirati kao prije, i nisam si mogao priuštiti pad prodaje. Moj dizajn postao je komercijalna odgovornost.” Postupno je uvedeno sve više linija – odjeća za spavanje, kozmetika, čime je rast održavan. Kasnije kroz desetljeće Calvin Klein, Prada, obnovljeni Gucci i nova Dolce & Gabbana dodali su se popisu konkurencije, predvođeni Giannijem Versaceom do njegove smrti 1997.

Do 25. obljetnice njegove kompanije i retrospektive 2001. u Guggenheimu, koja je navodno privukla 29.000 posjetitelja tjedno, Armani je bio i dalje iznimno uspješan i moćan, ali više nije bio le dernier cri. Početkom novog tisućljeća pokrenuo je lanac hotela u partnerstvu i preuzeo kontrolu nad svojim proizvodnim pogonima kako bi osigurao vertikalnu integraciju. Gdje nije mogao sam proizvoditi, licencirao je, ali samo ako je imao posljednju riječ (upravo je ovo kriterij koji je doveo do njegovog izlaska iz vrlo profitabilnog partnerstva s Luxotticom).

Navodno su mu se nekoliko puta javljali privatni investitori i drugi zainteresirani da se uključe u rani boom luksuza, ali odlučio je zadržati kuću koju je izgradio samo za sebe. Prisjetio se kako su tri investitora tražila sastanak s njihovim bankarom, ispričavši anegdotu: “Bio je najmoćniji čovjek u talijanskom bankarstvu, a dok su drugi govorili, on je sjedio, ne rekavši ni riječ. Zatim je pogledao ostale i rekao: ‘Draga gospodo, gospodin Armani nas ne treba. Idemo!”

Armani je ostao predan oglašivač u modnom tisku (odlučujući poziv Barneysa 1976. došao je nakon što su vidjeli njegovu prvu kampanju u L’Uomo Vogue), ali njegove su kolekcije sve više bile vjerne njemu samome nego vremenu. Njegovo ime imalo je toliku moć da je nadmašilo granice tiska i modnog sustava općenito. Kako je primijetila Franca Sozzani, pokojna glavna urednica talijanskog Voguea: “Kao i svi zaista veliki dizajneri u povijesti mode, Giorgio Armani se odnosi na stil, ne na modu. Pronađu svoj stil i drže ga se, a to je ono što je on učinio.”

Getty Images

Armani je bio povremeno rezerviran ili iritantan. Tijekom redovitih press konferencija nakon revija za talijenske novine ponekad je bacao retoričke „granate“ prema Pradi ili Dolce & Gabbani, što je izazivalo opću zabavu (Prada i Dolce & Gabbana izuzeti). Često je objašnjavao svoj stav kao sramežljiv. Unatoč tome, utjecaj Armanija bio impresivan, a osobna estetika asketska. Posvećen osobnoj kondiciji.

Dio njegove prividne strogoće, i zasigurno ozbiljnosti i cjelokupne suzdržanosti (iako je priznao da je jednom u životu uzeo LSD i jednom se napio), vjerojatno je posljedica djetinjstva provedenog u skromnim okolnostima. Odrastao je u Piacenzi, blizu Milana, 1930-ih i 1940-ih. Njegova majka Mariù, po kojoj je nazvao svoju voljenu jahtu, bila je snažna matrijarhalna figura zadužena za zaštitu Armanija, njegove sestre Rosanne i brata Sergija, tijekom savezničkih bombardiranja. Otac Ugo, računovođa armenskog podrijetla, teško je pronalazio posao nakon rata. Jedan od Giorgiojevih prijatelja poginuo je u eksploziji na gradilištu u Piacenzi, što ga je teško ranilo i bilo je potrebno 40 dana bolničkog oporavka. Ovo ga je nadahnulo da prvo želi postati liječnik prije vojne službe i konačno se zatekne u Milanu, gradu koji će ga učiniti poznatim i kojem će mnogo pridonijeti.

Armani je propustio proljetne revije muške kolekcije 2026. i Armani Privé haute couture zbog bolesti, ali je ostao u kontaktu sa studijem telefonom, i čak u svojim posljednjim kolekcijama provjeravao je svaki look prije nego što bi modeli izišli na pistu kazališta koje je za njega stvorio ugledni japanski arhitekt Tadao Ando.

Vlastitu je mantru jednom opisao: “Perfekcionizam i potreba da uvijek imam nove ciljeve i postignem ih stanje je uma koje životu daje duboko značenje.”

Vogue.com