Ivana Mrčela i Marija Kulušić u razgovoru o umjetnosti u javnom prostoru, reakcijama društva i procesu stvaranja

Kada šetam Zagrebom, a misli mi nisu izgubljene u svakodnevnim brigama ili zaljepljene za ekran telefona, nastojim ulicom hodati kao netko tko ovdje nikada nije bio. Nadam se da ću, iako su moji koraci ovdje prošli tisućama puta, ipak uočiti nešto novo – balkon načičkan cvijećem koji mi je dosad nekako promaknuo, skriveni prolaz koji vodi u još skrivenije dvorište ili ukras na nekom dotrajalom pročelju. Radoznalo i pomalo zaigrano, maštam o tome da će mi grad u kojem sam ispisala sve svoje uspomene prirediti neko iznenađenje i natjerati me da ga pogledam drugim očima.

Upravo to donosi projekt Okolo//Around: umjetničkim instalacijama i intervencijama u javnom prostoru zagrebačke ulice pretvara u otvorenu galeriju i vraća nam uzbuđenje novog i neočekivanog. Poznata mjesta iznenada postaju drugačija, natjeraju nas da zastanemo, podignemo pogled s telefona i ponovno se osvrnemo oko sebe. Kao i svake godine do sada, novo izdanje projekta – od 20. do 30. kolovoza – unijelo je na ulice Zagreba dašak kreativnog osvježenja. Od sveukupno 12 instalacija, dvije tekstilne, naoko posve različite, privukle su pažnju prolaznika – i onih koji gradom prolaze prvi put i onih koji poznaju svaki njegov kutak. U Varšavskoj ulici umjetnica i dizajnerica Ivana Mrčela postavila je upečatljivu ružičastu instalaciju Naše sestre, dok je na Zrinjevcu modna dizajnerica Marija Kulušić jedno posebno stablo obukla u svečano ruho i nazvala ga Sklonište. Inspiracija za radove također je bila različita: dok je Mrčela polazište pronašla u ženskoj solidarnosti – onoj koja kroz povijest osigurava opstanak zajednice i omogućuje pojedincu da teret života ne nosi sam – Kulušić je nadahnuće pronašla u sigurnosti, toplini i mekoći skloništa, onakvih kakva smo u djetinjstvu gradili od plahti pronađenih u ormarima i ladicama. No, kako bismo saznali što ipak dijele pozvali smo ih za isti stol. Njihov je razgovor tekao upravo onim putem kojem smo se nadali – prema onome što im je zajedničko: težini i lakoći kreativnog procesa, buri emocija koja se uskovitla tijekom stvaranja, razmišljanjima o društvenim reakcijama na radove izložene u “galeriji” poput ulice te o smislu koji njihov rad naposljetku nosi.

Inia Herenčić

Ivana: Marija, ovo ti je prva instalacija u javnom prostoru. Što te potaknulo da se odazoveš pozivu festivala i prvi put izložiš svoj rad na ulici?

Marija: Jednom sam imala priliku raditi u prostoru s velikim dimenzijama – stropovi su bili visoki šest metara, i tada sam prvi put trebala osmisliti način kako ga podijeliti. Jedino rješenje bila je svojevrsna karniša. Imala sam staru tkaninu koju sam obojila hrđom i eksperiment bojenja pokazao se vrlo zanimljivim – nastao je jedinstven uzorak. To iskustvo mi je ostalo u sjećanju, pa sam, kada je stigao poziv za sudjelovanje na festivalu OKOLO, odlučila okušati se ponovno u sličnom izazovu. Od početka sam bila svjesna da bi se instalacija mogla „izgubiti“ u otvorenom prostoru i zato sam znala da mora biti velika da bi bila upečatljiva.

Sama lokacija, kao i stablo s karakterističnom udubinom, potaknuli su me da se poigram idejom skloništa. Na kraju sam odlučila napraviti zavjese od recikliranih pamučnih plahti – dio sam dobila donacijama, a dio otkupila. Ono što sam znala jest da ne želim koristiti poliester već tkanine koje su rabljene, sve drugo naprosto nije dolazilo u obzir jer nije u skladu s mojim djelovanjem i mojom filozofijom rada. Nisam mogla unaprijed znati kako će izgledati u prostoru upravo zbog tolikih dimenzija, no u jednom sam ju momentu morala “proglasiti” završenom. Kada sam došla do 6,5 metara visine i oko 7 metara širine, shvatila sam da više nema mjesta za širenje. Ispalo je, mislim, lijepo, premda nisam mogla predvidjeti sve elemente – ipak je riječ o vanjskom prostoru izloženom vremenskim uvjetima.

Ivana: Upravo sam te to htjela pitati – kad spominješ vremenske uvjete, primijetila sam da su neke plahte tamnije. Jesi li ih sama tretirala ili je za to „zaslužno“ vrijeme?

Marija: Ne, nisam intervenirala. U jednom sam trenutku razmišljala da ih obojim prirodnim pigmentima jer pored kuće imam stablo oraha, ali na kraju sam odustala. S obzirom na veličinu instalacije, mislim da je to bila dobra odluka.

Ivana: Koliko ti je vremena trebalo da sve dovršiš?

Marija: Oko desetak dana.

Ivana: Instalacija me podsjetila na djetinjstvo i na ona “skloništa” koja smo gradili od plahti – kao naše male „stanove“ u kojima smo živjeli vlastite tajne priče.

Marija: Da, i meni je prva asocijacija bila upravo to. I sama sam u sobi gradila takva skloništa, rastežući plahte od jednog ruba kreveta do drugog. To su bila sigurna i lijepa mjesta. No ipak, ovdje sam željela otići korak dalje – nabiranjem tkanine dodati svečani element koji priliči Zrinjevcu. Starinski zastor priziva atmosferu starih kavana i hotela. Na taj način spojila sam nostalgiju i svečanost s nečim naivnim i dječjim.

Inia Herenčić

Ivana: Dok sam prolazila parkom, primijetila sam da djeca zaista ulaze u udubinu stabla i doživljavaju instalaciju baš kao skrovište.

Marija: To mi je predivno vidjeti. Sama činjenica da je instalacija izložena javnosti znači da će izazivati reakcije, a rad ovakvih dimenzija gotovo je nemoguće ne primijetiti. Slično je i s tvojom instalacijom u Varšavskoj ulici – teško je proći pokraj nje, a da ne privuče poglede i potakne ljude na reakciju.

Ivana: Da, pažnju je privukla već i tijekom samog postavljanja, iako smo odabrali kasne večernje sate u utorak.

Marija: Misliš li da je publiku ponajviše privukla tema tvog rada ili njegov vizualni aspekt? Kako si došla do odluke da se fokusiraš baš na pitanje ženske solidarnosti?

Ivana: Moja umjetnost gotovo uvijek ima angažirani karakter – bavim se pravima životinja, feminističkim temama ili pak davanjem glasa onima koji su često marginalizirani, poput tekstilnih radnica. Kada sam razmišljala o ovom radu, činilo mi se da je pravo vrijeme da ponovno dam glas ženama. Istodobno, instalaciju je moguće promatrati i kroz prizmu tekstilnih lutaka koje su ovdje predimenzionirane.

Marija: Znači li to da si motiv lutke svjesno odabrala kao svojevrsnu kritiku – način prikazivanja ženske pozicije u patrijarhalnom društvu?

Ivana: Taj sam aspekt počela razmatrati tek kasnije. Isprva je odluku diktirao materijal – figure su morale biti dovoljno lagane da bi mogle stajati u zraku, a upravo ih je to oblikovalo u likove nalik tekstilnim lutkama. Uostalom, ovo je tek početak; planiram ih napraviti još, ali u ovom slučaju njihov je broj zapravo odredila sama ulica. Ono što sam od samog početka znala jest da želim da budu ružičaste, a ostali elementi rada gradili su se postupno, tijekom same izrade. Osim što je riječ o kritici društva, željela sam da Naše sestre potaknu publiku da osvijesti nešto što možda ne primjećuje u svojoj okolini – ili u sebi samoj. Sjećam se odvjetnice koja mi je, nakon što je vidjela rad, rekla da u svojih dvanaest godina prakse nikada nije osjetila žensku solidarnost. Istodobno, ovaj rad meni osobno donio je mnogo lijepe energije – javljale su mi se žene, i one koje poznajem i one koje nikada prije nisam srela. Njihovi komentari i podrška zaista su me osnažili. To je ono što ostaje i što pamtiš.

Marija: Kada radiš, ne možeš pobjeći od sebe. Bilo da radim novu kolekciju ili pak instalaciju koja će biti postavljena u javnom prostoru, ona će uvijek biti odraz mene. Tvoja je instalacija, nažalost, bila djelomično uništena svega nekoliko dana nakon postavljanja. Kako si to doživjela?

Ivana: Iskreno, očekivala sam da će izazvati reakciju. Kad nešto izložiš na javnoj površini, svjestan si da će ljudi reagirati, iako nikada ne znaš kako. U konačnici, umjetnost i treba izazvati reakciju. Ali naravno, uvijek se potajno nadaš da će te reakcije biti pozitivne i da društvo u kojem živiš ima senzibiliteta za umjetnost i umjetnike. Rad koji postavljaš u javni prostor postaje dio zajednice – i način na koji se ljudi prema njemu odnose zapravo je dobar pokazatelj stanja društva. A ulica je mjesto na kojem ionako mnogo toga ne možeš kontrolirati.

Marija: Istina, no ono što je istina je da nikada ne možeš sve kontrolirati. Što god radio, uvijek ćeš biti pod povećalom. To što je nešto izloženo na ulici pitanje je samo fizičke izloženosti. Ja mislim da smo ustvari uvijek izloženi. Jedino što je na koncu važno jest kako na komentare reagiramo.

Ivana: Slažem se, sada kada razmislim – ne bih ništa mijenjala. Možda bih bila još kritičnija. (smijeh)

Marija: I upravo takve reakcije publike, kakvima svjedočimo u tvom slučaju, pokazuju zašto su ovakvi festivali potrebni. Kada bi publika češće bila izložena umjetnosti u javnom prostoru, prestala bi je doživljavati kao kuriozitet. Naviknuli bi se na nju – a s vremenom bi se, vjerujem, promijenile i njihove reakcije. Činjenica da se o vandalizmu nad umjetničkim radovima toliko govori znači da ipak prepoznajemo njegovu važnost. Ne smijemo na to zatvarati oči. Autor koji je uložio trud i vrijeme nije jedini zakinut ako je instalacija uništena – zakinuti su i svi oni koji su u njoj mogli ili htjeli uživati.

Ivana: Drago mi je da si spomenula trud i vrijeme. Tijekom izrade rada Naše sestre prošla sam kroz čitav niz emocija – od trenutaka kada mi se rad sviđao, do onih kada sam propitivala svaki njegov detalj. To je bio pravi vrtuljak osjećaja. Kada sam ga konačno dovršila, osjetila sam potrebu za odmakom i nekim novim promišljanjima. Kreativni rad zna biti iscrpljujuć, ali ono što je važno jest da na kraju, kad staneš pred svoje djelo, ono bude tvoje – da nosi tvoj pečat.

Marija: Da, ta propitivanja su neizbježna. Što god da radiš, u trenutku kada završiš osjetiš olakšanje. Treba ti vremena da se sabereš, pa tek onda kreneš dalje. Ali svaki put iznova prolaziš kroz isti proces – uvijek krećeš ispočetka.

Ivana: Slažem se, i premda zna biti teško, taj proces nikada ne bih mijenjala. U njemu naučiš toliko o sebi. Kroz godine sam shvatila da sam očvrsnula, da me kritike više ne pogađaju kao prije. Znam da će ih uvijek biti. Ali razlog zbog kojeg stvaram uvijek je isti – ljubav i potreba da tu kreativnost iz sebe izneseš, bez obzira na medij. Mislim da bih bila nesretna da ne radim ovo što radim.

Marija: To je, s jedne strane, prokletstvo, a s druge blagoslov – jer znaš što želiš, pronašao si svoj put.

Ivana: Da, i iako je ponekad izuzetno teško, svaku večer odlaziš spavati znajući da tvoj rad ima svrhu. Da ti sam imaš svrhu.

Inia Herenčić