S Hanom Jušić o filmu „Bog neće pomoći’’: Isto kao i ljudi – dobar film ne može biti apolitičan

Početkom dvadesetog stoljeća, Čileanka Teresa dolazi u čvrsto strukturiranu, izoliranu planinsku zajednicu hrvatskih pastira tvrdeći da je udovica njihova brata koji je emigrirao. Njezin dolazak radikalno mijenja odnose članova zajednice i uznemiruje postojeće zatvorene, represivne strukture. U društvu koje kroz povijest nastoji „obraniti poredak’’ od žene čija prisutnost poziva na promjene, odupiranje sustavu i odbijanje poslušnosti, emancipacija nikada nije linearan proces, već kontinuirana borba s nizom isprekidanih pomaka. Što je jači zamah, brutalniji je otpor – čemu naročito svjedočimo i danas. Razmišljajući o svom filmu Bog neće pomoći, Hana Jušić je znala da neizbježno mora nastaviti razobličavati patrijarhalne obrasce – što je već činila u svom prethodnom filmu Ne gledaj mi u pijat. Susrećemo se tijekom Sarajevo Film Festivala, samo nekoliko dana nakon svjetske premijere u Locarnu, i ona počinje objašnjavati kako je sve krenulo.

Ja potječem iz takvog miljea i cijeli se život borim s tim, u mom slučaju s malograđanskim predrasudama i ograničenjima, tom nekom neslobodom koju volim istraživati u različitim oblicima. U ovom filmu ona je najčišća jer prikazujem vrlo tvrdu, tradicionalnu pastirsku zajednicu, ali me zanima i kako žene često pristaju same perpetuirati takve sustave, koji su to sitni, često nevidljivi činovi nasilja koje oni donose. Filmovi Bog neće pomoći i Ne gledaj mi u pijat samo su na površini različiti, ali u svojoj su biti isti – od opresivnosti zajednice do toga da se ljudi neprestano osuđuju zbog bilo čega što je drugačije.

Samo one koje su bile na prvoj liniji obrane protiv takvog sustava znaju koja je cijena vlastite neustrašivosti (to nije odsustvo straha, već svjesno suočavanje s njim). Teret nesigurnosti, izolacije, nepriznatosti. A onda i usamljenosti, osobito ako smo u tim borbama same. No, Teresa u malom hrvatskom selu tiho počinje inspirirati druge žene – među ostalima i lik Milene. Zanimalo me postoje li neki nijemi unutarnji konflikti koje je željela istaknuti u tom procesu prkosa i bunta? Da, baš zato mi je najdraži lik Milene u filmu. Ona je žrtva cijeli svoj život, šikanirana od strane svoje zajednice, ali mi je bilo jako važno da je ne prikažem tako. Zapravo obje nisam željela prikazati na način da netko kaže – jadne one, a posebno ne da film završi s takvim dojmom. Taj mali Milenin bunt, to što je lijena, što joj se ništa ne da raditi što joj kažu, što se cijelo vrijeme belji nekome iza leđa… htjela sam joj dati tu neku sitnu snagu u grozoti u kojoj živi.

A u toj grozoti – gdje vidi žene iz regije na putu osvajanja slobode i autonomije trenutno? S jedne strane stvarno se događaju neke dobre stvari – čini mi se da mlađe generacije žena mnogo lakše znaju izboriti se i reći što im smeta, to vidim kod studentica na fakultetu gdje radim i to mi je genijalno, jednostavno neke stvari koje su nekada prolazile više ne prolaze. Ali s druge strane, u Hrvatskoj recimo, kod određenog dijela mladih ljudi postoji neka okrenutost tradicionalnim vrijednostima, crkvi s velikim povjerenjem, kao i udruženjima s desničarskim idolima koji su protiv pobačaja, zadiru u žensko tijelo, te neke Jordan Peterson gluposti. Meni je grozno gledati te povorke Hoda za život gdje ima toliko mladih žena, što je baš poražavajuće. Postoje velike kontradikcije između ta dva smjera. Ni u Srbiji nije mnogo drugačije, naročito ne u ovom povijesnom trenutku gdje se žene svakoga dana tuku, šamaraju i prebijaju na ulicama od strane sustava, a onda neke druge žene stameno i bez treptaja brane taj isti sustav.

Od osobne odgovornosti i dalje postoji otklon. Trpi se i šuti zarad višeg cilja, a što su nepravde i nasilje veći, to je i ta tišina nehumanija. Isto kao i ljudi – po meni dobar film ne može biti apolitičan, pogotovo u današnje vrijeme, jer to onda znači da ti sve odgovara. Imam dojam da svaki film koji je u svojoj srži dobar i na pravom mjestu zapravo govori o društvu na neki kritički način. Je li onda Bog neće pomoći zapravo poziv da uzmemo svoj život u svoje ruke?
Da, taj naziv je zapravo višeznačan. S jedne strane mi se dopao jer svi mislimo da će nam Bog pomoći i zaštititi nas, a naprosto – neće, svaki dan nam život dokazuje suprotno. S druge strane, i Tereza i Milena na kraju shvaćaju da jedino same sebi mogu pomoći – kao i jedna drugoj. I ta ženska solidarnost zaista može spasiti svijet.

Snimanje na planinama Dinari i Svilaji, pa kasnije na Krku, daje filmu specifičnu atmosferu. Vrlo je opipljivo da je Hana željela istražiti neke druge stilske pravce u odnosu na prethodni film. Da, kada smo snimali Ne gledaj mi u pijat, trudili smo se da izgleda nekako što prljavije, da kamera leti posvuda, da prostor i scenografija budu prenatrpani i da sve bude vrlo zagušljivo. Ovdje me to već umorilo, htjela sam se okrenuti tom načinu života pastira koji su prije svega spori u svim tim prostranstvima, da se dočara taj kontrast jedne ljudske figure u krajoliku. Također, bilo je važno da film korespondira i bude provučen kroz subjektivnost likova, da bude sanjiv i spor, zbog čega je sve rađeno statičnom kamerom. Bio je pravi izazov napraviti ozbiljan, raskadriran i miran film. Ako je Ne gledaj mi u pijat niža matura, onda je Bog neće pomoći viša (smijeh), nadovezuje se Hana.

Glavne glumice u filmu, Manuela Martelli i Ana Marija Veselčić, osvojile su nagradu “Leopard” za najbolje glumačko ostvarenje na 78. Filmskom festivalu u Lokarnu. Sada su i na Sarajevo Film Festivalu, na vrlo zapaženoj regionalnoj premijeri. Za kraj je pitam koliko joj znače te nagrade i po čemu je posebno ovo Sarajevo. Budući da ovaj film vjerojatno neće biti neki kino-hit – u Hrvatskoj, za razliku od Srbije, ljudi baš slabo gledaju domaće filmove, eventualno na televiziji – jedino čemu se kao redatelj možeš nadati jest da ideš po festivalima i tako filmu osiguraš vidljivost. Lokarno je odlično mjesto za premijeru jer vole drugačije i hrabrije filmove, a Sarajevo je naš najveći festival u regiji i zato mnogo znači za život filma.