Sa Stefanom Đorđevićem o dirljivom filmu „Vjetre pričaj sa mnom“ u kojem glumi njegova obitelj

Kada ode onaj koga voliš, ne shvaćaš to odmah. Tijelo najedanput postaje otporno na svaki hitac, senzori za obranu se izoštravaju, da se ne rasprsneš. A onda, ispod radara tog sistema zaštite, nečiji sat na ruci. Novine. Miris cigarete. Hod zakrivljen na jednu stranu. Kašalj, onaj jutarnji koji te budio. Čvrsto ispružena ruka koja nazdravlja. Sužava se svijest dok ti vrhovi Prokletija probadaju grlo. Jednog ćeš Uskrsa po automatizmu na stol iznijeti četiri tanjura umjesto tri, plakat ćeš na stepenicama, između polica u supermarketu, na ulici, poslovnom sastanku i dok vodiš ljubav. Dolazit će poput bujice, kad se najmanje nadaš. Ustat ćeš pobjeći, ali već te je oborilo, baca te nemilice po svojim virovima, guta u nepoznatim dubinama da pomisliš da dalje nema, a onda te takvog izmrcvarenog ispljune na površinu. Preživio si. Za sada.

Povezano: Bila sam na premijeri filma Vidra u Sarajevu, od jučer ne mogu prestati razmišljati o njemu

O jednom takvom gubitku govori film Stefana Đorđevića, Vjetre pričaj sa mnom, prikazan u okviru Natjecateljskog programa Sarajevo Film Festivala. Duboko iskren, nježan i hrabar prikaz najintimnijih bolova, smrti kao ključne dimenzije života, te mogućih puteva ka izliječenju, uz pristup koji spaja obiteljsku intimu s prisustvom prirode, a slike pretvara u meditativnu refleksiju o samom činu postojanja, do sada je nagrađen s dvije nagrade festivala Guanajuato u Meksiku i Bolzano Film Festivalu. Zasnovan na osobnoj i istinitoj priči, film prati Stefana koji se prvi put nakon smrti svoje majke vraća kući kako bi s obitelji proslavio bakin rođendan. Vođen željom da završi film o njoj i pomogne povrijeđenom psu, povratak postaje početak njegovog suočavanja, ali i puta ka isceljenju. Sa Stefanom se sastajemo neposredno nakon projekcije i prije nego što započnemo službeni razgovor, osvrćemo se na taj motiv – je li suočavanje bilo polazna točka?

Tog maminog posljednjeg ljeta, napravio sam njene dokumentarne snimke na Borskom jezeru. Tako sve počinje. Suočavanje ne samo sa gubitkom, nego i strahovima, iziskuje mnogo vremena. Vrlo je važno da to vrijeme prihvatimo kao svog prijatelja, da ništa ne požurujemo jer je potrebno proći kroz svaki dijelić tog suočavanja. To znači da iz dana u dan prevazilazimo nove izazove i imamo te male pobjede unutar sebe. I svakako ne potiskivati emocije, sjećanja i događanja, razmišljam, jer to nas uvijek negde sačeka. I nikada se ne iskomunicira, dodaje Stefan. Tuga nije najjednostavniji i najljepši osjećaj, ali ako je prihvatimo, poslije nje može biti još samo više ljubavi, to je nešto što sam ja zapravo kroz cijeli taj proces shvatio – postao sam suosjećajniji. Gledao sam kadrove mame dok je još sve bilo jako svježe i emotivno reagirao, u tom trenutku nije bilo prostora da se  kreativno izražavam, to je tek došlo vremenom. Ali sam prihvatio taj osjećaj, nisam se sklanjao, i bavio sam se njim. Tada ne znaš, ali s vremenom ćeš uspjeti to pretvoriti u nešto lijepo. Upravo sam to upio od mame i njenog načina na koji se ophodila prema životu – neku vrstu prisutnosti. Svatko tko ju je upoznao i na tri minuta, zauvijek bi je se sjećao, jer je ostavljala taj jedan snažan dojam koji je inspirativan, ne samo za film, nego život uopće.

Najinteresantniji, ali i najteži segment snimanja filma bio je što u njemu glume Stefanovi članovi porodice. Boško, Đorđe, Budimir, Ljiljana, Marina, Ana, Vidak, Jana, Jakov, Lija. Iako je scenaristička struktura bila jasna i definirana, nije im je želio nametati. Naprotiv, želio je da budu potpuno svoji i autentični. Prije svega, nisam želio u filmu imati podjelu na prošlost i sadašnjost. Dok je moja obitelj dijelila svoja sjećanja vezana za mamu, osjećao sam njenu snažnu prisutnost, i želio sam da je publika također osjeti, tako da se ta dva protoka vremena prepliću. Bilo mi je veoma važno da oni budu ono što jesu – nisam im dao da čitaju scenarij, ali sam pričao s njima o tome koja je namjera i želja kada su u pitanju određene scene, kako bismo ih mogli postići – imali smo čak i neke glumačke probe, ali sve je to bilo vrlo postepeno. Na snimanju smo gledali na te situacije svi zajedno, a ono što je mene brinulo zapravo jest kako ću sad sačuvati sve svoje ideje, a opet ostaviti sve realnim i uspjeti prikazati pravi duh i energiju svoje obitelji. Zato sam u nekom trenutku morao otpustiti ideju o kontroli.

U filmu, oni se okupljaju oko zajedničkog cilja, završetka izgradnje kuće kraj jezera. Koliko je ta gradnja zapravo čin traženja smisla, a ne zaklona? Ovaj film je mogao otići u različitim pravcima, mogao je biti mnogo poetičniji, mnogo neposredniji, bez narativnih linija. Kada se dogodi gubitak, za to suočavanje treba puno vremena, i postoji određeni, progresivni slijed događaja. Želio sam sažeti to vrijeme, ali kroz neke male događaje, ne one krucijalne, vezane za samu situaciju. Sve što se događa u filmu se zapravo dogodilo. Moja mama je stvarno željela napraviti tu još jednu dodatnu sobicu u kući, da ima više prostora za obitelj, to je bila njena želja, i mi smo se samo nadovezali na to. 

Ovo je momenat u kojem se vraćamo na to koliko je težak povratak u dom u kojem je praznina nakon odlaska naše osobe gotovo opipljiva. Jako je teško biti u prostoru koji nas vezuje za ljude koji su otišli. Netko će ući u taj prostor poslije 30 godina, netko nikad, no važno je da se bavimo time čak iako u taj prostor ne ulazimo. Ako to nije način da sačuvamo odnos s bližnjima koji su otišli, na koji način ćemo ga onda imati, jer važno je da on postoji. Prostor sam po sebi je imao jak utjecaj na mene, pogotovo mamin gdje je ona provela to ljeto, pa onda i naš stan u Boru. Poslije godinu i pol dana sam došao po prvi put od njene smrti i nije bilo jednostavno, osjećaji su bili podjednako intenzivni kao da sam došao poslije mjesec dana. Koliko god da ne dolazite, svaki put kada dođete bit će kao da ste došli po prvi put. U tom smislu, želja da budem blizu mame bila je sve jača. 

Ono što vrlo brzo shvatite kada izgubite onoga koga volite, jest da će vas kroz život tuđi gubici boljeti gotovo kao vlastiti. Jer znate kako mirišu te rane, jer ste postali ultrasenzitivni na tu bol i ne želite je nikome. Za kraj, pitam ga, šta nam zapravo ostaje nakon tog jednog čitavog puta preboljevanja koji se zapravo nikada ne završava? U našem slučaju, obitelj je postala mnogo bliža, a odnosi mnogo snažniji. Ovakvo iskustvo na Sarajevo Film Festivalu ne bih mogao zamijeniti ni sa čim na svijetu – oni sada imaju priliku, neću reći da se osjećaju važnim, ali da im se neko novo iskustvo događa u životu. Isto tako, da i oni vide koliko je ono što je mama imala za nas, snažno i posebno za sve. Razlog je to zašto na ovaj film ljudi reagiraju s podjednakom jačinom i na različitim krajevima svijeta. On probija kulturološke standarde i norme, univerzalan je dok govori o odnosu s obitelji, o odnosu prema prirodi i toj nekoj životnoj filozofiji koju je moja mama imala. Sada je možemo još više voljeti i na taj način živjeti. I baš to predstavlja taj vjetar – mamin, silan, nezaustavljiv.

Photo: Nikola Krtinić