Nekada je postojao radoholizam. Danas postoji rad bez granica koji je još štetniji jer je plod straha, a ne ambicije. Ali, je li moguće izvući se iz toga?
Meg Walters13 kolovoza, 2025
Jeste li i vi među onima koji ujutro, čim se probude, imaju naviku provjeravati poslovne mailove na telefonu? Među onima koji ne uzimaju pauzu za ručak, već ostaju zalijepljeni za radni stol jer jedenje ispred računala štedi vrijeme? Ili među onima koji nastavljaju odgovarati na mailove na putu s posla kući i, nakon večere, ponovno sjedaju za posao kako bi dovršili sve što nisu uspjeli tijekom dana, a možda, kad su već kod toga, i odradili nešto unaprijed za sljedeće jutro? Ako je odgovor potvrdan, dobrodošli: službeno ste postali članom kluba „rada bez granica“, čije članove karakteriziraju praktički beskrajni radni dani.
Ako vas to može utješiti, znajte da ste u dobrom društvu. Microsoftov Work Trend Index pokazuje da je broj sastanaka izvan tradicionalnog radnog vremena od 9 do 18 sati porastao za 153 %, a onih nakon 19 sati za 46 %, dok prosječan zaposlenik pošalje ili primi više od 50 poruka dnevno izvan radnog vremena. Čak je identificiran i novi „treći vrhunac“ radne aktivnosti, koji se događa oko 22 sata.
„Klasičan beskrajni radni dan počinje oko 6 ujutro, kada zaposlenik provjerava e-mail samo nekoliko sekundi nakon što otvori oči i prije nego što uopće pogleda partnera s kojim dijeli krevet“, kaže Bree Groff, autorica knjige Today Was Fun: A Book About Work (Seriously). „Što se tiče samog radnog dana, njega karakteriziraju stalni prekidi i, posljedično, ograničena dostupnost vremena za koncentraciju.“ Taj podatak potvrđuje i već spomenuti Microsoftov Work Trend Index, prema kojem radnike u prosjeku svakih 2 minute prekine neki sastanak, e-mail ili poruka. „A posao se nastavlja i navečer“, nastavlja Groff. „29 % aktivnih zaposlenika izjavljuje da se ne mogu odvojiti od svog sandučića e-pošte prije 22 sata. I naravno, tu je i rad vikendom, jer nijedan dan zapravo nije ‘neradni’.“
Ali, trenutak: nismo li ušli u eru zdravih radnih navika koje promovira uvijek utjecajna Generacija Z? Granice, jasna komunikacija, prioritet mentalnom zdravlju i slične stvari? Nije li Generacija Z uvela prakse poput task-makinga – umijeća pretvaranja da ste uvijek prezaposleni, zatim quiet quittinga, gdje zaposlenik namjerno smanjuje svoj radni angažman na minimum bez formalnog davanja otkaza, ili pak mikro-umirovljenja, koja se sastoje od uzimanja kraćih ili dužih pauza od posla kako bi se posvetilo nečem drugom, bez nužnog čekanja na tradicionalnu mirovinu? Činjenica je da, iako Generacija Z teži odbacivanju takozvane hustle culture (kulture izgaranja u kojoj je posao apsolutni prioritet) kao i svih toksičnih modela koji iz nje proizlaze, širenje beskrajnog radnog dana sugerira da je utjecaj te kulture prilično teško iskorijeniti.
„Rad bez granica je manje seksi rođak hustle kulture“, kaže Groff. Zapravo, čini se da pojava prvog ukazuje na to da potonja ne samo da još uvijek postoji, već se pretvara u nešto još podmuklije. Jer, koliko god štete hustle kultura nanijela, ona je barem podrazumijevala postojanje cilja: ljudi su se trudili kako bi uspjeli, kako bi napredovali u karijeri. Rad bez granica, s druge strane, rijetko je plod izbora; to je jednostavno prilagodba klimi koja vlada u tvrtki. Proizlazi iz uvjerenja da se mora raditi unedogled samo da bi se sačuvalo radno mjesto. Drugim riječima, ako je prihvaćanje radoholičarske kulture bilo poput pokušaja postizanja visokog rezultata u videoigri koja je, iako toksična, bila uzbudljiva i angažirajuća, rad bez granica je ekvivalent igri „Hvataj krticu“: to je puka reakcija na uočene prijetnje, glupa, tjeskobna i iscrpljujuća igra.
Ali zašto se to događa? Ako je Generacija Z toliko protiv hustle kulture, kako to da se toliko mladih ljudi nalazi zarobljeno u beskrajnom radnom ciklusu? Prema Groff, sve ovisi o kulturi pojedinog radnog mjesta: „Nažalost, rad bez granica je zadana kultura u mnogim tvrtkama“, objašnjava stručnjakinja. „Ne krivim one koji su se našli u žrvnju rada bez granica. Kao pojedincu, teško je suprotstaviti se sustavu koji djeluje frenetično i iscrpljujućim ritmom. Drugim riječima, kada svaki dan imate 117 e-mailova u sandučiću, što je prosječan broj prema Microsoftu, što drugo možete učiniti nego dati sve od sebe da ih pročitate i na njih odgovorite?“
Doista, jednom kada se na radnom mjestu nametne model beskrajnog radnog dana, vrlo se teško od njega distancirati na individualnoj razini. „Zamislite zaposlenika koji najavi svoju namjeru da uzme dvosatnu pauzu poslijepodne ili da se isključi u 18 sati, dok ostatak tima radi do kasno u noć“, kaže Groff. „U najmanju ruku, kolege bi ga prozvali lijenčinom i sebičnjakom.“
Ipak, štete uzrokovane radom bez granica su opipljive. Groff u tom pogledu spominje:
Ali postoji li nešto što možemo učiniti kako bismo uspostavili zdravije radno vrijeme? „Rješavanje problema rada bez granica je složeno, jer je on plod iskrivljenog sustava koji je danas uvelike prevladao“, kaže Groff. „Ali to je također problem s kojim se možemo suočiti, jer govorimo o ljudskom sustavu, a to znači da mi, kao ljudska bića, imamo moć donositi drugačije odluke.“
Nažalost, problem bi prvenstveno trebalo rješavati na razini vodstva. „Na primjer, lider je taj koji bi trebao prilagoditi svoja očekivanja radnom vremenu i dostupnim resursima, recimo tako da svoje zahtjeve komunicira na vrijeme, umjesto u zadnji tren, čime prisiljava članove svog tima da rade unedogled“, kaže Groff. „I opet je lider taj koji bi se trebao oduprijeti porivu slanja poruka nakon završetka radnog vremena, dovodeći svoje podređene u situaciju da moraju odgovoriti.“ Ovdje umjetna inteligencija (AI) može biti od koristi: „Trik je u tome da je iskoristite za upravljanje zadacima tako da zaposlenici završe s poslom u 18 sati, umjesto da nastave raditi izvan radnog vremena.“
A što se tiče zaposlenika? Postoji li nešto što oni mogu učiniti sa svoje strane? U tom pogledu, Groff predlaže sljedeće:
