Knjige koje su Ivanu Tokinu rekle ono što ljudi nisu znali reći

Postoje takvi turobni dani kada čovjek nije umoran samo od drugih, već i od samog sebe. Tada luta, tumara, povlači se u vlastitu sjenu, misli su mu trome i nejasne, bez početka i kraja, svega je previše, a opet – ničega dovoljno. U takvim trenucima, koje budan prespavaš, možda jedino ima smisla pobjeći iz stvarnosti i useliti se u neko tuđe prvo lice jednine. Onda ga slijepo pratiti kroz njegova previranja, šutke sjediti na njegovoj verandi dok šeće psa, grli i ljubi… ili ubija. Sa svakom novom stranicom bacati se prema istini koja budi. Kroz Tokinove likove uvijek sam proživljavala i (samo)spoznavala se, od Najnormalnijeg čovjeka na svijetu, preko Psa, zatim kroz sve one likove iz njegovih kolumni u jednom lokalnom magazinu, pa sve do najnovijeg romana Crna noć nada mnom i zvjezdano nebo u meni, čija junakinja razbija stereotipe o ženama u fikciji. U njoj se susreću brutalnost i tjeskoba, ranjivost i sloboda, usamljenost i otpor. Gotovo kao da je naučena biti sama sebi dovoljna, sposobna obraniti se od svega; u okrutnom svijetu, i sama je postala najokrutnija. Na granici lirskog eseja, ispovijesti i kriminalističke proze, Ivan Tokin piše ovu knjigu poput scenarija, svako se poglavlje lako može zamisliti kao epizoda. “Morao sam napisati ovu priču. Pisao sam kako jedino znam, izmišljao sam istinu, a ona je uvijek bila korak ispred mene. Tražio sam je, i nisam mogao pronaći mir dok je ne uhvatim. Napatio sam se, ali sam i uživao. Je li ovo moje najzrelije djelo? Vjerojatno jest.” Dok svako slobodno ljetno popodne provodimo s njegovim romanima koji mijenjaju perspektivu, pitali smo ga koji su to romani promijenili njegovu, oblikovali ga kao pisca i kao čovjeka. U nastavku otkrijte što čita Ivan Tokin.

Dnevnik druge zime, Srđan Valjarević

Volim sve knjige Srđana Valjarevića, u njegovim rečenicama uvijek sam se osjećao kao kod kuće. Ipak, lako mi je izdvojiti jednu, ovu. Dnevnik druge zime kupio sam na nekoj polupromociji u jednom kafiću. On je sjedio za stolom i potpisivao knjige, a ja sam ga, Bog zna otkud mi ta ideja, pitao hoće li mi pokloniti knjigu. Rekao je – Neću. – Ni tada me nije bilo sram toga pitanja, a nije niti sada, iako bi me vjerojatno trebalo biti, tada i sada. Nikad prije ni poslije nisam napravio nešto slično, niti bio tako miran zbog vlastitog bezobrazluka, ali ni zbog nečijeg odbijanja. Osim toga, to mi je jedan od najdražih razgovora u životu.

Napisao mi je posvetu: S poštovanjem, Srđan Valjarević. Platio sam i izašao. Nisam imao nikakva očekivanja od te knjige, nisam razmišljao o tome što se u njoj događa, mehanički sam po nju otišao, jer tako je to bilo: kad on napiše, ja pročitam. Koliko god da smo se susretali i ponekad porazgovarali, nikada mu nisam rekao koliko mi znače njegove knjige. Učinio sam to tek prije mjesec i pol, kad sam ga, očajan jer ne mogu napisati pretposljednji pasus u novom romanu, nazvao samo da ga čujem, da mi to nekako pomogne. Tada sam mu, stidljivo, izgovorio par rečenica o tome koliko mi znači njegovo pisanje. Zbrzao sam to, i njemu i meni bilo je neugodno. Onda smo pola sata razgovarali o svemu, pisanje gotovo da nismo ni spomenuli. O tom pasusu nismo rekli ni riječ, ali te sam ga večeri napisao kako treba. A Dnevnik druge zime mi je spasio život, i to je sve što imam za reći o tom romanu.

Cink, David Albahari

To je jedini njegov roman koji sam pročitao. Dugo sam ga gledao na polici s knjigama u roditeljskom stanu, i zašto sam ga baš tog dana izvukao, onako tankog, ne znam. Čim sam počeo čitati, nakon prvih nekoliko rečenica, znao sam da će me promijeniti. Nisam se poistovjetio s glavnim junakom, nisam imao iskustva kakva je on opisivao, ni slična, niti sam imao osjećaj da su mi sve te rečenice bile na vrhu jezika. Nisam maštao o tome da napišem takvu knjigu, mada u to vrijeme nisam ni bio pisac. Zapravo, bio sam, to sam znao samo ja. Kasnije, kad sam počeo objavljivati, često sam joj se vraćao, parafrazirao neke rečenice iz Cinka, koristio motive koji se tamo pojavljuju, više ili manje očito, i te posvete Cinku i Albahariju lako se mogu pronaći u mojim romanima i kratkim pričama. Cink mi je pomogao i još uvijek mi pomaže da pokušam shvatiti što pisanje može biti.

Kako upokojiti vampira, Borislav Pekić

Tu sam se prvi put susreo s Pekićem. Nisam siguran volim li ga ili ga se bojim. Strahopoštovanje je možda prava riječ. U svakom slučaju, ovaj roman mi je pokazao da su neki putevi, za koje sam mislio da ne postoje, ipak prohodni. Njegove rečenice mi nisu ključne, ne uživam u njima kao takvima, uživam u njegovoj posvećenosti, znanju i načinu razmišljanja, koji ni ne pokušavam usvojiti, jer znam da je to nemoguće. Odmah nakon toga pročitao sam Atlantidu, i da je nisam osobno držao u rukama, ne bih vjerovao da je tako nešto moguće napisati. U jednom razdoblju toliko sam pričao o Pekiću svojoj ženi da je kupila buket suncokreta i stavila ga u onu preveliku šaku Pekićevog spomenika na Cvjetnom trgu. Rekla mi je: Kupila sam ga tebi, ali si me u međuvremenu iznervirao, pa sam ga odnijela Pekiću.

Divlje Palme, William Faulkner

Takav način pisanja, koji melje sve pred sobom, nešto je čemu težim. Nisam uživao dok sam čitao, bio sam uzbuđen, drhtao sam, bio zadivljen; istovremeno sam želio pobjeći iz tog svijeta koji guši i ostati u njemu zauvijek. Volio bih znati pisati tako, i sretan sam što ne znam, što ne moram. Kad se prisjetim Divljih palmi, osjećam kao da neprestano pada kiša, kao da je posvuda blato, siromaštvo i patnja, a onda, mirno stojim pred odlukama koje su već donesene, pred ljubavlju koja ne obećava sreću, niti joj se nada.

Plodovi zemlje, Knut Hamsun

Knut Hamsun me je mnogo prije nego što sam pročitao ovaj roman učio o slobodi. Glad sam jedva preživio. Kod njega, jedini je, imam osjećaj da se obraća meni osobno. Znam, zvuči smiješno, ali tako se osjećam. Plodove zemlje čitam redovito, to mi je poput udžbenika. Sve se nadam da će, ako ga pročitam dovoljno puta, iz mene početi izlaziti nešto slično.