Prvi vas vodimo na reviju brenda MATES kojom je dvojac obilježio 10 godina rada

Otkako su, prije čitavog jednog desetljeća, uhvatili kormilo brenda MATES i počeli odvažno navigirati hirovitim modnim vodama, Marko Ilijev i Saša Stević publiku su poveli na uzbudljivo modno putovanje pokazujući joj da moda nije samo lijepa odjeća, već i osjećaj, uspomena, nadahnuće, koncept, igra i poruka. Upravo taj pristup stvaranju rezultirao je prepoznatljivim vizualnim identitetom u kojem se, zavijeni šarenilom i zaraznom dozom optimizma, susreću prošlost i sadašnjost, naše sličnosti i naše autentičnosti, motivi koje, kao sjećanja na djetinjstvo, čuvamo u kolektivnoj svijesti i neki novi kreativni pristupi za kojima žudimo. 

Iako je dvojac, kao i mnogo puta do sada nadahnuće za kolekciju pronašao u vlastitim uspomenama, modna priča koju su predstavili publici u čudesnom ambijentu beogradskog Muzeja Jugoslavije, ipak je posebnija i emotivnija od drugih. Osim što je riječ o prvoj samostalnoj reviji brenda, dvojac je njom obilježio i godinu u kojoj slave prvu veliku obljetnicu – deset godina rada. Dnevnom revijom, poprilično neobičnom za ove prostore, iznova su dokazali da vole pomicati granice uobičajenog kao što su to činili virtualnim modnim prezentacijama i prije nego što je modnu industriju na to primorala pandemija, a ono po čemu će ona posebno ostati upamćena je dirljiva posveta Sašinoj majci Sanji u čijem su stilu, životnoj priči, energiji i stavu pronašli nadahnuće. Povodom revije kojom MATES obilježava desetu obljetnicu stvaranja ekskluzivno smo zavirili iza kulisa i s dizajnerima razgovarali o svim detaljima ove modne priče, ali i o svemu onome što je obilježilo prvo desetljeće njihovog modnog putovanja. 

Ne znam koliko tome ima godina no upoznali smo kada ste predstavljali kolekciju u Zagrebu i kada vas je još pratio epitet “mladih dizajnera”, a sada ste revijom obilježili godinu u kojoj slavite 10. obljetnicu brenda. Koji su bili ključni trenuci na tom vašem dosadašnjem putovanju? Što će vam posebno ostati u sjećanju? 

M: Upoznali smo se 2018., kada smo izlagali kolekciju “Varljivo Leto” u Zagrebu. Ona je bila jedna od prekretnica estetike brenda i pravca koji ćemo od tog trenutka slijediti. Uvijek se rado sjećam početaka i ogromnog uzbuđenja koje je nosila svaka kolekcija i prezentacija iste. Saša i ja smo se kao kolege na drugoj godini fakulteta pojavili na Beogradskom tjednu mode s brendom MATES i od tada nismo stali. Zadavali smo sebi nekada veće, a nekada manje zadatke i shodno tome pravili i krčili naš put, evo već cijelo desetljeće. Prelijepe uspomene, putovanja, mnogo podrške, kampanja, suradnika, suza, smijeha i odrastanja je stalo u ovih prvih deset godina.

S: Hvala ti što si me podsjetila na te dane u Zagrebu, rekao bih da je to jedna od divnih avantura koja je obilježila MATES putovanje. Teško mi je izdvajati trenutke iz našeg radnog opusa jer, kao kreativac, stalno stvari promatram kroz prizmu “a što kada bismo probali ovo, a kako bi bilo kada bih napravio ono”. Ipak, evo, izdvojio bih trenutak kada smo složili prvu kolekciju na štender u Legatu Milice Zorić i Rodoljuba Čolakovića, prilikom fotkanja prve modne kampanje i onda ovaj trenutak sada, kada s tobom razgovaramo za Vogue Adria, dok ujedno slavimo deset godina postojanja MATES brenda. Zaista sam zahvalan na avanturama i ovoj rollercoaster vožnji koja ne prestaje. 

Estetika i narativ brenda MATES oduvijek je bio retro i pomalo nostalgičan, s centralnom figurom Jugoslovenke. Je li ta žena danas tek uspomena ili je muza, što ona za vas znači? 

M: Vremenom, kako smo rasli i sazrijevali, polako smo se odmicali od naučenog primjera rada kojim smo se vodili tijekom i par godina nakon fakulteta – okrenuli smo se malo osobnijim temama i onim što, kroz garderobu i cjelokupnu estetiku i narativ brenda, želimo ispričati. Jugoslovenka je za mene muza, pojava koja mi pomaže da oživim i “opipam” neka vremena, mirise i dodire kojima sam svjedočio samo u pričama ili kao vrlo mali.

S: Jugoslovenka jest uspomena, sjećanje, ali i muza koja danas živi i diše punim plućima, korača, pleše, uživa, isijava i inspirira me, vodi me na mjesta gdje mi je jako lijepo, gdje otkrivam najrazličitije stvari i daje mi priliku da sagledam sve iz nekog ugla u kojem vrijeme ne teče toliko brzo. Zapravo, teče regularno, ali ja biram ne trčati, nego zastati i pogledati sve pažljivo, sagledati i upijati.

Osim retro estetike, vjerujem da je Jugoslovenka utjelovljenje i vrijednosti poput, primjerice, zajedništva, koje nastojite komunicirati. Jesam li u pravu?

M: Ona je nastala vrlo slučajno kao komad koji nije bio ni dio te kolekcije do samog njenog finaliziranja. Ipak, odmah nakon njenog predstavljanja, taj komad je sam za sebe ispričao priču i svaka žena i muškarac koji je imaju su zaslužni za dijelove te priče koja povezuje ljude, vraća ih u neke njima važne trenutke i sve do danas iznova kreira nova poglavlja.

S: Potpuno si u pravu. Ponekad i mi sami, tek kada nešto stvorimo, shvatimo na koliko nivoa ono komunicira neke veoma važne društvene poruke, koje će uvijek imati težinu bez obzira na vrijeme, trendove i sredinu. Takve trenutke zaista volim jer to je ono što daje vrijednost i smisao svemu što radimo i to je ono što su me, na kraju krajeva, i mama i tata učili kao klinca i hvala im na tome. 

Lokaciju za predstavljanje kolekcije “Sanja” pronašli ste u Muzeju Jugoslavije u Beogradu. Zašto baš tamo? Koji je značaj muzeja i kako vam on pomaže da ispričate priču? 

M: Mnoge bitne odluke se između Saše i mene dogode vrlo spontano. Jednom prilikom, prije neku godinu, kada smo išli u posjet Muzeju Jugoslavije, pogodilo se sasvim slučajno da je jedna od sala bila prazna u tom trenutku. Bilo je sunčano prijepodne, ogroman prostor i divan pogled – nama dovoljno da istog momenta pikiramo taj prostor i izmaštamo reviju. Muzej je u mojoj glavi mjesto gdje su sačuvana i žive sjećanja koja u kontaktu s nama koji ga posjećujemo žive i dalje, stoga je nekako i vrlo simbolično što smo izabrali tu lokaciju kao mjesto za našu prvu samostalnu reviju. Ujedno nam je važno da pružimo novu perspektivu i naše ideje iznesemo do kraja, pa se to ogleda i u organizaciji dnevne revije, koja je na našim prostorima do sada bliska misaonoj imenici.

S: Muzej Jugoslavije je naša želja već nekoliko godina, ali zapravo smo mu nekako prešutno dodijelili broj “deset” i sada je došao taj trenutak. Hajde, ostavit ću po strani činjenicu da jako volim ovaj muzej i da sam tu često, ovo je prije svega jedna meni predivna građevina, u još divnijem okruženju. Muzej nam je dao mogućnost da uzvanici zaista dobiju jedno posebno iskustvo – da se nađu na lokaciji koja je izuzetno blizu centra Beograda, a opet potpuno izolirana od buke i prometa, ujedno omeđena čarobnom prirodom koja čini da na trenutak osjetite kao da ste u nekim jadranskim predjelima. Ovo je jedno od prvih mjesta koje nam je bilo na umu kada smo razgovarali o tome da zaista želimo dnevnu reviju i mislim da nismo pogriješili. 

Inspiracija za kolekciju je Sašina majka Sanja. Želim čuti Sanjinu priču. Čime vas je nadahnula na stvaranje? Kako ste njezin lik i djelo, ili pak uspomene, utkali u svoju modnu viziju? 

M: Uvijek su mi posebnu pažnju mamile žene koje su neustrašive. Koje se ne boje plakati, smijati se i vrištati ako treba, a ja doživljavam Sanju kao jednu od takvih. Slušajući njene i Sašine priče i gledajući video materijal iz osamdesetih, sa “osmica” kamere, jasno sam vidio scenarij za ovu kolekciju.

S: Mama je moja inspiracija oduvijek, od trenutka kada jedva čekam da ode na posao kako bih mogao izvaditi sve njene haljine i sakoe iz ormara, uzeti njen dugački cigaršpic i staviti na glavu njen veliki crni šešir. “Odlazili” smo Marko i ja u tu garderobu više puta i transponirali njene haljine, krojeve, proučavali materijale i teksture, ali ovog puta više smo se posvetili tom mladenačkom duhu, energiji i životu koji je ona zapravo imala kao djevojka. Zahvalan sam baki i djedu koji su imali popularnu kameru “osmicu” i zabilježili neke od genijalnih trenutaka iz mamine mladosti koje smo Marko i ja znali satima gledati iznova i iznova, jer izgledaju poput današnjih spotova Lane del Rey. Mama je živjela život, putovala je, družila se, išla na plesove, imala divne, ali i stroge roditelje, bila obrazovana i kulturna, ali znala je itekako prkositi, bila je buntovnica u haljini, zaljubila se i pobjegla od kuće, udala se i vratila u gimnaziju da završi posljednje polugodište. Ona me naučila obrisati riječ nemoguće iz svog rječnika. Takva je i ova kolekcija, poput dodira romantike, ženstvenosti i jednog eklektičnog bunta koji zapravo svemu daje suštinu i smisao. 

Bili ste jedni od prvih koji su na naše prostore doveli koncept digitalne revije. Što vas je potaknulo na taj korak? I kako je, nakon mnogo vremena, bilo organizirati reviju u fizičkom obliku? 

M: Da, među prvima smo na našim prostorima predstavili taj koncept. Nismo imali dovoljno kreativnog prostora i alata da ispričamo priču baš onako kako želimo i tada smo došli na ideju da nam treba novi format i način prezentacije. Oblik digitalnog predstavljanja je opet donio neki osjećaj zajedništva i svi ljudi koji su željeli, mogli su pratiti naše revije iz prvog reda, a ustvari sa svog kauča. Nažalost, dvije godine nakon naših, cijeli svijet je bio primoran prijeći na digitalne revije zbog pandemije. Kampanje, bile one video ili foto, su za nas od samog starta jako važne i u njihovoj produkciji i osmišljavanju uživamo. Ovog puta mi je bilo vrlo izazovno i stresno, da budem potpuno iskren, ali Sašina velika želja da imamo fizičku reviju je odradila svoje. Bez Dunje, koja se trudila da svaku našu kreativnu zamisao i ideju sprovede u djelo, i Jovane koja je bila tu sve vrijeme kada zagusti, a naravno bez podrške prijatelja, kolega i svih naših dobrih ljudi, bilo bi nezamislivo.

S: Spomenuo sam već da vjerujem da mi sami često nismo svjesni koliko je značajno to što radimo dok proces još traje. Tako se i prva digitalna revija dogodila godinama prije perioda “korone” i vala ovakvih revija. Sjećam se da smo kasno završili kolekciju za zimu, pa je bilo i prekasno za sudjelovanje na Tjednu mode u Beogradu. Zasjedali smo danima i diskutirali o prezentaciji kolekcije i rekao bih da je neki bunt u nama prevagnuo na tu stranu da probamo naše kupce i pratitelje tako brzo okupiti na jednom mjestu, u jednom trenutku. Storiji i Instagram platforma učinili su se kao idealan prostor za to. S druge strane, organizacija ove “regularne” revije je nešto sasvim drugačije i ne mogu reći ni da je teže, niti zahtjevnije, jer mi smo i neka snimanja digitalnih revija veoma slojevito “gradili”, pa sve ima svoje složenosti u procesu i jednostavno zahtijeva profesionalnost, kreativu i organizaciju na svim nivoima. 

Je li vam nedostajala dobra “stara” revija? Sav kaos koji neminovno dolazi s njom u paru, improvizacija, uzbuđenje, reakcije publike koje možete čuti? 

M: Da, da, da, sve to skupa mi je nedostajalo. Organiziranje prve samostalne revije je bilo veliki izazov za mene, i dalje osjećam adrenalin koji tek polako popušta, pa ću sve ovo i prethodna dva mjeseca moći sagledati sutra ujutro nekim drugim očima.

S: Iskreno, jako mi je nedostajala “stara” revija i jedva sam je čekao. Ovo je zaista nešto što zaokružuje naš kreativni proces i omogućava nam da prenesemo u potpunosti atmosferu kolekcije i ispričamo svoju priču, a s druge strane daje nam mogućnost da zaista budemo u dodiru s publikom i dobijemo od njih prve povratne reakcije. 

Kako su tekle pripreme za reviju i kreiranje kolekcije? Na što ste posebno željeli skrenuti fokus, što vas je najviše okupiralo? 

M: Ove sezone, moj fokus je definitivno bio na prezentaciji kolekcije, jer je nakon pet godina odsustva fizičkih revija, čitava organizacija bila veliki zadatak i za mene. Kolekcija je u izradi negdje od prosinca, a idejno je tu mnogo duže, tako da nismo jako žurili, pa sam se trudio da u tom segmentu uživam kao i uvijek.

S: Kolekcija se gradila postepeno i to je proces koji uvijek traje nekoliko meseci. Ovaj put sam nekako ponosan na to što smo zaista ustrajali u tome da je spremimo “na vrijeme”. S obzirom na to da smo mi godinama opredijeljeni za “see now – buy now” sezone, često se događalo da probijamo zamišljene rokove za prezentaciju. Ovog puta smo probali nekoliko novih tehnika kada govorim o tretiranju materijala, obradi i završnim detaljima. Isprobali smo all-over tisak kojem je prethodilo veliko istraživanje cvjetova i motiva, a onda i tekstura i materijala na koje bi se mogla primijeniti. Transponirali smo traperice i pokušali oponašati detalje karakteristične za jeans i uvrstiti to u formalno odijevanje. Kada govorimo o reviji, mislim da je lokacija zapravo bila ključ i kada je Muzej dao odobrenje, osjetio sam se kao da je krenula jedna preuzbudljiva vožnja na “balerini” u lunaparku (koju jako volim) – uživao sam. 

S obzirom na to da je riječ o velikoj obljetnici, ne mogu vas ne pitati kakve želje gajite za budućnost? O čemu ćemo razgovarati za deset godina?  

M: Najiskrenije ne znam o čemu ćemo pričati za deset godina, siguran sam da će postojati neki lijepi povod, a još ćemo vidjeti koji. Želje za budućnost su mi da naučim živjeti u sadašnjosti.

S: Svaki put kada čujem ili izgovorim “deset godina” nekako vidim nas kao brucoše koji odlaze na Tjedan mode i revije, a u autobusu u povratku razgovaramo uzbuđeno o tome kakve ćemo mi revije imati jednog dana. Želim nam da s tim uzbuđenjem razgovaramo i za deset godina. I želim ti reći, hvala ti što si s nama na našem putovanju.   

Fotografije revije pogledajte u galeriji: