O prednostima solo putovanja, i lekcijama koje je tijekom njih naučila, razgovarali smo s Tinkom Kalajžić koja je sama proputovala zemlje poput Brazila, Indije i Nepala.
Tina Kovačiček4 kolovoza, 2025
Moja prva prava solo avantura dogodila se u Bangkoku gdje sam sletjela bez jasnog plana, s ruksakom na leđima i tremom u želucu. Bio je to moj test hrabrosti i snalažljivosti, koji je vrlo brzo prerastao u životni stil, govori mi Tinka Kalajžić čija putovanja pratim već godinama. Ona se, kao i mnogi koji su se otisnuli na solo putovanja, zasitila čekanja da se drugi organiziraju. U jednom trenutku jednostavno sam izgubila strpljenje i bukirala tu avionsku kartu. Priznaje mi da su je na početku mučile sumnje i pitanja poput Jesi li ti normalna? Što ti je ovo trebalo?, ali onda su se stvari počele slagati i malo po malo, putnička magija je počela djelovati. Nakon više od desetljeća lutanja svijetom, ponekad me uhvati nostalgija za onim osjećajem kad nešto doživljavaš prvi put, mislim da se takvi trenuci više nikad neće ponoviti na isti način. Onaj prvi susret sa svijetom, kad ti je sve zanimljivo i intrigantno, a ti potpuno naivna, neiskusna i beskrajno otvorena prema svemu. Što može biti prekrasno, ali i opasno, ovisno o situaciji.
Odmah joj postavljam i pitanje postoji li mit o ženskim putovanjima kao opasnima i je li vrijeme da ga srušimo? Istina je da rizici postoje, ali oni postoje i u vlastitom kvartu. Ključno je biti oprezna, ali ne i paranoična, i ostati otvorena za ljepotu susreta, spontanosti i iskustava koje ti takvo putovanje može donijeti. Putovanja za mnoge ostaju najljepši oblik učenja, Tinka i ja se slažemo u tome, pri čemu solo putovanja pružaju svojevrsnu slobodu koju nećete osjetiti ako putujete u grupi. Nakon prve solo avanture, punih pet godina sam svake zime odlazila negdje daleko, često bez točnog plana, i ostajala na putu po nekoliko mjeseci do pola godine, priča mi Tinka koja je na jednom od putovanja upoznala svog sadašnjeg partnera, Argentinca Juliana, koji je živio sličnim nomadskim načinom, pa su se iz solo putnika pretvorili u putnike u paru. No, unatoč tome, Tinka i dalje njeguje svoja solo putovanja. Ove godine mi se u život uvukla jedna duža solo epizoda, tri mjeseca Brazila, i bilo je zanimljivo prisjetiti se kako je to kad si sama na putu. Baš zato bila mi je idealna sugovornica na temu zašto solo putovanje često može ispasti bolje nego kada putujete u grupi.
Privatna arhiva
Ono najposebnije kod solo putovanja je što nikada ne znaš kako će se razviti. Ne možeš predvidjeti koga ćeš sve sresti, kamo će te put odvesti i kakva će se vrata otvoriti samo zato što si u tom trenutku bila otvorena za razgovor, pogled ili kratki kompliment. Meni se redovito događalo da krenem u jednom smjeru, a onda susret s potpuno nepoznatom osobom preokrene cijeli plan. U Kostarici sam, na putu prema Montezumi, srela čovjeka koji mi je usput spomenuo Santa Teresu – zvučalo je toliko dobro da sam u istom trenutku promijenila smjer. Na kraju sam tamo ostala tri mjeseca jer jednostavno nisam mogla otići. U Indiji, nakon ležernog razgovora na plaži, umjesto planiranog posjeta sjeveru, završila sam na desetodnevnoj Vipassani – i do danas ne znam kako sam izdržala svih 10 dana u šutnji. U Brazilu su me nepoznati ljudi pozvali k sebi doma i ugostili kao da sam član obitelji, a nismo imali niti jednog zajedničkog poznanika. Kada putujem s partnerom, takve situacije gotovo da se ne događaju. Niti ja imam toliko potrebu prilaziti drugima, a niti drugi meni.
Solo putovanja su oslobađajuća jer ti omogućuju da u potpunosti pratiš isključivo svoj ritam. Budiš se kad želiš, ne kad onom drugom paše. Jedeš kad si ti gladna, ne kad ogladne ljudi oko tebe. Mijenjaš planove kako god ti dođe bez ikakvog pojašnjenja i opravdavanja… Radiš točno ono što ti u tom trenutku želiš, bez prilagođavanja tuđim željama, raspoloženjima ili tempu, što može biti posebno iscrpljujuće kada si dio veće grupe. Nekome to možda može zvučati sebično, ali dok ne iskusiš putovanje u solo aranžmanu, teško možeš osvijestiti koliko često, čak i nesvjesno, u društvu pristaješ na stvari koje ti uopće ne odgovaraju. Ali eto Kad već svi idu, ići ću i ja… ili Kad već oni to toliko žele, budem se prilagodila... Jednom kad osjetiš kako izgleda kada je baš sve po tvom, često postane izazovno vratiti se grupi i prilagođavati konstantno drugima.
Privatna arhiva
Učiš se snalažljivosti. Kako dogovoriti prijevoz dok je jezična barijera na snazi? Kako pronaći smještaj usred noći bez pristupa internetu? Kako preživjeti sa 3 dolara u džepu u kolumbijskom selu u kojem ATM ne radi, a ti okružena džunglom i narkotrafikantima pri čemu brodovi ne voze tjedan dana dok se more ne smiri? Kako riješiti izgubljenu prtljagu na aerodromu? Što napraviti kad pobereš uši u hostelu, a nema pored tebe mame koja ti raščešljava kosu iznad lavandina? Kako doći k sebi kad se razboliš i goriš sa 41 stupnjem temperature, a spavaš u hostelskoj sobi s još 15 glasnih backpackera? I takvih situacija milijun. A sve ih nekako naposljetku ipak riješiš… Jer nemaš nikoga na koga možeš prebaciti tu odgovornost. A naposljetku shvatiš da te svaka od tih priča barem malo izgradila i da u sebi imaš snagu, prilagodljivost i domišljatost koje možda nisi bila ni svjesna.
Na solo putovanjima naučiš imati povjerenja, ne samo u sebe, već i u druge. I to često u potpune strance. Ljude koji ti pruže ruku kad si izgubljena, ponude ti prijevoz, pozovu te u svoj dom, objasne ti gdje si fulala put ili ti poklone ono što ti u tom trenutku najviše treba. U svijetu prepunom vijesti o opasnostima i nepovjerenju, solo putovanja ti pokažu da su ljudi, u svojoj srži, često dobronamjerni i spremni pomoći. I svaki put kad ti netko spasi dan ne tražeći ništa zauzvrat, nešto se u tebi omekša. Povratiš vjeru u ljude. U ljudskost. U to da nisi sama, čak ni kad jesi. Nikada neću zaboraviti trenutak u Nepalu, kad je zemlju pogodio potres jačine 7,9 po Richteru. Prvi put u životu stvarno sam osjetila što znači glad. I tada mi je prišao jedan Nepalac, podijelio sa mnom jedinu jabuku i malo vode, iako je kraj sebe imao cijelu obitelj, a nitko nije znao koliko ćemo još ostati na tom mjestu dok se tlo ponovno ne smiri. Takve geste ostaju s tobom zauvijek.
Kad putuješ sam, svijet promatraš pažljivije – bez distrakcija, slušaš ljude, upijaš geste i ritam mjesta. U tišini primjećuješ detalje koje bi inače propustio. Ta usmjerenost otvara vrata različitim životnim pričama, potičući dublje razumijevanje i empatiju, osobito prema onima koji nemaju priliku putovati. Solo putovanja tako ne obogaćuju samo tebe, već i tvoju društvenu svijest, potičući zahvalnost, suosjećanje i smanjenje predrasuda.
Solo putovanja su savršena prilika da kreneš dublje kopati po sebi. Bez distrakcija, bez poznatih ljudi, bez automatizma svakodnevice. Krećeš na nepoznatom terenu iz nule i ne događa ti se toliko da nesvjesno igraš uloge koje ljudi od tebe očekuju. U tišini solo putovanja počneš primjećivati vlastite obrasce – strahove, nesigurnosti, snagu, hrabrost, intuiciju. Nema nikoga da preuzme razgovor, odluku, organizaciju, sve dolazi od tebe. Počneš nekako spontano više biti u kontaktu s vlastitim unutarnjim glasom. I kad ga jednom prepoznaš, teško ga je ignorirati kad se vratiš kući.
Privatna arhiva
Na solo putovanjima prirodno se otvoriš učenju jer si stalno uronjena u nepoznato. Učenje jezika postaje nužno – kako bi naručila hranu, rezervirala smještaj ili zahvalila na gostoprimstvu. S vremenom, to malo znanja otvara vrata i srca, pa poželiš naučiti još. Sama provodiš više vremena s lokalnim ljudima, promatraš njihove navike i vrijednosti, učiš kuhati njihova jela, slušaš priče koje turističke grupe nikad ne bi čule. Kad nemaš svoje ljude oko sebe, prirodnije se uklopiš – ne kao promatrač, već kao sudionik. I to je najveće bogatstvo solo putovanja.
Kad si sama u svijetu, gubiš potrebu da sve filtriraš kroz poznato. Prestaneš nositi “naočale” kulture iz koje dolaziš i počneš gledati stvarnost onakvom kakva jest – drugačija, neobična, ponekad zbunjujuća, ali i fascinantna. Više ne uspoređuješ stalno “kako je kod nas”, već promatraš i učiš: kako ljudi ovdje komuniciraju, vole, žive svakodnevicu, poštuju prirodu, odgajaju djecu ili rješavaju konflikte. Tvoj svijet se širi jer shvatiš da ne postoji jedan “ispravan” način života. Ta spoznaja te mijenja iz temelja – postaješ otvorenija, tolerantnija, znatiželjnija. I kad se vratiš kući, neke stvari više ne uzimaš zdravo za gotovo jer znaš da se može i drugačije.
